Svi se zgražaju zbog žrtava komunizma, a nije ih briga za 50 milijuna žrtava neokolonijalizma

Na žalost, konkurencija za naslov najvećeg zločina koji je počinio Zapad vrlo je žestoka”, jedna je od prvih rečenica najnovije knjige Noama Chomskog i Andrea Vltcheka “O zapadnjačkom terorizmu: od Hirošime do ratovanja bespilotnim letjelicama”. Samo za početak Chomsky navodi nekoliko primjera: kako je nedugo nakon Kolumbovih osvajanja nestalo 95 posto od 80 do 100 milijuna ljudi koliko je tada živjelo u zapadnoj hemisferi, što se niječe do danas. Kako svake godine u svijetu umre šest milijuna djece samo zbog nedostatka medicinskih postupaka koji bi se mogli osigurati besplatno. Kako se krećemo u smjeru nečega što bi moglo postati “najvećim mogućim genocidom – uništavamo prirodu, čime se gotovo nitko ne bavi, a Sjedinjene Države idu unatrag”. Ni ovaj put Chomsky ne oklijeva u raskrinkavanju zapadnjačkih ciljeva i metoda kad za svoje interese SAD i Europa interveniraju po svijetu pod devizom borbe za slobodu i demokraciju. Osobno se uvjerio, piše, kako je početak bombardiranja Libije 1986. bio usklađen s udarnim večernjim terminom u TV programu. Taj dan nazvao ga je prijatelj, dopisnik ABC-a Charlie Glass, i rekao mu da uključi televizor u sedam. “Točno u sedam počelo je bombardiranje. Sve mreže izvještavale su s mjesta događaja.”

Knjiga globalne intelektualne zvijezde Noama Chomskog (85) i njegova prijatelja, novinara, fotografa i autora filmova Andrea Vltcheka (51) nedavno je izašla i na hrvatskom jeziku u izdanju Naklade Ljevak. Riječ je o zanimljivom publicističkom eksperimentu jer je knjiga zapisani njihov međusobni dvodnevni razgovor ili, preciznije rečeno, razmjena mišljenja u kojoj dvojica intelektualaca polemiziraju o nekoliko teza koje uzbudljivo odudaraju od uobičajenih zapadnjačkih stavova o svjetskim ideološkim i geopolitičkim temama. Vltchek je razgovor ujedno snimio kako bi ga koristio u dokumentarnom filmu na istu temu, a u uvodu piše i o svom prijateljevanju s Chomskim, s kojim se petnaestak godina dopisivao s najproblematičnijih lokacija u svijetu, primjerice iz Bosne, Perua, Šri Lanke, Istočnog Timora, DR Konga...

Teror, a ne terorizam

Kako god, kad sklopite korice knjige, možda ćete kao i ja gotovo u šoku zaključiti “pa ova dvojica apsolutno sve znaju”. Ipak, ne brzajmo s ocjenama...

Prva tema koju otvaraju, ravno u glavu, zločinačko je naslijeđe kolonijalizma, koje bez ustručavanja uspoređuju sa zločinačkim naslijeđem komunizma, upozoravajući kako se Zapad jako dobro pobrinuo prikriti ne samo stravične posljedice nekadašnjeg, klasičnog kolonijalizma nego i postojanje novog, intelektualnog i kulturnog, koji se teže prepoznaje pa samim time i osuđuje i pobjeđuje. Dvojac navodi 50 do 55 milijuna ljudi koji su “širom svijeta poginuli nakon Drugoga svjetskog rata zbog zapadnjačkog kolonijalizma i neokolonijalizma”. Golemu brojku dobili su zbrajanjem svih poginulih zbog izravnih posljedica ratova koje je pokrenuo Zapad i prozapadnih vojnih udara.

Vltchek je ustvrdio kako se primjerice u DR Kongu upravo događa “supergenocid” sličan onome iz doba belgijskog kralja Leopolda II., Chomsky navodi kako je tamo ubijeno između tri i pet milijuna ljudi, puno više nego u ruandskom genocidu 1994. u kojem je stradalo 800.000 ljudi. Ali, dok se o Ruandi govori, za zločin u DR Kongu, tvrde oni, nikoga na Zapadu nije briga jer se i događa zbog zapadnih korporacijskih interesa.

