Svi su predsjednički izbori pokazali da na njima ne pobjeđuje kandidat vladajuće opcije

Politički analitičar Ivica Relković, sada nezavisni (besplatnapolitika.com), a nekad mastermind koji je osmislio Most i koji se, ne slučajno, nekoliko tjedana prije pucanja koalicije HDZ – Most sam maknuo iz politike, sada se usredotočio na problem odnosa i ovlasti predsjednika države i Vlade.

On u tome vidi sistemski bastard koji omogućava nestabilnost i gura premijera Plenkovića i predsjednicu Grabar-Kitaroviću, paradoksalno, bez obzira na to što potječu iz iste političke opcije, u konflikt. Došlo je vrijeme da se Hrvatska odluči i promjenom Ustava odredi tko je broj jedan u državi – premijer ili predsjednik države, smatra Relković.

Tvrdite da HDZ-ov predsjednički kandidat neće pobijediti na izborima 2019. Dosta provokativan zaključak!

Namjerno sam taj zaključak provokativno izveo, no na temelju rezultata dosadašnjih predsjedničkih izbora jer se pokazalo da na tim izborima ne pobjeđuje kandidat vladajuće opcije. Stjepan Mesić svoj je drugi mandat osvojio u vrijeme vladavine Ive Sanadera, Ivo Josipović također je pobijedio u vrijeme HDZ-ove vlade, a i Kolinda Grabar-Kitarović dolazi na vlast u vrijeme vladavine Zorana Milanovića. Izazivaču je očito ovdje lakše dobiti nego vladajućem zadržati vlast i na Pantovčaku. Vlada Andreja Plenkovića, primjerice, svojim rejtingom pokriva 30-ak posto glasova, a sa svim mogućim partnerima to eventualno može narasti do 40 posto. Ali ona prema percepciji birača, ne može pokrivati više od toga jer trenutačno 70-ak posto njih smatra da Vlada ne ide dobrim smjerom. HDZ-ov predsjednički kandidat bit će poistovjećen s onim što čini njegova Vlada. Znači, ako brani Vladu, on pokriva tek manjinsko biračko tijelo, ako se distancira od Vlade, izaziva sukobe unutar iste „košare”. Taj veliki problem, međutim, izvire iz same arhitekture hrvatskih vlasti. Mi, naime, izravno biramo predsjednika države, što znači da on mora ići pred birače i proći najizravniji mogući izbor pa stoga ima i najveći izborni legitimitet, veći od premijera i predsjednika Sabora. Logika je izbora da on mora biračima reći što će raditi, što želi raditi, a naravno da birači ne žele čuti da neće ništa raditi. A to što kažeš da ćeš raditi, onda se počinje vjerojatno kositi s onim što poduzima aktualna Vlada, koja bi trebala rješavati probleme koji nisu populistički i koji nisu nimalo „in”.

Kada je prije godinu dana pobijedio Plenkovićev HDZ, očekivalo se da će predsjednica i premijer skladno upravljati državom. No, vidimo sukobe?

Takvu konkurenciju vi ne možete zamisliti u Francuskoj ili Njemačkoj. Mi smo u vrijeme Tuđmana bili u „francuskom” modelu prema kojem smo imali jakog predsjednika koji je bio i operativno jak, a Vlada je bila ispod njega. Nakon Tuđmana, odlučili smo ići prema nečemu što bi trebao biti njemački kancelarski sustav. Tada je pojačana Vlada, no ostavljeno je ono što ja nazivam „pjesničkim člancima u Ustavu”, a koji predsjedniku države naoko ostavljaju veliku širinu jer on „korigira, brine se, nadzire, skrbi o stabilnosti, odnosima” itd. Međutim, on to operativno nema čime provoditi. No, kada dođe do nekih procjepa u društvu, od predsjednika se zaista i očekuje, pa onda i on misli da bi trebao povući određene političke poteze, koji najčešće ne odgovaraju Vladi. Pritom predsjedniku uopće nisu dani mehanizmi prema kojima bi djelovao, nego on može samo reći „ja želim to i to” – jer to želi javnost – i to je sve. Nakon toga on ne može tu želju niti provesti niti nešto obustaviti. Primjerice, sadašnji stav predsjednice prema istražnom saborskom povjerenstvu za Agrokor drugačiji je od stava Vlade. Ali taj je stav izazvan njezinim približavanjem bilu javnosti, a ne slaganjem sa SDP-om. Ona tako ulazi u potencijalni sukob s Vladom koja je iz istog političkog spektra. I tu nastaje problem za vladajuću opciju. Jer ona istodobno treba „čuvati leđa” svojoj Vladi i dizati rejting i „krila” svojem predsjedniku, ali sada sve više kao kandidatu za nove izbore.

