Svoju porciju dobili su i socijalizam i kapitalizam, i Tito i Trump, i branitelji i ljepotice

Što je ovo, ljudi? Petkom radimo do 15 sati i nitko nas ništa ne pita do ponedjeljka?! Ne radimo, a plaća stiže?! Žene doma peku kolače, djeca ne idu u školu?! Stojimo u redovima pred trgovinama?! Najviše se brinemo o umirovljenicima?! Ljudi moji, nije ovo korona! Tito, jesi to ti?” Ili možda: “Najnoviji klapski hit s Brača: S ponistre se vidi Wuhan/ Šišmiš nije dobro kuhan”. Ma čemu se smijali u teškim danima kada je prijetnja koronavirusa bila na vrhuncu, čini se da je pomoglo. Em smo preživjeli koliko-toliko normalni, em smo dokazali da Hrvati ipak nisu narod cijepljen od humora. O tome smo razgovarali s kreativcima koji su izabrali njima najbolje šale vezane za koronu.

– Humor je upravo svojstven ljudima i ljudskim osobinama, kako bi rekao Bergson, a ja bih dodala da se u najkriznijim vremenima on pojavi kao najbolji obrambeni mehanizam održavanja zdrave psihe i čistog uma. Naravno, taj isti humor imanentan je onom društvenome, jer ako se ne možemo referirati na nekoga drugoga, tj. da smo osamljeni u tom humoru, on ne bi bio toliko iscjeljujući i bitan – kaže Anica Tomić, redateljica koja ovih dana s dramaturginjom Jelenom Kovačić priprema novi projekt MONOVID-19 posvećen upravo koronakrizi.

Tko je zdrav čovjek?

S tim se slaže i Ana Tonković Dolenčić, koja prerađuje svoju komediju “Majstori” (igrat će je Teatar Moruzgva): – Dugo sam tražila odgovor na pitanje tko je psihički zdrav čovjek, a onda mi je jedan mudar psihijatar rekao: “To je onaj čovjek koji se može šaliti na svoj račun”. Mislim da je to najtočnije. Kad izgubimo tu sposobnost satiričke distance, počinju problemi i blokade. Naravno, ima i gorih stvari od općenitih vizura pandemije i zagrebačkog potresa, stvari s kojima se jednostavno ne može i ne smije šaliti, ali i tada je smijeh ljekovit, makar na neku drugu temu.

Za razliku od njih književnik Borivoj Radaković, koji je lani za svoj roman “Hoćemo li sutra u kino?” dobio Nagradu “Janko Polić Kamov”, a kazališna ga publika prepoznaje i voli kao autora hit-komedija među kojima se izdvajaju “Amateri”, priča o grupi kvartovskih luzera koji pokušavaju snimiti pornić, na humor nadahnut koronom ima mnogo mračniji pogled: – Odviše je sve bilo tjeskobno da bi ikakav humor išta olakšao. Poneki kratak štos i pokoji trenutak distrakcije nisu dovoljni ni za opuštanje ni za veselje. Te sam „duhovitosti“ doživljavao kao otužne i usiljene pokušaje unošenja vedrine. Svi ti vicevi ili dosjetke redom su bili iz kategorije „galgenhumora“, smijeha pod vješalima, i to mi je sve bilo bljutavo.

Humor, mislim, i inače dolazi iz pozicije slabijeg, ali kad smo svi sabi i jadni, vic, štos i caka samo podsjećaju koliko smo nemoćni. Na globalni karakter humora u doba korone upozorava Joško Lokas, popularni voditelj HTVova kviza “Potjera” i scenarist hvaljene ratne TV serije “Nestali”: – Mislim da smo u konačnici od silnog traženja antitijela bili nesvjesni da smo ga pronašli baš u humoru. Fascinantno je bilo koliko su ljudi bili kreativni, a meni je najdraže što su iz cijelog svijeta stizale genijalne fore. Virus nije bio lokalan, tako da je humor svuda imao istu temu, ali drukčiju obradu. Ne pamtim kada su neke stvari bile tako povezane, iako ipak iz lošeg razloga. Bio sam u stalnom kontaktu s prijateljima, naravno, u Hrvatskoj, ali i u Londonu, Kaliforniji, Beogradu... Svaki dan bio je novi duhoviti kaos. Upozorava Lokas i na to da upravo u koronahumoru nije bilo zabranjenih mjesta ni “svetih krava”, nego su svoju porciju dobili i socijalizam i kapitalizam, i Tito i Trump, i branitelji i ljepotice: – Nikoga se nije štedjelo, ali imalo je sve duhovitu mjeru i u konačnici je bilo bezbolno. Ili mi se čini da prvi put nismo imali vagu za mjerenje u humoru „nepoželjnih tema“. Na kraju krajeva saznali smo štošta jedni o drugima.

Pa čak su i članovi Stožera u nekom trenutku na svojim društvenim mrežama bili duhoviti, i na svoj način i na svoj račun. Ne znam kad će cjepivo, ali, na sreću, pokazalo se da nismo cijepljeni protiv humora – ističe Lokas i time nas uvodi u raspravu o tome da su čak i tradicionalne svjetonazorske teme našeg društva, poput “ustaša i partizana”, u toj situaciji služile samo kao baza za dobru šalu.

– Anegdote, šale i pošalice na temu ustaša i partizana dugo su izgledale kao dio našeg DNK i nacionalnog folklora koji nikad neće izaći iz mode. U devetom krugu pakla korone i potresa bilo je svega, ali zaista nije bilo ustaša i partizana. Ako su se i pojavili, bilo je to u tragovima i na kapaljku. Mislim da je svakom normalnom ljudskom biću odmor od toga itekako dobro došao – ističe redateljica Saša Broz.

