Zagrepčanka Ružica Pađen dobro pamti dvorište rodne kuće, u njemu trešnja, kruška i jabuka zbog čijih su plodova dolazila sva djeca iz susjedstva. Bila je tu i lipa, kuhali su fini čaj. Pamti dobro i kamen na kojem su ostavljali ostatke hrane, ništa se nije bacalo. I svaka maca ili pas koji bi ušli u dvorište kod njih su se najeli jer svako živo biće ima pravo na hranu.
Oduvijek je pomagala, djeci, starim ljudima, ponijela je to iz djetinjstva. A životinje su imale posebno mjesto u njezinu životu. Imaju ga i danas, ova je zagrebačka volonterka poznata upravo zbog svoje predanosti spašavanju životinja. Stigle su je godine pa nije više toliko aktivna na gradskim ulicama, a spasila je s njih više od 3000 maca, sve je zapisano u njezinim bilježnicama. Danas sve češće pomaže savjetima, ima što reći jer iza nje je golemo iskustvo.
– Počele smo od prava na život, nastavile s hranilištima, liječenjem i kastriranjem uličnih mačaka. Prvo je bila udruga Bastet, onda je nastala S.O.S za mace, osnovana je 2005. godine. I nikad nije bilo lako, udružile smo se prvo na Trešnjevki, a zatim angažirale cijeli Zagreb – prisjeća se i dodaje da se jedna činjenica nikad nije promijenila – uvijek je sve bilo pod stegom politike, jer i danas oni koji donose zakone i pravilnike ništa ne znaju.
– U jednom trenu dobili smo dopuštenje da smijemo hraniti mace pa smo krenuli i s registracijom mačjih hranilišta. U Zagrebu smo ih otvorili 16, prvo na Knežiji još 2007. I danas mi tamo ostavljaju mačiće, upravo lovim jednog malog žuću koji neće dobro proći ako ne uspijem. A poznata mu je i lovka i transporter pa ne prilazi – govori nam i dodaje da ljudi ne shvaćaju da mačke moraju biti uz čovjeka, da su one jedina barijera za mišju groznicu, štakore i druge glodavce.
– Težak je put do registracije hranilišta, treba proći sve one iz mjesnih odbora i vijeća gradskih četvrti koji zapravo i ne znaju koja je njihova uloga i što trebaju raditi. Tu su, naravno, i svi zabrinuti građani kojima mačke smetaju, a usude se i hranilišta uništavati. Iako je sve to napravljeno iz privatnih džepova. Neki od nas su i vikendice prodali da bi pomogli mačkama. A mačke ljudi ili vole ili mrze. Iako ima i onih koji vole svoje mačke, ove koje žive na ulici mrze čak toliko da ih i ubijaju – govori nam R. Pađen. Ističe kako je udruga na početku imala 70 članova, danas su ostale njih četiri koje već jedva hodaju. Ali još se uvijek ne daju.
– Nije lako boriti se za mačke, puno volontera odustaje jer se ne može nositi s tim. Bavimo se nečim egzotičnim što nije nogomet. Sva sreća, vidim da ipak ima mladih ljudi koji mogu puno toga napraviti. Ja sam već jako razočarana, spasim mačku, izliječim je, kastriram, udomim, a onda se udomitelji presele, promijene broj telefona i više ne znam kako je. Mačke koje volonteri ne uspiju udomiti, a ne mogu ostati na ulici, obično završe u njihovim stanovima – priča nam.
U sjećanje su joj urezana grozna zlostavljanja, a najteže joj je bilo kad su pronašli macu za koju je veterinar utvrdio da je silovana. Nije joj bilo pomoći. Pamti i puno lijepih trenutaka pa nam tako govori kako baka jedne njezine kolegice nije voljela mačke. No, kad joj je unuk donio macu, nije mogla reći ne. Živjela je maca kod nje još 10 godina, a najtužniji dan bio je kad je uginula. I priznala je na kraju da nikad nije ljepše živjela nego kad je uz nju bila maca.
Puno ljudi, ističe Ružica Pađen, uopće ne zna da nam mačke trebaju, one čuvaju kruh naš svagdašnji. A za sve što se mačkama događa krivo je društvo koje je u rasulu i čovjek zbog kojeg se mačke prekobrojno razmnožavaju te ostaju bez staništa jer ih istiskujemo zbog naših potreba. Neki im, bez da trepnu, oduzimaju i život, misle da to mogu i smiju. I zato nam je nužna edukacija, kaže, i to već od malih nogu.
Siromaštvo i bolest vežu se zajedno kao karike na lancu. Naše društvo je kao najsiromašniju u EU također bolesno. Zato je držanje i skrb o životinjama prepušteno stihiji. Vladajućima su usta prepuna EU i njenim tobožnjim dobrobitima dok u praksi po pitanju životinjskih prava (a bogme i ljudskih) i njihovoj djelotvornoj zaštiti ne kazuju ni riječi. Zašto ne prepišu zakone i pravila u EU (recimo Njemake) i ne krenu u njihovo djelotvorno provođenje? Međutim izgleda da je lakše progledati kroz prste teroru i nebrizi za životinje nego spustiti koji krajcar u škrabicu dobrotvornih udruga i osigurati provođenje zakona. Što se tiče ljubavi spram mačaka i pasa, ne treba ih voliti onaj kome nisu na srcu. Mnogo je važnije da ih NE MRZE. Uvijek će se naći netko tko će ih voljeti i skrbiti o njima. Samo ih za Boga miloga nemojte mučiti i ubijati i takvim grijesima prljati svoje duše.