No, bez obzira na mehanizme, već i sama činjenica da predsjednica ima najveći izborni legitimitet i da može priložiti milijun i sto tisuća glasova koje je dobila ima svoju političku težinu?

Da biste postali predsjednik, morate ili u prvom ili u drugom krugu osvojiti više od 50 posto glasova. Kako ćete to izvesti ako Vlada iz vaše političke opcije ima potporu od 30 posto? A i da je Vlada idealna, teško da bi osvojila više od 40 posto potpore. Kako će, dakle, predsjednica, bez neugodne distancije od vlastite Vlade, uvjeriti birače da joj daju više od 50 posto potpore ako predsjednica i bude kandidatkinja na sljedećim izborima.

Sve upućuje na to da će Grabar-Kitarović ići na drugi mandat?

I ja to mislim. No, ako i ne bude išla na drugi mandat, radi sloge unutar kuće – HDZ-a, oni bi trebali to ranije riješiti i objelodaniti da ona ne ide po drugi mandat. Kada bi se to dogodilo, ne bi više postojao taj latentni sukob između nje i premijera. Ali, kao što vidimo, to se još ne događa. Ako bi ona išla po drugi mandat, morala bi proširiti svoje biračko tijelo. Dakle, morala bi ga tražiti tamo gdje ga ova Vlada ne pokriva. Mi možemo sada reći da joj je na prošlim izborima to uspjelo pa će i sada, no to još ne mora ništa značiti jer još ne znamo tko će joj biti protukandidati. Hoće li to biti Zoran Milanović? A bude li on, moramo znati da on nije Ivo Josipović. To bi bila situacija neusporediva s prošlim izborima, na kojima je ona pobijedila. Tada je bio marginalni i nepoznati Ivan Vilibor Sinčić. A sjetimo se da je on čak i kao takav dosegnuo 16 posto potpore birača. A što ako se na izborima 2019. pojavi kao treći kandidat netko tko ima puno veći izborni kapacitet od Sinčića?

Bude li kandidatkinja, znači li to da će se u iduće dvije godine predsjednica morati još jače udaljavati od HDZ-a?

Pitanje je može li ona udaljavanjem od političke opcije iz koje i sama dolazi uopće bitno profitirati. Dakle, ako se udaljava od stranke koja ju je bila kandidirala, ona automatski time ponižava aktualnu Vladu, a onda i izaziva razdor unutar vladajućeg HDZ-a. Ako to biračko tijelo od 30-ak posto idete širiti sukobom s tom biračkom opcijom, onda više ne možete računati ni na tih 30 posto, a usto ih i cijepate. Jeste li onda vi kandidat te političke opcije? Ovdje se, dakle, uopće ne radi o malim dvojbama, ali to nije problem konkretnih osoba, Plenkovića i predsjednice, ni HDZ-a, nego bi taj problem bio isti i kada bi sada na obje pozicije vlasti bila SDP-ova politička opcija, zato što imamo nezavršenu arhitekturu vlasti. Ili smo trebali ostaviti francuski model predsjedničkog sustava ili izabrati njemački kancelarski.

Izgleda da naši ljudi još vjeruju da, ako predsjednik ima jaku osobnost, bez obzira na ovlasti, može politički utjecati?