Književnik Damir Karakaš, s kojim smo razgovarali upravo na dan kada je za svoju “Proslavu” primio tportalovu nagradu za najbolji roman, o tom vječnom krugu iz prošlosti koji još uvelike opterećuje društvo u cjelini kaže: – Mi iz toga kruga možemo izaći samo kada napokon apsolviramo tu temu, a dok god se budemo zavaravali da je, primjerice, “za dom spremni” pozdrav iz opere ili da je Jasenovac bio tečaj za tango, iz toga kruga nećemo izaći. Osim toga najbolji način da se unište ljudi je da im uskratiš razumijevanje vlastite prošlosti, a to se kod nas na žalost stalno događa. I redateljica Anica Tomić razmišlja slično: – Pandemijsko-potresna situacija pokazala je da su primarni ljudski instinkti strah i želja za preživljavanjem, ali i solidarnost. Oni uistinu nemaju veze s ustašama i partizanima, ali kako se smiruje situacija, ipak primjećujemo da ponovno u medijski diskurs ulaze te teme. Jedini način da tu temu ostavimo u prošlosti jest da, kako kaže Valéry, napokon stavimo imena na stvari. Nadodala bih da i za to trebamo imati malo humora u sebi. No nestaje li koronahumor zbog smirivanja pandemije, tj. sa sve manjim brojem novozaraženih ili pravi razlog treba tražiti u najavljenim izborima? Ozbiljnost budućnosti ili ludost politike, pitanje je sad. – Izbori su već komedija za sebe – kaže Anica Tomić i nastavlja:

– Komedija koja se desetljećima perpetuira s istim izlizanim glavnim likovima čiju pojavnost možemo pretpostaviti jer ponavljaju iste geste, na isti način govore, isto se obraćaju medijima i narodu. Oni su komični u svojem ponašanju čak i onda kad saznaju što o njima mislimo, oni i dalje ustraju, pritom čak ponekad osjećajući sasvim jasno užas što ga u nama izazivaju. No na nama je da pokušamo zadržati određenu gipkost tijela i duha koji će nam pomoći da im se glasnije i javnije smijemo, ističući kritički sve njihove mane i propuste.

Poplava romana o koroni

Damir Karakaš upozorava nas na novu riječ smišljenu u Srbiji: – Očito je kod nas na koncu sve politika, a u ovoj našoj Hrvatskoj osuđeni smo stalno u politici na moralne ponavljače. Zato mi se čini da će se i kod nas početi primjenjivati nova riječ koja se već ustalila u Srbiji, po selima. Seljaci tamo, kad ih lažeš, kažu: “Nemoj bre da me političiš”. Ja politiku nisam nikada volio, kada čujem tu riječ kao da sam ugazio u govno. Borivoj Radaković za izbore nudi i “uputu”: – Sav jad koji nas je snašao treba pretvoriti u bijes protiv politike i strančarenja, protiv primitivnog nagona za vlašću i bogaćenjem. Naomi Klein opisala je u svojoj važnoj knjizi „Doktrina šoka“ put koji nas čeka. Netko će kapitalizirati ove naše bijedne dane, netko tko je već od početka krize vukao poteze za vlast u vremenu poslije krize. Zar ćemo opet biti slijepi, pitam i odgovaram – hoćemo, hoćemo. A hoćemo li se smijati poplavi umjetničkih djela na temu korone, koja slijede? 

– Seid Serdarević već je prije nekog vremena rekao da uskoro možemo očekivati poplavu romana o koroni, samoizolaciji i atmosferi koja je vladala. Mislim da je u pravu i mislim da će to biti grozno. Nema tko nije “uzeo pero u desnicu ruku“ i stao ispisivati dnevnik u samoizolaciji, rokeri se trude da promptno reagiraju, romanopisci „imaju temu“... Većina toga bit će bezvrijedna jer se rađa iz nečasnih povoda, a meni to sliči na ratno profiterstvo – kaže Radaković, iako priznaje da od korone nije uspio pobjeći u novom romanu: – Pišem roman o starenju i starosti, a zastrašujuća dobna diskriminacija koja je dobila maha u posljednjih nekoliko mjeseci sili me da spominjem koronu.

Karakaš kaže da ga ne zanima pisanje o koroni, koju je predvidio: – Prije nego što je sve stalo, u ITD-u smo počeli raditi moj novi tekst. Ozren Grabarić trebao je glumiti s plinskom maskom na licu i pojavi se korona. Kazalište od teme niti želi niti može pobjeći, a hoćemo li nad koronom plakati ili ćemo joj se smijati, još nije jasno: – Trenutačno radim na projektu MONOVID-19. Devetnaest hrvatskih dramskih pisaca na različite je načine pristupilo temi. Vjerujem da će se publika negdje dobro nasmijati, a na nekima dijelovima i zaplakati – kaže Anica Tomić, a Ana Tonković Dolenčić o svojim “Majstorima” kaže: – Napisala sam detaljan sinopsis drame i počela ga razvijati kada je počela akcija #ostani doma, a onda se dogodio i potres. Većina mojih prijatelja, članova obitelji i ja skupa s njima tek tad smo izgubili živce. Neki i krov nad glavom. Majstori su se popeli još jednu razinu više na ljestvama koje vode do apsurda. Zato se u novoj verziji komada sve događa u jednoj zgradi pod zaštitom. Stanari imaju različite ambicije, štete i građevinske zahvate, ali zajedničke majstore. Sve njih, uz vrijeme i novac koji cure, goni strah – od potresa, bolesti, neimaštine i neuspjeha... Kada se sve to zbroji, rezultat je alegorijski i svih nas se tiče.