Svi duše dijele na dobre i zle

Život nakon smrti jedno je od ključnih pitanja svih religija svijeta. Nama je svakako najbliže i najpoznatije kršćansko vjerovanje po kojemu je zagrobni život određen postupcima tijekom zemaljskog života, što utječe na to gdje će duše vjernika na kraju završiti. Za dobre i ispravne ljude je raj, za zle duše je pakao. Ujedno, Katolička crkva drži da postoji i čistilište namijenjeno dušama koje se nalaze između raja i pakla, a po teološkom učenju duše u čistilištu nakon pročišćenja odlaze u raj. S druge strane, dio kršćana, kao na primjer protestanti, ne priznaje čistilište.

Reinkarnacija i karma

Pojam zagrobnog života kod drugih je religija znatno drugačiji. Budisti prihvaćaju koncept reinkarnacije i karme prema kojemu je ključni cilj religioznog života na kraju izaći iz vječnog kruga rođenja i smrti. Buda je držao kako je žudnja za nečim ono što održava novo rađanje nakon smrti. Stoga je budistima i cilj postići nirvanu, oslobođenje od svih požuda u kojoj duše nakon smrti potpuno nestanu.

Prema tibetanskim budistima, duša umrlog prolazi kroz proces koji traje 49 dana i koji je podijeljen u tri faze zvane bardo. Po zaključenju toga procesa, preminuli ili ulazi u nirvanu ili se vraća na zemlju za ponovo rođenje.

Prvi bardo zvani Chikai počinje u trenutku smrti i traje od pola dana do četiri puna dana. Ovo vrijeme potrebno je umrlom da bi shvatio da je napustio zemaljsko tijelo. Druga faza naziva se bardo prosvjetljenja, u kojemu umrli prolazi halucinacije na temelju karme koju je izgradio tijekom svjetovna života. Ukoliko mu karma nije vrlo razvijena, umrli će, prema tibetanskom vjerovanju, osjećati da je još uvijek u tijelu. Osjećat će emocije koje je prolazio za života, a samo duhovno najrazvijenije osobe preskaču tu fazu i odlaze izravno u raj. Svi ostali prolaze kroz treći bardo, reinkarnaciju, odnosno novo rođenje u novom tijelu na zemlji.

I dok budisti imaju vrlo složen i razrađen pojam što se događa s dušom poslije smrti, kod Židova je situacija potpuno suprotna. Tradicionalni judaizam čvrsto vjeruje kako smrt nije kralj ljudskog postojanja, no kako je ova vjera primarno fokusirana na život na zemlji, a ne zagrobni život, ona ostavlja puno slobodnog prostora za tumačenje.

Ortodoksni židovi većinom vjeruju kako duše vjernika odlaze na mjesto slično kršćanskom raju, ili da se reinkarniraju kroz cijeli niz života, ili pak da samo čekaju povratak Mesije kada će ponovo uskrsnuti. Ujedno, vjeruju i kako zle duše bivaju uništene pri smrti čime prestaju s postojanjem.

Zagrobni život po poimanju islama govori kako je smrt potpuni kraj fizičkog života i početak mirovanja do uskrsnuća kada će Alah suditi i živima i mrtvima. Brojni muslimani vjeruju kako pravovjerni mogu vidjeti vizije Boga nakon smrti, dok zli ljudi imaju vizije pakla. Opće je vjerovanje da su duše u stanju svojevrsnog sna sve do sudnjeg dana kada će se svakome suditi po njegovim djelima za zemaljskog života.

Prema ovim vjerovanjima, duše nemuslimana mogu ući u raj tek nakon pročišćenja u vatrama čistilišta.

Nagrada ili kazna

Hinduizam je pak po shvaćanjima zagrobnog života relativno blizak budizmu, no s nekim razlikama. Hinduisti vjeruju u u koncept anatta koji drži kako ljudi ne posjeduju vječne duše već se sastoje od mješavine navika, sjećanja, osjećaja i želja koje se pak po smrti čovjeka pretvaraju u cjelinu koja prelazi u novo tijelo stvoreno novim rođenjem. Ono što ove mješavine drži u vječnom ciklusu reinkarnacija je zakon karme koji u svom pojednostavljenom obliku govori kako se sve dobro i sve loše vrati pojedincu u formi nagrade ili kazne. Razaranje nečije karme događa se, prema hinduističkom vjerovanju, vraćanjem na reinkarnaciju i ponovnim rođenjem.

Bitno je znati da, suprotno zapadnim shvaćanjima koja reinkarnaciju drže egzotičnom i pozitivnom, nešto kao novu šansu, ponovo rođenje prema shvaćanju budista i hinduista u stvari je svojevrsna kazna i vraćanje na početak života koji sa sobom nosi većinom patnju.

Jedinstveni u poimanju zagrobnog života su pak spiritualisti koji drže da svi ljudi i životinje koji su voljeni tijekom zemaljskog života nastavljaju živjeti i nakon fizičke smrti. Pri tome nose sa sobom svoje duhovno tijelo, uspomene i karakter. Za razliku od drugih religija koje traže vjerovanje, spiritualizam se s tim ne ograničava već se zagrobni život odnosi na sve koji su voljeni tijekom fizičkog života. No, unatoč svim tim nemalim razlikama, jedna je ideja svim religijama zajednička. Sve one dijele duše umrlih na dobre i zle, voljene i omražene, a gdje će koja duša završiti uvelike ovisi o postupcima ljudi za vrijeme njihova fizičkog života.

>>Na Dušni dan blagoslov grobova