Svu djecu vukovarskih Srba treba javno pitati da li vole Hrvatsku

U kadru je najprije ploča na kojoj piše: Republika Hrvatska, Osnovna škola Nikole Andrića. Vukovar. Potom ravnatelj škole Željko Kovačević, kaže: “Sve su to hrvatske škole”. Vjerojatno odgovara na pitanje koje nismo čuli i dodaje da se nastava za jednu polovicu učenika odvija na hrvatskom jeziku i latinici, a za drugu polovicu na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu.

Novi kadar. Neka djevojčica izgovara svoje ime i prezime: Jelena Stanković. Kamera klizi ulijevo preko dječjih lica, očito učenika viših razreda škole ispred koje stoje poredani u vrstu. Smijulje se s mješavinom veselja i nelagode tako tipičnom za djecu tog uzrasta kada ih se bilo što pita pred kamerom. Ali, ovo nisu bilo koja i bilo čija vukovarska djeca. Nakon Jelene svoja imena izgovaraju redom i ostali, kako pred koga dođe mikrofon. Tara Lazarević. Anja Vojnović. Dragana Medaković. Strahinja Božić. Duško Cvetojević. Damjan Gazibarić. Nemanja Stević. Stefan Vojnović. Bojan Mitrović. Stefan Stojanović. Vukašija Radošević. Nebojšta Dragosavac.

Manipulacije u montaži

Na pitanje jesu li svi rođeni u Vukovaru uglas odgovaraju da jesu. A onda novinarka postavlja pitanje “Voliš li ti Hrvatsku?” i ponovno nosi mikrofon od usta do usta kako bi svako dijete pojedinačno odgovorilo. I odrasli se često zasrame kada ih zatekneš pitanjem o bilo kakvim osjećajima. Zato i ova djeca, još stidljivije nego kad su izgovarali svoja imena, jedno po jedno, do kraja vrste, izgovaraju “da, da, da, volim, da, da...” Novinarka na to razdragano kaže: “I ja isto volim Hrvatsku, dakle tu se slažemo”.

Upravo sam vam opisao sekvencu emisije koju je HTV lani emitirao uz godišnjicu pada Vukovara u okviru serijala za Hrvate u svijetu pod naslovom “Slike Hrvatske”. Urednica i novinarka koja je djecu vukovarskih Srba pred kamerama Hrvatske televizije pitala da li vole Hrvatsku zove se Karolina Vidović Krišto. Vjerojatno se i čitatelji od ove rečenice nadalje dijele na dvije skupine. Jednima je ovakav postupak potpuno ispravan, štoviše i poželjan u kontekstu čitavog vukovarskog kompleksa i načina uspostavljanja povjerenja i pomirenja. No, sigurno ima i onih kojima je teško povjerovati da je državna televizija uopće emitirala takvu svinjariju.

Ja sam testirao nekoliko svojih kolega i bliskih ljudi pokazujući im prilog na Youtubeu. Nisam im ništa unaprijed govorio o sadržaju koji će vidjeti i dok su oni gledali propitivanje srpske djece o ljubavi prema Hrvatskoj ja sam gledao njihova lica. Vidio sam uglavnom nevjericu, u čudu otvorena usta i različite nijanse zgražanja. Međutim, to ne dokazuje ništa osim da se uglavnom družim s ljudima čije se shvaćanje novinarstva, a bome i života, u velikoj mjeri podudara s mojim. Ali, postoje i drugi ljudi kojima Karolina Vidović Krišto predstavlja ikonu hrvatskog domoljubnog novinarstva poput članova Stožera za obranu hrvatskog Vukovara koji su još ljetos zahtijevali ostavke svih urednika i rukovoditelja HRT-a te predsjednika Hrvatskog novinarskog društva i svih predstavnika HND-a u svim medijima. Ma tko oni bili. Razlog peticiji bio je “jedinstveni slučaj i način na koji se progoni Karolinu Vidović Krišto, a koji je najbolja slika ideologizacije koja se od postojanja Hrvatske države i Hrvatske radiotelevizije, pogotovo u zadnje vrijeme, provodi na HRT-u”.