Na gotovo 200 stranica knjige za dvojicu uvjerenih ljevičara ne postoji zabranjena tema. Da, tvrdi Chomsky, svi znaju da je režim Pola Pota bio užasan, ali nitko ne govori da ga je uzrokovalo to što je američko Ratno zrakoplovstvo početkom 70-ih bombardiralo ruralnu Kambodžu u stravičnim razmjerima. “Crnu knjigu komunizma” u kojoj se pisalo o 100 milijuna žrtava komunizma, objavljenoj 1997. u Francuskoj, svi su uzdizali u nebesa i svi su bili krajnje užasnuti podatkom da je u Kini zbog velike gladi umrlo između 25 i 30 milijuna ljudi, upozorava Chomsky, ali nitko ne spominje da je u istom razdoblju u demokratskoj i kapitalističkoj Indiji umrlo 100 milijuna ljudi zato što Indija nije provela reformu zdravstvenog i obrazovnog sustava (što je brojka koju je objavio Amartye Sena, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju).

Inspirativno je s kakvom lakoćom dvojac zanimljivog podrijetla, jer Chomsky je ruski Židov, a Vltchek je češko-rusko-azijskih korijena, ispaljuju brojke i događaje koji okreću naglavce uvriježene zapadnjačke stavove o američkom djelovanju na Bliskom istoku i Južnoj Americi. Svojom raspravom oni upiru reflektore na sve one goleme dijelove svijeta koji za mnoge zapadnjake, a možda još i više za nas u Hrvatskoj, i dalje čuče u mrklom mraku. Cijeli kontinenti – Azija, Afrika, Južna Amerika – njima nisu nepoznanica i nisu im nevažni. Ljudi koji tamo žive za njih nisu “neljudi”, kako je neeuropske i nesjevernoameričke narode definirao George Orwell, a kako ih i danas tretiraju – prema ovim autorima – zapadnjački mediji. Kao i svojim djelima do sada, Chomsky brani tezu da Zapad, premda sve slabiji, za svoje interese i dalje terorizira dobar dio svijeta, pri čemu je u cijeloj priči najzloćudnije to što zapadnjački mediji savršeno prikrivaju zapadnjačke zločine tako da su sami zapadnjaci najmanje svjesni svega što se u njihovo ime događa istočno i južno od epicentra svijeta još uvijek smještenog u Sjedinjenim Državama.

“Jasno, Amerikanci se smatraju šampionima slobodnog svijeta”, komentira analitičar Žarko Puhovski. “Doista mi je nepojmljivo pa i krvoločno da predsjednik jedne države javno prati jedno ubojstvo, pa makar i Osame bin Ladena. Kad Amerikanci ubijaju, to je obrana slobodnog svijeta, kad ubijaju drugi, to je zločin”, slaže se on s tezom o zapadnjačkom teroru, načelno, ali ne i sa svim njezinim sastavnicama. Primjerice, s idejom da su bivše kolonijalne sile odgovorne za sve ratove u Africi nakon Drugog svjetskog rata. “To bi značilo da sve ljude tamo tretirate kao maloljetnike”, upozorava on dodajući da ipak možemo govoriti o kulturnom kolonijalizmu, ali podjednako u Bamaku kao i Zagrebu jer da biste iz Zagreba doputovali, na primjer, u Bukurešt, morate putovati preko Beča, baš kao što, da biste došli u Mali, morate ići preko Pariza. “Pa nije samo Beč kriv što je nama u Hrvatskoj taj grad još uvijek regionalni centar”, kaže Puhovski koji upozorava i na važnu terminološku razliku, bitnu već zbog naslova knjige. Jer, kaže on, Chomsky zapravo ne govori o terorizmu, jer terorizam dolazi odozdo i pokušava srušiti državu, nego teroru, državnom teroru, u ovom slučaju teroru Sjedinjenih Država.

“Zapadnjački teror uzrok je svih terorizama”, slaže se s tezama Noama Chomskog i Pavle Kalinić, pročelnik zagrebačkog Ureda za upravljanje u hitnim situacijama, koji je doktorirao upravo na temi “Politika administracije Georgea W. Busha i islamski terorizam”.

