Božić, Uskrs, Svi sveti i najmlađi među njima, Dan sjećanja na Vukovar, četiri su datuma kada Hrvati dojmljivo pokazuju kakav su uistinu narod, od kakve su građe sazdani. Tradicijski su to datumi, zapisani u genima i razlikuju se od ostalih važnih po tome što su nastali iz naroda, ne na zapovijed, često unatoč državama. Države vole nametati, narod pak spontano prigrljuje željeno.
U dostojanstvu tih spomena prožima se radost i tuga, svjetlost i tama, život i smrt. Paljenje svijeća duž sviju vukovarskih ulica, širom Hrvatske te treptaj svijeća u oknima milijuna Hrvata u domovini i svugdje gdje ih ima govori da je ovo dobar, ponosan, prkosan i optimističan narod.Svijeće jesu spomen na poginule i žrtve, ali su kod Hrvata i simbol pobjede života nad smrti. Stoga su prve svijeće osvanule baš 18. studenoga 1991., odmah nakon što je počinjen genocid nad Hrvatima Vukovara i Škabrnje, najpoznatijeg hrvatskog grada i sela, simbola pravednosti Domovinskog rata.
Stoga će one gorjeti iznova. Svijeće gore i radi nas, no i radi vlasti i političara koji se, samo na te datume ne usuđuju biti političari, dominirati i nametati se. Da ni oni nisu zaboravili Vukovar, mogu potvrditi brigom i obnovom u preostalim danima. Poruka svijeća i svjetla, tiha i dostojanstvena, zapravo je gromka, a svodi se na jednu jednostavnu i jaku zapamtite Vukovar. Budimo uvjereni da narod neće zaboraviti ovu poruku, datum, kao što nikome nije uspjelo iz Hrvata istjerati Rođenje, Uskrsnuće i Sjećanje. I, kao što to rade i drugi narodi koji drže do pravednosti žrtava, nećemo, dakako, zaboraviti ni genocid, a ni krivce.