Marulić je bio najistaknutiji član splitskoga književnoga humanističkoga kruga, pa njegov suvremenik Frano Božićević opisuje tri vrste njegovih prijatelja. Prvoj vrsti pripadaju, prema tom biografu, vrlo slavni ljudi koji Marulića nikada nisu osobno upoznali, ali su čitajući njegova djela imali o njemu izvanredno visoko mišljenje. Među tim Marulićevim prijateljima pisac ističe biskupa Porta i kardinala Svetoga Marka Dominika Grimanija, vesprimskog biskupa i hrvatskoga bana Petra Berislavića, splitskog nadbiskupa Bernarda Zanea, mletačkog patricija Augustina Mula i dr.
Oštrouman i pronicljiv
Drugoj vrsti pripadaju manje slavni, ali učeni ljudi kao što su književnici Dmine i Jerolim Papalić. Trećoj pak vrsti pripadaju iznimno učeni ljudi koji su se istaknuli u svom pjesničkom umijeću kao što je izvrstan znalac obaju prava Kristofor Papalić, trogirski biskup Toma Niger, pjesnici Petar i Jeronim Ćipiko, od kojih je posljednji doktor obaju prava, Jerolim i Frane Martinčić, Nikola i Antun Alberti. Naposljetku Frano Božićević ubraja i sebe u tu grupu prijatelja.
Možemo reći da te dvije posljednje Božićevićeve vrste Marulićevih prijatelja zapravo predstavljaju splitski humanistički krug Marulićeva vremena, koji je bio veoma živ po svojemu literarnom i kulturnom djelovanju. Književnici su se najčešće okupljali u veoma elegantnoj dvorani izrezbarenoga stropa i kićenih prozora, u gotičkoj palači obitelji Papalić, a za koju se pretpostavlja da je djelo Jurja Dalmatinca. Tamo su oni razmjenjivali svoja književna iskustva, diskutirali o znanosti i književnosti, čitali svoje stihove od kojih su neke izvodili uz lutnju, natjecali se u govorništvu i glazbenim vještinama.
Zanimljivo je da je upravo za vrijeme pučke bune na otoku Hvaru, koja se zbila 1510. godine, izbjegao u Split hvarski plemić i pjesnik Hanibal Lucić, koji je za to vrijeme sudjelovao u tim književnim okupljanjima pa ga je Marko Marulić opjevao u svojim petrarkističkim stihovima na latinskom jeziku. U prepjevu oni zvuče ovako:
Uzmi liru svoju lovorikom ovjenčaj kosu / Febe! Veseli se, gle: pjesnik ti dolazi nov! / Još kao dječak je tebi stao skladati pjesme / Hanibal. Njegov je duh darima obdaren svim, / A i vanjština ga resi, i lice, i gizdava kosa, / Kojom plavi se pram spušta niz prebijeli vrat. / Molim te, daj mu pomozi da – ko što ti tjelesno sliči – / Postane tako i tvoj najbliži pjesnički drug. / Uživa glas da je najljepši mladić. Daj nek i stih mu / Bude nedostižan cilj mladima, starima – svim!
Zanimljiva je činjenica da je Marulić opjevao u petrarkističkim formulacijama Lucića, koji je danas najpoznatiji ne samo po svojoj drami Robinja nego po najljepšoj petrarkističkoj pjesmi u hrvatskoj književnosti koju naslovljavamo po prvome stihu Jur nijedna na svit vila.
Marulić je ljudima koji su najintenzivnije obilježili njegov život posvećivao svoja djela. Tako je on svoje najvažnije knjige posvetio sljedećim osobama: Jerolimu Ćipiku, Tomi Nigeru, Dujmu Balistriliću, Dominiku Papaliću, Francesku di Consorti, Augustinu Muli te Dominiku Grimaniju. Prva četvorica s ovoga popisa njegovi su splitski prijatelji, oni s kojima je odrastao, a koji su u svom gradu bili vrlo ugledni te obnašali važne javne ili crkvene službe. Prvi je na tom popisu Jerolim Ćipiko. Njemu je Marko Marulić posvetio svoje prvo djelo sa svjetskim uspjehom, svoju latinsku De institutione bene vivendi per exempla sanctorum u izdanju iz 1499. godine.
Njih su dvojica bila prijatelji od rane mladosti, pretpostavlja se da su studirali u Padovi te su obavljali pravničke poslove. Marulić je toga Ćipika držao svojim najboljim prijateljem pa nije čudno što je u posveti spominjao preveliku dobrostivost Jerolima kao i nebrojena dobročinstva koja mu je učinio. Vrlo je pohvalno Marulić govorio o Ćipikovim pravničkim sposobnostima, o njegovim vrlinama i retoričkim umijećima. Maruliću je imponirao također i blistavi sjaj stare kuće Ćipiko. Jerolim je nadživio prijatelja, pa su on i njegov brat Petar pisali nadgrobnice u povodu Marulove smrti.
Na popisu Marulićevih splitskih prijatelja posebno je mjesto uživao Toma Niger, i sam književnik i važni pjesnik. Niger je bio angažiran u poslovima prosvjetnim jer je bio učitelj, ali i izravni sudionik u borbama protiv Osmanlija. Bio je Niger izaslanik u Rimu. Kao ugledni predstavnik crkvene hijerarhije bio je on Maruliću moralni uzor, ali i književni istomišljenik s kojim je Marulić razmjenjivao nove naslove. Niger i Marulić u životu su se susretali u nekim odsudnim trenucima. Tako je tome prijatelju Marulić toplim riječima posvetio svoju latinsku knjigu Quinquaginta parabolae. Učinio je to 22. kolovoza 1510. tražeći od prijatelja kritički sud koji bi ga mogao zaštititi od zlobnika.