Da, ali to onda nije logika dobre države u kojoj je sustav taj koji rađa izvrsnost, a ne da jedna izvrsna osoba popravi sustav samo svojom osobnošću. Jer što ako, nakon takve jake osobnosti, na vlast dođe osoba koja nema takve karakteristike. Onda smo mi kao država u problemu. Ne možemo ostaviti ovakav sustav samo zato što mislimo da će nam konkretna predsjednica biti dobra i u drugom mandatu. A što ako dođe nakon nje netko manje sposoban, netko tko je ujedno jako konfliktan? Takav bi netko u državi stvorio politički kaos. Ako bi, recimo, došla osoba koja bi namjerno izazivala sukobe s Vladom i vodila suprotstavljenu vanjsku politiku? Hoćemo li u UN slati dvije ravnopravne delegacije ili jednu „posvađanu”? Zamislite situaciju u kojoj bismo zbog ovakvog sustava imali svjesno podijeljenu vanjsku politiku zemlje i dva sukobljena politička bloka!

Ili još gore, dva podijeljena bloka vlasti u vezi s obrambenom politikom zemlje?

A to su najosjetljivija područja. Demokracija ne živi od toga da imamo u jednom trenutku dva jednako jaka pola vlasti, nego je najvažnije da je vlast smjenjiva nakon četiri godine ako se pokažeš da nisi dobar. No, da bi uopće pokazao jesi li dobar ili ne, mora se znati tko je u državi broj jedan. Sjetimo se trenutka kada se formirala HDZ-ova vlada s Mostom, kada smo mi svi bili jako nervozni jer se ta vlada formirala mjesec dana, pa smo svi tražili da predsjednica donese odluku „kad je dosta”. Sada će u Njemačkoj možda proći i tri mjeseca dok se ne dogovori nova vlada. Dakle, nema tu nervoze, sustav treba biti postavljen tako da je važan rezultat, kvalitetna vlada koja će vladati četiri godine, a nije ključ u brzini pregovora. Nitko s politički docirajuće pozicije u Njemačkoj neće prijetiti Angeli Merkel istjecanjem „pješčanog sata”! Kod nas zbog ove jake pozicije predsjednika države mislimo da je uloga predsjednika da „presiječe”. Pa se onda može dogoditi loš rezultat takve „brzo” sastavljene Vlade, kao što se i dogodilo. Što je danas predsjednik države? Za Tuđmana se znalo da je on vrh izvršne vlasti. To nije sada slučaj. Sada imamo dva vrha. Pri čemu nam se čini da oba pokrivaju izvršnu vlast. Ali u principu „onaj ste tko vas mijenja”. Da predsjednik države iz nekog razloga privremeno ne može obnašati svoju ulogu, mijenja ga predsjednik Sabora. Dakle, jasno je da predsjednik države ne spada u izvršnu vlast.

I Tuđmana je nakon smrti mijenjao predsjednik Sabora Vlatko Pavletić?

To je pitanje smrti predsjednika, pa imamo period do izbora novog. Sada je to mijenjanje moguće i unutar mandata, s povratkom istog predsjednika natrag na svoju dužnost. Ali bez obzira na taj međuprostor, činjenica je da je danas premijer jača politička figura. A percepcijski predsjednik države i dalje stoluje na Pantovčaku, gdje je stolovao i tadašnji predsjednik kao jača figura. Danas, kad premijer osjeti da mu predsjednik države konkurira, makar bio iz iste političke opcije, može zaključiti da mu ne treba jaka predsjednička figura pa može poduzeti niz poteza kojima onda slabi predsjedničku poziciju. To se dogodilo i u odnosu Milanović – Josipović. No i ta akcija premijera može dovesti do problema ako predsjednik države i dalje želi ostati politički jak pa iskoristi medijski javni prostor umjesto operativnih alata koje nema. A to može biti i opravdano, ali može biti i čisti rivalitet. Jer kao što predsjednik države može biti stabilizator, u ovakvom sustavu može biti i destabilizator.

Što je činiti Plenkoviću u ovoj situaciji?

