Svi bi sada bili Luka Modrić, no bi li počeli kao on, čuvajući koze na Velebitu?

Fascinacija Lukom Modrićem kao nogometašem prerasta u fascinaciju njegovom osobnošću. Milijuni ljudi gutaju novinarske priče o njemu i njegovu razvoju, i to postaje svjetski hit.

Modrićeva priča i jest filmska, kakva i može biti priča o dječaku koji je bio žrtva strašnog rata, koji je djetinjstvo proveo pod granatama u progonstvu, a što ga nije spriječilo da krene ostvarivati svoj životni san – da postane nogometaš. No, prije nekoliko dana u javnosti je izvučen iz zaborava video Pavla Balenovića sniman 1989. i 1990. godine, baš uoči rata u Hrvatskoj. Dokumentarac se zove “Čovjek-vuk” i ekranizirao ga je BBC.

Dokumentarac je to o suživotu vukova i ljudi na padinama Velebita ispod Tulovih greda, a film upravo postaje svjetski hit jer je jedan od korisnika YouTubea prepoznao, što je Balenović poslije i potvrdio, da je mali petogodišnji pastir koji pod velebitskim vrletima štapom čuva i vodi stado koza upravo naš Luka Nacionale, trenutačno najbolji nogometaš na Svjetskom prvenstvu u Rusiji.

Nakon objave filma Modrić je ljudima postao još simpatičniji, a po komentarima može se zaključiti da mu se zbog toga što je bio pastir u staništu vukova na Velebitu dive još i više. A neki i žale što ne mogu reći da su i oni čuvali koze s Lukom Modrićem. Ima i šaljivih “otkrića”, pa su neki tako zaključili da je sada jasno zašto je Luka sprintao i u 120. minuti utakmice, jer mu je “kozje mlijeko u genima”.

Premda je to dio naših znamenitih mitova, ne samo Hrvata, nego i drugih naroda, o supremaciji dinaroida s krša te o tome da su oni žilavi, čvrsti, tvrdoglavi i odvažni zbog odrastanja u sredini koja ih nije mogla razmaziti, u toj priči ima nešto, jer da se skakutanje po špičastom kamenju odražava na kasnije sportske sposobnosti potvrđuje i još jedna sportska priča koja je također dirnula cijeli svijet. Priča o odrastanju i razvoju najtrofejnije hrvatske sportske obitelji Kostelić.

>>Pogledajte Večernji pressing by Igor Štimac u kojem su gosti bili Lovren, Mandžukić i Subašić

I o njima postoje rane TV-snimke HTV-ovca Brune Kovačevića, na kojima se vidi kako otac Ante izlaže svoju djecu Ivicu i Janicu, rođene na zagrebačkom asfaltu, da pod opterećenjem skaču po opasnim škrapama na Mljetu. U sportskoj filozofiji Ante Kostelića takav trening njegovoj djeci dodao je refleks i brzu prilagodbu različitim situacijama na skijaškim pistama, kao što je očito taj kamenjar izgradio iste sposobnosti Luke Modrića, s time da je mali Luka već s pet godina morao preuzeti odgovornost brige nad stadom koza. Može se predvidjeti da će ta priča o malom pastiru, kozaru Luki ponoviti status mitske priče o malim Kostelićima koji nisu mogli spavati po udobnim skijaškim domovima i hotelima, nego na početku pod šatorima u snijegu na vrhu zagrebačke Medvednice, “bildajući” se špekom i lukom.

Ta priča o prirodnom početku i razvoju hrvatskih sportskih junaka Luke Modrića i obitelji Kostelić, koji je dakle započeo u divljini Hrvatske, ne bi značila ništa sama po sebi da im nije bio usađen jedan drugi gen, onaj karakterni, onaj koji poštuje put dugogodišnjeg odricanja do postizanja savršenstva. To je prethodilo njihovim svjetskim uspjesima, a oni su upravo pokazali da se može i te kako uspjeti i u Hrvatskoj. Kostelići su na kraju završili kao svjetski putnici i sportaši, Luka Modrić još uvijek je sportski “gastarbajter”, no i Kostelići su se naposljetku vratili u Hrvatsku, kao što će to izgledno na kraju svoje karijere napraviti i Luka Modrić sa svojom obitelji. Svjetski uspjeh Luke Modrića i ostalih naših nogometnih junaka koje on vodi dolazi baš u pravo vrijeme, teško vrijeme za Hrvatsku i Hrvate, u vrijeme demoralizacije i iseljavanja stotina tisuća većinom mladih ljudi u inozemstvo.

Tragedija je što većina tih mladih ljudi ne odlazi već izbrušena, istrenirana, kao što su to činili Modrić i ekipa, koji su izvan hrvatskih granica otišli već kao dijamanti, a onda su se tamo bolje izbrusili i postali još vredniji. Oni Hrvati koji odlaze u inozemstvo nabijeni znanjem, profesionalizmom i sposobnostima optimističan su dio priče o iseljavanju, jer će se oni uglavnom tamo uspjeti izbrusiti i, ako se vrate, Hrvatska će zbog toga biti bogatija. Problem je s onima koji se iseljavaju zato što misle da će tako preskočiti put odricanja, čeličenja i teškog rada koji moraju proći da bi uspjeli u Hrvatskoj, koji misle da je lagodnije konobariti u Irskoj, na Islandu ili u Njemačkoj i da je to lakši put do blagostanja.

Pokazat će se vjerojatno da će i oni naučiti da nema lagodnog puta do ostvarenja životnog sna konobarenjem u bogatim tuđim državama. Oni će tako možda i na teži način naučiti da se životni san može ostvariti i kod kuće, makar i uz kozje mlijeko, špek i luk.