Europu proganja avet raspada, priznao je predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk u prekjučerašnjem govoru na proslavi 40. obljetnice stvaranja Europske pučke stranke. Dovoljno je ozbiljno već to što se o raspadu EU kao mogućem i lako zamislivom scenariju raspravlja na raznim mjestima, od Velike Britanije do Grčke, ali dodatni problem je to što lijek za bilo kakve europske probleme, koji se činio djelotvornim u prošlosti, sada više ne djeluje. Europu proganja zloduh raspada, a “vizija europske federacije više nije najbolji odgovor na to”, dodao je Tusk.
Ljudi koji misle da EU ide prema raspadu ne misle nužno da rješenje leži u sve većoj integraciji. I to trenutačni problem u kojem se nalazi EU čini još kompliciranijim. Najveća opasnost za EU ne leži nužno ni u tzv. Brexitu (mogućnost izlaska Velike Britanije iz članstva, o čemu se odlučuje na referendumu u Ujedinjenom Kraljevstvu 23. lipnja), ni u dužničkoj krizi u Grčkoj i krizi eurozone, ni u priljevu izbjeglica i migranata, ni u mogućnosti novog hladnog rata s Rusijom… Opasnost leži u tome što se EU ubrzano iz pozitivne utopije pretvara u distopiju na koju svi europski narodi i građani pojedinačno projiciraju svoj bijes i svoje nezadovoljstvo. EU postaje kriv za sve naše neuspjehe, čak i kad EU na njih nije imao presudnog utjecaja. Takav je trend danas vidljiv u raznim kutovima Europske unije.
U referendumskoj kampanji u Velikoj Britaniji, zagovornici izlaska iz EU projiciraju sve neuspjehe britanskog društva na ideju europskih integracija. Ali, kako analizira komentator Financial Timesa Philip Stephens, bolji pogled na najvažnije odluke koje je Velika Britanija donijela tijekom proteklih 40 godina otkriva da EU nije imao presudnu ulogu ni u jednoj od njih. Transformacija britanskoga gospodarstva iz državnog i strogo reguliranog u tržišno i deregulirano odvijala se zbog Margaret Thatcher, ne zbog EU. Država je odlazila u ratove ne zbog toga što ju je na to tjerao EU, nego voljom svojih premijera i parlamentarnih većina. Velika Britanija bila je zagovornik proširenja EU na istok, ne zbog toga što joj je to naredio Bruxelles, nego zbog toga što je vjerovala da je to u britanskom nacionalnom i gospodarskom interesu. Tržište rada Poljacima u Velikoj Britaniji nije požurio otvoriti Barroso, nego Blair. Zagovornici britanskog izlaska iz EU koriste slogan “vratimo kontrolu” (u svoje ruke), ali ta kontrola najprije je morala biti izgubljena da bi taj slogan imao smisla.
U Hrvatskoj se ponekad zna čuti da je EU kriv što smo rasprodali hrvatske banke stranim vlasnicima i što je hrvatska industrija nazadovala i propala, iako je utjecaj hrvatskih političkih i poslovnih krugova u tim procesima bio presudan, a utjecaj EU praktički nikakav.
U Poljskoj, zemlji koja je donedavno služila kao ogledni primjer uspješnosti europskih integracija, mnogi obični građani imaju osjećaj da su ih političke elite ostavljale na cjedilu dok su se trudile udovoljiti standardima europske liberalne demokracije. Konzervativni dio Poljske želi “vratiti kontrolu” nad svojom zemljom. Kad su na vlast došli euroskeptični konzervativci, njihov ministar vanjskih poslova Witold Waszczykowski kritizirao je “lijevi politički koncept koji je postavila prethodna vlada”, opisavši ga kao koncept u kojem su se svi Poljaci trebali “kretati samo u jednom smjeru: prema novoj mješavini kultura i rasa, svijetu biciklista i vegetarijanaca, koji žele samo obnovljive izvore energije i koji se bore protiv bilo kakvog oblika vjere”.
Nešto što je do jučer bio uspješan primjer europskih integracija tako odjednom postaje zavjera “biciklista i vegetarijanaca” protiv vjernika. Nema toga za što se Europsku uniju danas ne može optužiti. Sve to govori da se sama ideja Europske unije nalazi u zamci u kojoj svi na nju projiciraju svoj bijes i nezadovoljstvo. Dugoročno, teško da EU može preživjeti takvo stanje.
“Opsjednuti idejom brze i potpune integracije, propustili smo primijetiti da obični ljudi, građani Europe, ne dijele naš euroentuzijazam”, priznao je Tusk.
Kretanje prema sve jačoj federaciji nije više rješenje za sve probleme, ali to nije ni kretanje prema dezintegraciji. Kad bi se EU i raspao, što bi ostalo? Ponovo bi ostala potreba europskih država da surađuju, trguju na zajedničkom tržištu, koordiniraju svoje nacionalne politike, ujednačavaju standarde što je više moguće i sve drugo što i sada rade u EU. Kad ne bi bilo EU, državama bi opet bila potrebna jedna takva zajednica, u kojoj bi gradile mir, stabilnost i prosperitet u ovom sve nestabilnijem okruženju.