On je predsjednik Vlade i nužno treba vući i nepopularne poteze. Sam napominje da po vokaciji nije i ne želi biti populist i na tome dobivati rejting. Pitanje je prostora između njegova načina vođenja Vlade i onoga u što će morati sve više ulaziti predsjednica,jer mora ići na „sviđanje” biračima da bi dobila drugi mandat. Plenković očito neće vući populističke poteze pa je jasno da će odnos između njega i predsjednice u idućem periodu postati upitan. No, mislim da je ovo baš izvrstan trenutak za otvaranje ovog sistemskog pitanja u vezi s ovlastima jer je još dovoljno daleko do izbora. A rješavanje tog pitanja trebali bi sada podržati i SDP i HDZ. Morali bi oko tog pitanja zajedno sjesti jer, tko god da sutra dođe na vlast, imat će jednak problem zbog „neuštimanih” funkcija premijera i predsjednika. Zajedno bi trebali vidjeti u kojem ćemo smjeru kreirati državu jer je za to potrebna dvotrećinska većina u Saboru.

Mislite li da će uopće Plenković i Grabar-Kitarović prijeći Rubikon i otpočeti otvoreni konflikt ili bi se Plenković trebao izmaknuti i pustiti je da pokuša opet dobiti izbore?

Rubikon je nebitan ako vi ne dobivate nakon toga izbore. Plenkoviću su iduće dvije godine jedine u kojima on može pokušati napraviti ozbiljne stvari u državi, imati rezultate, jer nakon te dvije godine preostaje mu još samo ona zadnja godina 2020., gdje se promjene više ne rade jer dolaze izbori. Nezgodno je što tu vremenski dolazi do preklapanja s predsjedničkim izborima pa je, paradoksalno, za vladajuću stranku sada teže jer ima obje ove političke funkcije u rukama.

Najavljujete i moguću situaciju da na idućim predsjedničkim izborima 2019. pobijedi i kandidat koji neće biti ni HDZ-ove ni SDP-ove političke opcije?

I u politički benignijim situacijama već se događalo da „treći” kandidat ide do 16 ili 17% potpore birača. U današnjoj Europi, to i sam Plenković govori, više se ne očekuje da desna, mainstream stranka, ide na više od 30%. SDP stoji na manje od 25%. Kada to dvoje zbrojite, to vam pokazuje da je moguć priličan prostor za trećeg kandidata. A drugi je krug uvijek bolji za izazivača. Dakle, i predsjednica i HDZ moraju biti pragmatični u iduće dvije godine jer ne ovise o jednoj točki vlasti, nego o dvjema. Kako oni mogu pomiriti različitu pragmatičnost tih dviju vlasti. Najbolje bi bilo kada bi Vlada radila izvrsno pa da predsjednica ima manje razloga za distanciranja od premijera i Vlade.

Ili da joj se ostavi taj njezin prostor vanjske politike, u kojem je ona već „nadzastupljena” u značenju?

Da, ali neće njoj vanjska politika odlučiti izbore u Hrvatskoj, nego će to biti niz unutarnjopolitičkih pitanja. Jer, sjetimo se da predsjednica, piše u Ustavu, de facto „korigira” sve ostale vlasti pa će to onda ona barem verbalno i raditi. U očima birača ona može biti „naša zadnja nada”. Ili „rame za plakanje”, u što se percepcijski pretvorila institucija predsjednika. Ove dvije vlasti mogu biti sinkrone jedino u uvjetima Vladine izvrsnosti i postizanja rezultata. Čak i tada možete imati defenzivu u kampanji jer oporbi nitko ne može zabraniti da budu populisti s obećanjima koja će se lijepiti za uši birača. Protukandidati će ponavljati ono što u Hrvatskoj uvijek i čine: neuspjeh Vlade je neuspjeh i ove predsjednice, a ona je njihova.

Hoće li Zoran Milanović biti protukandidat?

To je na njemu i SDP-u da procijene. Na njima je da vide je li to on, a na njemu je da procijeni daje li mu SDP dovoljno jaku startnu poziciju. Da, on može biti kandidat na predsjedničkim izborima 2019. i vjerojatno bi bio ozbiljan kandidat. No može li biti i pobjednik, to je drugo pitanje. Ne vjerujem da bi Milanović ulazio u utrku ako mu rejting ne bi jamčio drugi krug. Ne vjerujem da bi si Milanović dopustio da završi u političkoj marginalnosti, kao Josipović. Ozbiljni protukandidat može ući u izbornu utrku godinu dana prije izbora i tako testirati svoju potentnost. Ali HDZ mora već sada sanirati svoju budućnost, kako predsjednička utrka ne bi bila konfliktna unutar njih. Jer, HDZ mora imati kandidata, ne može već sada reći – zbog potencijalnih sukoba s predsjednicom mi nećemo imati kandidata.