Niger, koji je bio splitski kanonik, posvetio je Maruliću jednu poslanicu koju je otisnuo zajedno s angažiranim protuturskim govorom splitskoga nadbiskupa Bernardina Zanea, koji je ovaj održao na Luteranskom saboru 1512. U svojoj poslanici Niger piše pohvalu Marulićevoj učenosti i čestitosti nazivajući prijatelja doctissimo et integerrimo Marco Marulo, nobili Spalatensi. Toma Niger je Marulića posebno razveselio kad mu je nabavio knjige Erazma Roterdamskog, pisca koji je u Marulićevoj lektiri uživao posebno mjesto jer je ovaj, kako su ga zvali princ humanizma, sa splitskim književnikom dijelio niz zajedničkih osobina. Jedna od njih svakako je bila kritičnost prema autoritetima, a druga srodnost sa svetim Jeronimom, koji je bio Marulićev srodnik, a kojem je Erazmo priredio sabrana djela. Erazmove knjige koje mu je donio prijatelj Niger ostavile su na Marula duboki dojam pa on u posveti svom Dialogus de laudibus Herculis, čestitajući Nigeru na izboru za biskupa 1519., vrlo oduševljeno piše o književnim djelima Erazma Roterdamskog:
Primio sam knjige Erazma Roterdamskog što si mi ih poslao: odlikuju se pobožnošću, učenošću, i ne manje, rječitošću. Veoma uživam čitajući ih. I doista, od vremena božanskog Jeronima pa sve do naših dana u naših bogoslova nije bilo one ljepote profinjena izražavanja. Hvalili smo u mnogih oštroumnost i zaključivanja [...]. Sada je, međutim, zahvaljujući Erazmu, sama zgrada svete Crkve, koja je zbog nebrige tih jednostavnih mislilaca bila gotovo gola, ponovno zablistala od drevnih ukrasa te se sja oličena bojama krasnorječja. [...] Opet će sveta književnost i nauka imati svoje Jeronime i svoje Ambrozije, ako se samo nađe onih koji će se htjeti takmičiti s Erazmom.
Taj tekst kasnije je u izdanju ovoga dijaloga bio izostavljen, što se ima tumačiti oprezom jer je Erazmo tada bio podvrgnut kritici rimskih autoriteta pa ga nije bilo oportuno hvaliti, čak ni spominjati. Moguće da je taj spomen Erazma iz posvete izostavio sam Niger, jer u trenutku njezine objave Marulić više nije bio na životu. Koliko su Niger i Marulić bili duhovno bliski, svjedoči i činjenica što je Marulić u svom testamentu prijatelju namijenio izdanje Platonovih djela koje je posjedovao u svojoj biblioteci.
Veliki Marulićev prijatelj bio je splitski arheolog i pisac epigrama, pjesnik opsjednut starinama Dominik Dmine Papalić, onaj na čiji je nagovor Marulić opisao brojne antičke natpise nađene u splitskoj okolici. Prijatelju Dmini Papaliću posvetio je Marulić djelo In epigrammata priscorum commentarius. U toj posveti spominje Marulić prijatelju niz uspomena iz vremena njihove mladosti. Marulić spominje i jedan kameni epitaf koji je postavio u povodu smrti jednoga Splićanina, rođaka Papalićeva, kojega su ubili Osmanlije. Taj epitaf napisao je Marko Marulić, kako svjedoči u toj posveti, još dok je bio u školi Tidea Acciarinija, dakle u vrijeme svojih književnih učenja i kad je pisao svoj prvi otisnuti književni tekst, poslanicu Jurju Šižgoriću.
Jedan pronašao, drugi preveo
Marulić i Dmine Papalić povezani su i čuvenom Hrvatskom kronikom, koju je Papalić pronašao, a Marulić je preveo na latinski. Taj tekst bio je zapravo rukopis Dukljaninove kronike kojoj je netko dodao legendu o hrvatskom kralju Zvonimiru i njegovoj nasilnoj smrti. Marulić opisuje prijatelju Dmini svoj prevoditeljski postupak ovako:
Doslije sam ti ... predragi Dinko Papaliću tumačio tuđe spomenike, sada ćemo otvoriti spomenike naših pređa, koje sam često se s tobom skitajući razvalinama i zidinama Solina gledao kako posvuda leže; katkad sam, lomeći u svom duhu, shvaćao kolika je bila slava našega rodnog tla, pa sam jecajući ponavljao ono Vergilijevo: Fuimus Troes...!
S istim je tonom uzbuđenosti govorio o Dioklecijanu i njegovoj razorenoj palači u Splitu, zdanju čiji ostaci krasotom umjetnički sagrađenih vrata pokazuju kakovo bijaše ono, čega je nestalo, bilo zbog drevnosti bilo sa strane neprijateljske nepravde.
Opisivao je Marulić prvostolnicu posvećenu svetom Dujmu, divio se Peristilu završavajući pismo prijatelju ovom mišlju: Ništa nije nigda čvrsto na zemlji, ništa stalno, ništa da bi stalo u istome stanju, ni gradovi, ni carstva.
Sutra: Komu su posvećene Marulićeve knjige
ww︆︅w︆︅.︆︅ki︆︅︆︅s︆︅stok.co︆︅m