Svi granični sporovi: Tuđe ne želimo, a svoj teritorij ne damo

Od osamostaljivanja Hrvatske prošle su 24 godine, a danas na većini naših granica vlada svojevrsni “privremeni režim”. Granične sporove, naime, RH ima sa svim bivšim susjedima u SFRJ, a svaka od tih država ima teritorijalne pretenzije prema RH. S razgraničenjem sa Slovenijom Hrvatska je imala najviše problema, čak i na kopnu (vojarna na Sv. Geri), premda tu ne bi smjelo biti sporenja jer sve su bivše države SFRJ, pri ulasku u UN, pristale na “zatečeno stanje”, dakle na avnojske granice. Razgraničenje na moru kompleksniji je problem jer je granice trebalo definirati. Kada je 2009., nakon što nam je Slovenija blokirala pristup EU, uglavljen Sporazum o arbitraži, očekivalo se kako će to biti uzor i za rješavanje ostalih sporenja. Skandalom koji, izgledno prekida arbitražu o Savudrijskoj vali/Piranskom zaljevu, sada se komplicira i situacija s ostalima. Tjedan koji je pred nama dat će odgovore na pitanje je li moguć konsenzus parlamentarnih hrvatskih političkih stranaka. Čini se kako su mu svi skloni, no, upozorava akademik Davorin Rudolf, profesor međunarodnoga javnog prava i hrvatski pregovarač – ovdje svoje akcije RH mora voditi mudro.

– Postoji politički dio koji se odnosi na usuglašavanje i zauzimanje stava u Saboru RH, no postoji i pravni dio problema, gdje će se, svakako, vrlo teško izaći iz ugovorenih obveza, dakle iz procesa arbitraže – upozorava Rudolf. Oprezan je i apelira na Vladu i Sabor RH da se konzultiraju sa stručnjacima jer slijedi pravodobno poduzimanje pravnih koraka, za što vlastima treba umijeće dosadašnjih pregovarača. Rudolf tvrdi da se treba voditi stavom kako “nam ne treba ni milimetar tuđeg teritorija, ali nećemo dati ni milimetar svoga”.

Pošteno razgraničenje

Hrvatska je godinama pokušavala riješiti probleme, pokušala je s ekspertnim grupama, pa političkim dogovorom (Račan – Drnovšek iz 2001. i Tuđman – Izetbegović iz 1999.), no nijedan nije doveo do konačnog rješenja. Zanimljivo, u jeku skandala s lobiranjem Slovenije za “prijateljsku” presudu, prvi koji se od susjeda javio bio je srbijanski premijer Aleksandar Vučić. Kazao je da misli da postoji dobra volja i Zagreba i Beograda da se problem riješi “prijateljski”. A ako ne, onda, nada se, da će se uspjeti dogovoriti arbitraža. No, morao je “pecnuti” RH porukom da RH odabere jedan princip razgraničenja za sve susjede, “pa da znamo što mislite”. Aludirao je na granicu na Dunavu, gdje Srbija želi granicu na sredini Dunava, čime bi Šarengradska i Vukovarska ada automatski “prešle” u Srbiju, kao i oko 10.000 hektara zemljišta koje pripada RH, a nalazi se “preko”, kao posljedica premještanja korita rijeke. Teško da se taj nepraktični problem može riješiti običnom kompenzacijom jer Srbija ima na hrvatskoj strani Dunava oko 1000 hektara, deset puta manje. RH i Srbija imaju zajedničku graničnu komisiju, no sastala se nekoliko puta u 10 godina. Neki RH stručnjaci ovdje nude granicu sredinom plovnog puta, uz kompenzaciju teritorija. Rudolf i inače smatra kako bi eksperti prije našli praktično i pošteno rješenje no političari. – Uvijek sam za crtanje poštenog razgraničenja, za kompromise, negdje netko popusti više, drugdje drugi, a na kraju se nađemo blizu “nule” – kaže. Nepravedna granica samo će biti izvor novih konflikata, a problematično je i pozivanje na “povijesne granice” jer se time otvara Pandorina kutija, kaže.

“Blamaža diplomacije”

Kada su posrijedi granice prema BiH, ovdje su eksperti definirali 99 posto od ukupno 1001 km granice. No, pri potpisivanju ugovora Tuđman – Izetbegović hrvatski su pregovarači bili “neoprezni”, kako to pristojno kaže Rudolf. I previdjeli (!?) da je, po AVNOJ-u, dio Hrvatske i vrh poluotoka Klek, kao i Veliki Mali Školj. Prema ugovoru, oni idu BiH. Ugovor nikada nije ratificiran, no to ne mijenja puno na činjenici da su ga, ipak, potpisala dva šefa država. Drugim riječima, RH se ovdje ne isplati tjerati problem na neki međunarodni sud jer bi teško dobila spor. Sugestija znanstvenika jest – politički ili dogovor eksperata da se ovaj teritorijalni gubitak RH nadoknadi kompenzacijom. Zbog Neuma ponovno se aktivirao i problem kod Kostajnica, gdje je RH ušla u posjed dvorca Zrinskih, čemu se i dalje protivi Republika Srpska. Rješenje iz 2002., kojim je uveden privremeni granični režim između RH i Crne Gore, za prof. Rudolfa jest “najveća blamaža hrvatske diplomacije”. – I ovdje je Račan pokazao da nema pojma o graničnim pitanjima, nego je prepustio veći dio nadzora nad morem Crnogorcima – kaže. Prevlaka jest RH teritorij, no, problem je morska granica, tako da su RH i Crna Gora usuglasile odlazak na Međunarodni sud pravde (ICJ) u Den Haagu. Hrvatska je protokolom iz 2002. odstupila od kriterija crte sredine i tako ustupila 52,3 kvadratna km mora. No 2011. vlada Crne Gore donosi odluku o određivanju blokova za istraživanje ugljikovodika, čija lateralna granica prema RH znatno odstupa jer ne ide azimutom 206 stupnjeva, već ima novi smjer prema RH, koji ide azimutom 231 stupanj, što do otvorenog mora zahvaća više od 2000 kvadratnih km teritorija! RH je prosvjedovala pa je susjed malo revidirao odluku, no problem je ostao, pogotovu kad je RH raspisala natječaj za blokove za istraživanje ugljikovodika na “spornom” području. Tamo, očito nafte i plina ima, pa će granicu, izgledno, i ovdje crtati Međunarodni sud.

>> Imamo plan za arbitražu, čekamo samo konsenzus

>> Vlast i oporba ujedinjeni: Želimo da se Arbitražni sud raspusti