Iz kazana se dvorištem širio miris rakije. Šandor Perželt ubacio je još nekoliko okomina u vatru. Iscurit će iz kotla, procjenjuje majstorski, deset litara šljivovice.
– Šljive su ove godine rodile, valjda će i rakija biti dobra. Pečemo malo da imamo za nas i goste – kaže Šandor.
A gosti i nisu česti. U Kenđiju, hrvatski teritorij s druge, "srpske" strane Dunava, tek rijetki svraćaju. Izdvojeni je dio mjesta Batina, pripada općini Draž, od granice je udaljeno samo dva i pol kilometra. Tako je u papirima, no stvarnost je puna apsurda. I tako je od rata, kada je rečeno da granica bude sredinom rijeke.
– Ovo je divlji zapad, oaza Teksasa – slikovito opisuje Šandor Šipoš, donačelnik općine Draž, koji stanovnike redovito obilazi.
Adresu u Kenđiji ima 26 osoba, Mađara i Hrvata, no samo njih 12 tamo i stanuje. Stariji žive od hrvatske mirovine, a po nju moraju preko granice jer poštar tamo ne zalazi.
Dvojno državljanstvo
– Tko prvi ode, donese poštu za sve nas. Slabo nam itko i piše. Svi su nas zaboravili – kaže Ivan Striković.
Šumama, vodama i instalacijama upravljaju vojvođanske tvrtke. Telefona nema. Namirnice donose iz Bezdana, jednako je udaljen kao i Batina, ali u njihove trgovine barem ne nose putovnice. Pšenica je kod njih, ponosni su Kenđijci, "dvostruko veća od one preko Dunava", zemlja je rodna, no moraju biti čarobnjaci da na njoj zarade. Šandor Perželt "najjači" je tamošnji poljoprivrednik. Njegove krave imaju srpske markice na ušima. Da bi imao gdje prodati svoje proizvode, uzeo je dvojno državljanstvo.
– Nije bilo izbora, ovako ih mogu prodati u Srbiji jer ih preko granice ne mogu prevesti. Stariji ljudi nađu nekoga u Bezdanu da proda za njih – kaže Perželt. Kći mu ide u sedmi razred u školi u Bezdanu. Njezina je majka, pak, nekada sjedila u batinskim školskim klupama.
– Ne mogu dijete pustiti preko granice samo, treba pratnju, a to bi značilo da se i ja moram upisati u školu – sliježe ramenima.
"Doktorirali" su, kažu naši sugovornici, razne carinske i druge propise da bi preživjeli. Samo mole Boga da se nitko od njih ne razboli. Hitna pomoć također ne vozi kenđijskim sokacima.
Pogreb bez papira
– Hitna pomoć će iz Sombora, ako ima volju, doći do glavne ceste. Do te ceste morate iznijeti bolesnika. Odvest će ga do carine, tamo će ga preuzeti naša Hitna, a ta procedura traje i dva sata. Čovjek može umrijeti za to vrijeme – ističe Šipoš.
Raj je ovo, pak, za bespravnu gradnju vikendica. Ima ih 200-tinjak, a niču još od 1991. Kenđijci sve nade polažu u ulazak Hrvatske u EU.
– Mnogi od nas neće toliko živjeti. Volio bih doživjeti da vidim kako će se to riješiti – kaže Striković.
Kad umre, pokopat će ga u Bezdanu. Pokop u Batini bio bi prekompliciran. No, zato im za pogreb u drugoj državi nitko ne traži nikakve papire.
Hrvatska na srpskoj strani ima oko 10.000 hektara, a Kenđija od toga zauzima 1200. Srbi na hrvatskoj strani imaju oko 600 hektara, kod Zmajevca. Županijsko vijeće mađarske manjine dostavilo je predsjedniku Josipoviću papire o problemu Kenđije, no još nisu dobili odgovor.
– Zajednica povratnika Baranje lani je u studenom poslala pismo premijerki Kosor. Tražili smo da se na granični prijelaz dostavi popis s imenima ljudi iz Kenđije i da se uvede režim kao u Neumu. Umjesto toga, režim se još pooštrio – ističe donačelnik Šandor Šipoš.
Sad više neće biti zaboravljeno... uskoro će doći ispenkcija zbog ilegalne proizvodnje rakije...