U svojoj vukovarskoj priči Karolina Vidović Krišto manipulirala je i pitanjima i montažom da bi, uz ostalo, pokazala da većina srpske djece bolji život i budućnost misli potražiti u inozemstvu, dok će njihovi vršnjaci hrvatske nacionalnosti, koje je na jednak način postrojila i legitimirala na istom školskom dvorištu, ostati u Hrvatskoj. Srpsku je djecu pitala što bi, da mogu, promijenili u svom Vukovaru. Đaci su stali naglas maštati o obnovi, kraju siromaštva, jednakost svih ljudi i da se ne razdvajaju Hrvati i Srbi, na što im je novinarka s puno entuzijazma odgovorila: “Ali svi ste vi Hrvati, bez obzira na nacionalnost!”. Potom je uperila mikrofon u djecu čekajući njihovo slaganje i za kraj ih ohrabrila riječima: “Ja navijam za vas”, ne sumnjajući nimalo u svoju ljudsku dobrotu, hrvatsko domoljublje i novinarsko poštenje. Male vukovarske Hrvate kasnije će pitati kako se osjećaju u društvu srpske djece koja, istina je, nisu ništa kriva, ali ipak pripadaju narodu koji je Hrvatima učinio toliko zla.

Pogotovo sada, kada je antićirilično raspoloženje u čitavoj Hrvatskoj doseglo razinu toliko zadovoljavajuću da se skidaju čak i ploče na makedonskom, a vjerojatno se diskretno pojačalo i osiguranje oko veleposlanstva Ruske federacije, za očekivati je da će se vukovarski Stožer laćati novih zadataka i misija ne bi li premašio svoje komunističke uzore iz prošlosti u kojoj se u sve i svašta, a pogotovo u novinarstvo, na sličan način znao petljati SUBNOR.

Pada li kiša ili Gospa plače?

Stožeraška je peticija za “progonjenu” Karolinu Vidović Krišto, naravno, neozbiljna već i zbog suludih zahtjeva. Da im je bilo udovoljeno, zbog ukidanja jedne na mnogim razinama sporne i loše televizijske emisije ostavke bi bili dali čak i glazbeni urednici Trećeg programa Hrvatskog radija skupa s dirigentima Tamburaškog, Simfonijskog i Jazz orkestra HRT-a.

No, uz članove Stožera, Marka Perkovića Thompsona i čitavog niza udruga i zdrugova, kao supokretači takve peticije potpisala su se i dvojica hrvatskih katoličkih biskupa te čak petorica akademika, sa začudno prevladavajućim učešćem članova Razreda za matematičke, fizičke i kemijske znanosti HAZU-a. Svi su oni potpisali i laž da je HRT Karolini Vidović Krišto osim profesionalne karijere ugrozio i privatni život sugerirajući tako da je dotična zapravo dobila otkaz. Koliko je meni poznato, ona i dalje uredno prima plaću, a ukinuta joj je emisija. I to, po mom mišljenju, barem dva mjeseca prekasno jer ova vukovarska priča još je skandaloznija nego način na koji su Slike Hrvatske obradile pedofiliju i spolni odgoj.

Naravno, može se na to gledati i s optimistične strane pa reći da su nesuvislu peticiju potpisala SAMO dvojica biskupa i SAMO petorica akademika. Ali, ako hrvatsko društvo nastavi u ovom smjeru, blizu je dan kada ćemo ozbiljno voditi javne rasprave o tome da li kiša pada zbog isparavanja i kondenzacije ili zato što tamo gore Gospa plače i koji put sijevne nad hrvatskim bezbožnicima. Rub pameti i ljudskosti već smo pregazili kad se mora dokazivati zašto je neprofesionalno, neetično i zlo dovlačiti pred kamere državne televizije bilo kojeg čovjeka, a kamoli djecu, da javno iskažu ljubav prema državi u kojoj žive. I to državi u kojoj prijeteće fašističke poruke po zidovima neki bilmez smije i može nazvati hrvatskim folklorom, a da tek pokoji Hrvat to doživi kao osobnu uvredu svog hrvatstva i ljudskosti.