Najlakši i najpouzdaniji način da netko i u Hrvatskoj sazna u kakvom će ekonomskom okruženju raditi i živjeti idućih mjeseci i godina jest da ode na web stranicu New York Timesa pod egidom “markets“ (tržišta) i obrati pažnju na rubriku “Bonds” (obveznice) i na krivulju prinosa (“yield curve”) američkih državnih obveznica.
“Prinos” je zarada koju će netko ubrati ako obveznice kupi danas po tržišnoj cijeni i pričeka da “dospiju”, odnosno da ih američka država otkupi s kamatom po punom iznosu. Stope prinosa na obveznice na tri i šest mjeseci, te na dvije, pet, deset i 30 godina povezane crtom daju krivulju prinosa. A na webu New York Timesa otprve se može vidjeti da se ta krivulja znatno podigla: prinosi na američke državne obveznice s kraćim rokovima dospijeća - na tri i šest mjeseci, te na dvije godine u samo godinu dana su se - udvostručili!
Američke dvogodišnje državne obveznice, koje su lani investitorima donosile jedva jedan-i-nešto posto, sada donose 2,62 posto godišnje. Saznavši to, svatko se mora upitati: ako se na pozajmicama najrazvijenijoj, najsolidnijoj, najpouzdanijoj, najinovativnijoj (...) državi na svijetu može zaraditi 2,62 posto na godinu, zašto bi onda itko posuđivao novac najrizičnijoj, najmanje solidnoj, najtromijoj(...) talijanskoj državi, na čije dvogodišnje obveznice prinos trenutno iznosi samo 0,59 posto? Ili Portugalu s prinosom od MINUS 0,147 posto? Ili Španjolskoj, s prinosom od MINUS 0,29 posto?
Naravno, nitko upućen, ako baš ne mora (kao Hrvatska narodna banka). Ali tada se nameće i pitanje: a kako će onda, i po kojoj cijeni, Italija, Španjolska, Portugal, Irska, Cipar ili Grčka, a s njima i Hrvatska, refinancirati svoje državne dugove koji su se od izbijanja europske krize 2010. do danas nominalno povećali između 14,6 posto (Grčka), više od 28 posto (Italija) do 62 posto (Portugal)? No ni to nije sve! Kako će općenito zemlje u razvoju refinancirati svoj javni dug od 56 tisuća milijardi dolara, od čega 1,9 tisuća milijardi dospijeva do kraja ove godine?
Jako teško... Ali to opet nije sve. Zemlje u razvoju proteklih su godina obilato koristile nisku kamatu u SAD-u pa su oko 15 posto svojih obveznica prodale (denominirale) i tako se zadužile, u dolarima, što znači da ih dolarima moraju i iskupiti. Kako američke dolarske obveznice sada nude veći prinos, potražnja za dolarom jača i to mu diže cijenu, odnosno ruši vrijednost ostalih valuta, osobito zemalja u razvoju.
Kina, Indija, Turska, Brazil, Meksiko, Hrvatska... osim što sada moraju skuplje refinancirati svoje javne dugove, za iskupljivanje postojećih moraju na dolare potrošiti više domaćega novca, a sve to u vrijeme kad im i trošak (uvoznih) energenata i sirovina također raste... Nije stoga neobično da mnogi svjetski analitičari strahuju da bi se u sljedećih par godina mogla ponoviti Meksička kriza s početka 1980-ih ili Azijska kriza iz sredine 1990-ih. Možda stvari još nisu otišle tako daleko, ali krivulju prinosa na američke državne obveznice svakako valja držati na oku.
Cionistička monetarna politika je pred slomom samo je pitanje trenutka kad će zauvijek propast.