Autori knjige “O zapadnjačkom terorizmu” raspričali su se i o sovjetskom bloku, žaleći zbog njegove propasti jer je svijet time izgubio dio svoje pluralnosti. “...ruska invazija 1968. godine kojom je ugušeno Praško proljeće nužno se nije trebala dogoditi i svakako je slomila okosnicu ‘socijalizma s ljudskim likom’, ali Sovjeti nisu izveli nikakav masakr. Tek su malobrojni ljudi pali pod tenkove. U najvećem broju slučajeva radilo se o nesretnom slučaju. Neki od poginulih bili su pijani”, govori Andre Vltchek koji je odrastao u Češkoj i čiji je otac 1968. bacio iskaznicu Komunističke partije nekom dužnosniku u lice i napustio stranku a da mu se zbog toga ništa nije dogodilo. Chomsky dodaje: “...u usporedbi s Latinskom Amerikom, represija u Istočnoj Europi u poststaljinovskome razdoblju bila je blaga. To je štoviše i neobično, ali Sovjetski Savez zapravo je financijski podupirao Istočnu Europu, tako da je na koncu postala bogatijom od Rusije.” Puhovski se slaže: “Za Sovjetski Savez kolonijalizam je bio geostrateško pitanje pa je svoje ‘kolonije’ bio spreman i plaćati, primjerice Kuba je dobivala dva milijuna dolara na dan od Rusa. Poljska je nakon raspada sovjetskog bloka pala na koljena jer je ostala bez plina pa je već Walesa trčao u Moskvu po plin.”

Nepojmljiva osuda Katalonije

Osjeća se u riječima dvojice Amerikanaca, jednog rođenog i drugog naturaliziranog, kao neka toplina prema društvima, pa bilo to kubansko, rusko ili kinesko, u kojima postoji to famozno besplatno školstvo i zdravstvo. Vltchek se kune kako na kineskom selu nigdje nije vidio takvu bijedu kao u Indiji, zamijetio je seoske ambulante, nije pronašao slamove kao u Brazilu... Kalinića, pak, to podsjeća na stavove njegove rođakinje iz Amerike koja se nije mogla načuditi cjelogodišnjem plaćenom rodiljskom njegove supruge ovdje u Hrvatskoj. Naravno, možemo razumjeti Kalinićevu rođakinju, možda bolje nego prije sad kad se prijeti da će nam uzeti te divne povlastice. Ali, kao da Chomskom bježi cjelina slike... Ili, kako bi Kinezi rekli u svojoj poslovici “ako hoćeš mačku, moraš uzeti i rep”, komunizam je unatoč povlastici besplatnog školstva i zdravstva ipak bio ne samo ekonomski nego i politički i ideološki neodrživ. A čini se da, na žalost, Noam Chomsky tu dijelom pada u zamku nerazumijevanja baš kao tipičan zapadni intelektualac koji nikad nije osjetio sovjetsku čizmu pa, kako ističe Puhovski, razmišlja prema devizi “neprijatelj mog neprijatelja moj je prijatelj”.

Osim u pitanju kulturnog kolonijalizma, Hrvatska se može prepoznati i u kolaboracionizmu na način kako ga definira Chomsky. Dovoljno nas je usporediti s Češkom o kojoj piše “s jedne strane kao socijaldemokraciji s divljenja vrijednom zaštitnom mrežom, a s druge strane, kad je riječ o vanjskoj politici, ta zemlja šalje vojsku u Irak i Afganistan.” Puhovski smatra da je Hrvatska, kad je riječ o kolaboracionizmu, otišla i dalje pa “nepojmljivo istrčala s osudom Katalonije, pokazavši jako kratko pamćenje jer smo ne tako davno molili da nas netko, bilo tko, primijeti u Europi i svijetu”. A primjera fatalne hrvatske sklonosti kolaboracionizmu ima još.... Lani su nam europskom direktivnom nametnute vize za Ruse i Ukrajince, koju su Grčka i Španjolska uredno preskočile. Ina je bila među prvih pet tvrtki koje su otišle iz Sirije, a na koncu Hrvatska nije pozvana ni na donatorsku konferenciju za Siriju početkom ove godine u Kuvajtu na kojoj je sudjelovalo 120 država.

Sve u svemu, ako se i ne slažete s Chomskim i Vltchekom, natjerat će vas na razmišljanje, a možda i provjetravanje vlastitih stavova o Zapadu. Kad je riječ o mrskim američkim neprijateljima ili barem konkurentima Iranu ili Kini, osobno bih ipak zadržala mrvicu opreza, barem kad je riječ o cenzuri u tim zemljama. Vjerujem da ugledni Noam Chomsky, baš kako piše, nije cenzuriran prilikom svojih nedavnih gostovanja ni na kineskoj ni na iranskoj državnoj televiziji, ali sumnjam da bi isti on, da je Kinez, mogao objavljivati ovoliko kritične knjige o Kini u samoj Kini kao što ih kao Amerikanac objavljuje u SAD-u o Sjedinjenim Državama.  

>> Chomsky: Naravno da je JNA priskočila u pomoć srpskoj manjini