Svi slojevi virske priče

Tko god ne može pojmiti kako izgleda devastirani prostor neka dođe na otok Vir. Kućerina na kućerini, oko njih gotovo i nema dvorišta, nema ni kanalizacije ni pitke vode. Ugaženi makadami glume ulice u nabacanim kvartovima, a među betonskim mastodontima gotovo da nije ostalo mjesta ni za jednu voćku.

Vir se dva desetljeća pretvarao u carstvo bespravne gradnje, uz prešutni blagoslov što bivše, što sadašnje države. Na Vir je dosta kročiti jednom da se vidi što ostaje nakon kolektivnog silovanja prirode. I nema sumnje da bi svatko tko to vidi rekao da se takvo nasilje može ispraviti samo tako da bageri sve sravne sa zemljom pa da se onda polako krene ispočetka. Svatko, osim Virana.
No, priča o Viru puno je više od priče o malom podvelebitskom otoku.

To je priča o hrvatskoj pravnoj državi koja još kmeči u povojima. Priča je to o političkom licemjerju, o socijalnoj neosjetljivosti, o lažnim obećanjima, ljudskoj pohlepi, ali i ljudskoj naivnosti... Sloj po sloj, ta je nesretna priča bujala godinama dok nije metastazirala toliko da se državnoj upravi danas čini kako je radikalan rez jedino što je preostalo. No, je li baš tako?

Hoće li pravna država u Hrvatskoj biti jača ako se nekim obiteljima na Viru sruši jedini krov nad glavom? Hoće li ministrica Matulović-Dropulić biti uspješnija ako zbog njezine principijelne nepopustljivosti na cesti završe i obitelji s bolesnom djecom? Hoće li premijer Sanader dokazati svoju nekorumpiranost i principijelnost testirajući strogoću upravo na Viru, koji se ionako više ne može spasiti od devastacije?

Ne padaju li u vodu priče o Ustavom zajamčenoj jednakosti svih građana pred zakonom u državi u kojoj gradonačelnik Zagreba legalizira bespravno podignuti deveti kat glamurozne Importanne galerije, u kojoj je četvorni metar poslovnog prostora postigao cijenu i 5000 eura? Što reći na velike akcije protiv bespravnih graditelja koje padaju na proceduralnim propustima, zbog čega bi, kako prenose mediji, bivši HDZ-ov zastupnik general Ljubo Ćesić Rojs, koji je sam srušio kuću u zelenom pojasu, mogao od države dobiti dva milijuna kuna odštete?

Virska priča ima i svoj politički sloj. Bespravni graditelji, naime, nisu samo anonimni građani. U tom leglu bezakonja ima i političara, ali oni, zanimljivo, nisu dobili rješenja o rušenju. Možda su njihove vikendice uistinu u zoni koja može biti legalizirana, ali tko će im vjerovati? Kako to da su baš moćnici koji se na Vir dođu odmoriti, zaobiđeni, logično je pitanje koje se nameće svakom Viraninu koji je primio rješenje o rušenju kuće u kojoj ne ljetuje, nego živi? Svaka vlast ima mrlje od kojih se ne može oprati ma koliko tumačila da je čista.

Bivšoj će se vlasti, tako, spočitavati način na koji se ministar zadužen za hrvatske branitelje krenuo obračunavati s lažnim ratnim invalidima, zbog čega mu je jedan prozvani ratnik vratio umjetnu nogu. Kao što će im se, uostalom, vaditi i parafirani sporazum sa Slovenijom o razgraničenju na moru kojim se dovodi u pitanje Račanova senzibilnost za nacionalne interese. Sanaderu se, primjerice, već izvlači parafirani Sporazum o naknadi štete folksdojčerima koji danas žive u Austriji kao dokaz da je zbog europske naklonosti spreman staviti i državu na bubanj. Hoće li ga se sutra prozivati zbog bezosjećajnosti jer je, zahvaljujući njegovoj administraciji, jedno virsko dijete u invalidskim kolicima ostalo na ulici?

Bespravna gradnja je problem koji država mora zaustaviti. O tomu nema spora. No, država mora imati osjećaj i za pravo i za pravdu. Inače je ljudi počinju doživljavati kao tuđinca. Pretpostaviti je da je Sanader zadnji koji bi to htio.