Još je Milanović namjeravao smanjiti ovlasti Josipoviću, pa mi se čini da bi se HDZ i SDP lakše dogovoriti da se predsjedniku države „uzmu” i ove ovlasti. Vjerojatnije je da bi se prije dogovorili za kancelarski model, no za predsjednički!

Povećanjem ovlasti predsjednika države vratili bismo se tamo gdje smo već bili, a nisam baš siguran da su Plenković i Bernardić u situaciji u kojoj bi razmišljali o povećanju operativnih ovlasti predsjedniku države. No, ne možemo jednom nogom ostati u francuskom, a jednom u njemačkom modelu. Za Hrvatsku je opasno ostati u modelu koji izaziva napetosti čak i kad su premijer i predsjednik iz iste opcije. Predsjednik Vlade već je ušao u poziciju da zaista samostalno vodi Vladu sa svim odgovornostima i posljedicama, u skladu s njemačkim modelom, pa zašto bi onda slušao želje ili kritike koje mu govori predsjednik države, koji za te želje i kritike ne odgovara.

No, ako dođe do ukidanja predsjedničkih ovlasti, Grabar-Kitarović može karijeru nastaviti ili u međunarodnoj politici ili tu, a ona potječe iz HDZ-a. A tada bi bila konkurencija Plenkoviću?

Ova tema o promjenama arhitekture vlasti u interesu je Hrvatske, a kako će se to odraziti na unutrašnju arhitekturu političkih stranaka, ja u to ne ulazim. Koje će osobe biti lideri u strankama, to nije problem za državu, ali jest ako zadržavamo sustav u kome je moguć permanentni sukob dviju vlasti.

Predsjednicu nam je Forbes stavio na 14. mjesto najutjecajnijih žena svjetske politike, valjda i to nešto znači u Hrvatskoj?

Da, inače. Ali za izbore ne. Oni koji su sastavljali taj popis i tako je visoko rangirali neće doći na iduće predsjedničke izbore u RH i glasovati. Nego će odlučivati naši birači kojima je orijentacijsko pitanje kako danas žive. Takva plasiranja naše predsjednice mogle bi čak imati negativan efekt jer birači ne žive glamurozno, pa bi ih takva svjetska rang-lista mogla čak i iritirati. I to je paradoks našeg sustava, predsjednica doista pozicijski djeluje moćno, no ona to nije i operativno. U Hrvatskoj se traži nešto drugo.

Prvi svjedok istražnog saborskog povjerenstva za Agrokor bio je Stjepan Mesić. A upravo je on bio punih deset godina predsjednik države prema ovom modelu o kojem govorimo?

Upravo je Mesić u svjedočenju potvrdio da je ta predsjednička funkcija u ovakvom okviru besmislena. Na pitanja je li dobio određena upozoravajuća službena izvješća o stanju u vezi s Agrokorom, on je to potvrdio te naveo kako se po tim pitanjima obraćao „onima koji trebaju problem riješiti”, a zatim sam dokazao koliko je uloga ovakvog predsjednika neozbiljna jer su njemu koji čuva stabilnost države prema čl. 94. Ustava RH odgovarali kao malom djetetu, da su „izvidi uvijek bili u tijeku”. Štoviše, iako je sam sumnjao da je Agrokor „div na staklenim nogama”, on je o velikim kreditnim zaduženjima Agrokora saznavao neslužbeno kao građanin i kao građanina ga je to očito zabrinjavalo! Zašto nas onda Ustav obmanjuje da se predsjednik brine o državi? Ako je uloga predsjednika države da o Agrokoru u godinama njegove najveće ekspanzije, koje se poklapaju s njegovih deset godina mandata, zna samo neke stvari kao „građanin” i da nakon toga ostane u dugogodišnjem nemoćnom „zabrinutom” stanju, čemu plaćati za takvu ulogu četrdesetak milijuna kuna godišnje? Mislim da je bivši predsjednik Mesić jasno presudio besmislenosti modela predsjednika kakav mi danas imamo.