U nuklearnom ratu ne može se pobijediti i on nikada ne smije izbiti, priopćile su na samom početku godine najveće svjetske nuklearne sile: Sjedinjene Države, Kina, Rusija, Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska. Pet stalnih članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda i najveće nuklearne sile tako su se konačno složili u nečem te su u priopćenju naveli da će raditi na svijetu bez nuklearnih bombi. Sporazum je promatrače podsjetio na sličan koji su potpisali američki i sovjetski lideri Ronald Reagan i Mihail Gorbačov 1985. godine.
Na stranu to što su vlasnice nuklearnog oružja u priopćenju rekle da se protive tome da države koje ga nemaju razvijaju takve sustave – ovaj je sporazum sam po sebi dobar. Povijest geopolitičkih odnosa tijekom i nakon hladnog rata pokazuje da su države podosta ozbiljno shvatile nuklearno oružje, i nema govora o njegovu korištenju naprosto jer znaju da bi jedan pritisak dugmeta mogao značiti i kraj svijeta. No u posljednje vrijeme ima indicija da neki razvijaju i povećavaju svoje nuklearne arsenale, drugi si još uvijek međusobno prijete. Nitko ne zna kako će se razvijati svijest sjevernokorejskih lidera koji su istodobno najtotalitarniji režim na svijetu i ponosni vlasnik nuklearnih bombi. Odnosi Indije i Pakistana uvijek su na rubu rata, a jedni i drugi posjeduju nuklearne bombe. Te tri države, kao i Izrael, nisu potpisale priopćenje, i nisu članice Ugovora o nuklearnoj neproliferaciji koji je pet većih i starijih nuklearnih sila potpisalo još u hladom ratu.
No, situacija je kompleksnija od one predstavljene u dobrom PR dokumentu kojim su države obećale da neće koristiti nuklearno oružje. U ovom trenutku SAD i Rusija biju veliki geopolitički boj oko Ukrajine i Rusija nije javno rekla da neće napasti susjednu zemlju, a implicirala je suprotno. Kina pak je s druge strane u posljednje vrijeme počela povećavati svoj nuklearni arsenal te razvijati nove lansirne platforme. Peking već dugo prigovara da ga Washington ne doživljava dovoljno ozbiljno u ovom kontekstu te ne želi razgovarati s jednakih pozicija. I dok Kina ima svoju jasnu politiku (naravno, načelnu i retoričku) da nikada neće biti prva koja će lansirati nuklearnu bombu, SAD zadržava princip "strateške dvosmislenosti". Drugim riječima, ne obećava da neće prvi posegnuti za nuklearnim napadom.
Isto tako, u Washingtonu su česte ratoborne poruke: Evelyn Farkas, dužnosnica u ministarstvu obrane iz Obamine administracije, nedavno je napisala za Defense One da se SAD mora spremiti za rat s Rusijom. No to je naprosto pogrešno, sukob dviju najvećih nuklearnih sila katastrofalna je opcija.
Tri desetljeća nakon kraja hladnog rata, Rusija i SAD napravili su velike pomake u kontroli nuklearnog naoružanja. Mogućnost izbijanja najgoreg od svih ratova nekoć je bila dio svakodnevne političke debate. Još su bile svježe lekcije i sjećanja iz 1945. i američkog bacanja bombi na Japan. Taj je strah ušao i u pop-kulturu: redatelji su snimali filmove o posljedicama nuklearnih ratova, poput američkog "Dan nakon" ili sovjetskog "Pisma mrtvog čovjeka". I dok SAD i Rusija zajedno danas imaju nevjerojatno mnogo bombi, više od 13 tisuća, to je ipak višestruko manje od 70-ak tisuća koliko su ih imali u hladnom ratu. Te su dvije države, i tada i sada, bile srž priče o nuklearnim bombama: više od 90% svih na svijetu kontroliraju te dvije zemlje. Bliski promatrači govore da su sustavi tih dviju zemalja dosta transparentni što su Washington i Moskva osigurali potpisanim sporazumima tijekom desetljeća.
Posebno u oči bodu istraživanja znanstvenika koji predviđaju posljedice koje bi nastale eventualnim izbijanjem nuklearnog rata. One su mnogo gore nego što se nekada mislilo. Američki znanstvenici poput Briana Toona i Alana Robocka predviđaju da bi i vrlo malen nuklearni rat (50 detoniranih bombi jačine one bačene na Hirošimu između, primjerice, Pakistana i Indije) izazvao toliko dima i čestica u zraku, koje bi se digle u stratosferu, da bi utjecale na temperature u cijelom svijetu. Veliki rat Rusije i SAD-a ne bi samo ubio milijune ljudi zbog detonacija i zračenja već bi stvorio novo ledeno doba i uzrokovao glad u cijelom svijetu. Zbog svega toga treba se sjetiti da sudbina planeta ipak ovisi o političarima u devet nuklearnih sila, a svijet bez atomskog oružja koji obećavaju već desetljećima još uvijek je priča iz bajke.