Svuda su nas mazili i pazili. Nemaju Facebook, ali znaju za Modrića

Nismo ni znali za incidente na granici između dviju Koreja. Tek u ponedjeljak kad su nam iz Pekinga u posjet došli veleposlanik Nebojša Koharović i konzul Hrvoje Ćiković rekli su nam u šali da su došli vidjeti kako nam je u logoru, aludirajući na izvješća hrvatskih medija. Tek tada smo doznali za situaciju na granici, no rečeno nam je da se to tamo stalno događa. Uz to, s nama su u Sjevernoj Koreji bile i dvije momčadi iz Južne Koreje, kod kojih također nismo primijetili nervozu ili što slično. Bili su ondje s nama cijelo vrijeme turnira i ljudi s nacionalne televizije Južne Koreje, govori nam Dunja Babić, tajnica škole nogometa sisačke Segeste i jedna od pet pratitelja 19 mladih nogometaša Segeste koji su sudjelovali na nogometnom turniru “2. Ari kup” u Pyongyangu, glavnom gradu Sjeverne Koreje.

Naime, iako su u hotelu imali program BBC-ja i Al Jazerre, probleme na granici nisu shvatili tako dramatično kao javnost u Hrvatskoj. A upravo u vrijeme njihova boravka u Sjevernoj Koreji započela je razmjena topničke vatre u demilitariziranoj zoni, 600 kilometara od Pyongyanga. No, da to nije rijetkost kazuje podatak da je zadnji topnički sukob tamo bio u listopadu prošle godine.

Segesta je na turnir otputovala relativno brzo, nakon odustajanja nogometaša Osijeka. Bilo je malo nećkanja. U Ministarstvu vanjskih poslova su segestašima rekli da im ne mogu preporučiti da idu tamo ako baš nije nužno, no slična preporuka bila je na njihovoj internetskoj stranici i za mnoge druge azijske države.

– Presudio je organizator, a to je Društvo sportske razmjene Južne i Sjeverne Koreje. Oni žele kroz sport približiti narode dviju Koreja i razvijati ideju ujedinjenja. Jedne se godine turnir održava u Južnoj, a druge u Sjevernoj Koreji. Lani je u Južnoj Koreji pobijedila sjevernokorejska momčad, a s nama su u Pyongyangu bile i dvije južnokorejske nogometne momčadi. Imali smo povjerenja u organizatora i samo je nekoliko roditelja odbilo pustiti djecu na turnir. Od 28 igrača, za 21 imali smo dopuštenje roditelja da idu, no nismo mogli sve povesti – kaže nam predsjednik NK Segeste Branimir Pupić Jovanović.

Organizatori su platili svih pola milijuna kuna troškova, a putovalo se preko Frankfurta, Južne Koreje i Kine. Od 12 dana puta, osam su proveli u Sjevernoj Koreji na turniru s momčadima iz Južne i Sjeverne Koreje, Brazila, Kine i Uzbekistana.

A nije im, kažu, nedostajalo baš ništa.

– Mazili su nas, pazili i jako poštovali pa smo se osjećali kao da smo seniorska reprezentacija. Mi se zagrijavamo u svlačionici, kad uđe konobar s velikim pladnjevima voća, nakloni se, kaže “Excuse me”, dade nam voće i ode, a mi se samo pogledamo – kazuje 14-godišnji Deni Jergović, koji je zbog plave kose bio omiljen među Korejcima.

– Stalno su tražili da se slikam s njima, a najviše ću, uz tu gostoljubivost, pamtiti stadion i atmosferu s otvaranja i zatvaranja, a dojmile su nas se i građevine koje smo obilazili na izletima – dodaje Deni.

A igrali su mladi segestaši, u dobi od 13 do 15 godina, na najvećem stadionu na svijetu, Rungnado May Day Stadium u Pyongyangu koji može primiti 150.000 posjetitelja. Osim četiri utakmice, segestaši su svaki dan na njemu i trenirali.

Pobijedili Kineze

– Stadion je ogroman, na njemu se održavaju državni sletovi ili susreti nacionalnih reprezentacija – dodaje Dunja koja je također impresionirana gostoljubivošću Sjevernokorejaca.

– Uopće nismo stekli dojam da je tamo kao što se priča. Sve je čisto, na ulicama nema smeća, trava je svuda uredno pokošena. Puno se gradi, uglavnom velike zgrade. Sportski centri su svi dobro održavani i ne možete ni znati koliko su stari. Ljudi su jako ljubazni, a u našem hotelu turisti su se svakodnevno izmjenjivali. Najviše je Kineza, ali sreli smo i jednu Slovenku i Zagrepčanina koji su došli na koncert grupe Laibach koji je bio baš u to vrijeme – ističe Dunja, koja ondje nije ispuštala fotoaparat iz ruku.

– Bili smo upozoreni da se predsjednik i slike Velikog vođe ne smiju snimati. Za sve ostalo nije bilo prepreka. Nisu nam pregledavali stvari, nisu nas kontrolirali. Imali smo vodiča, prevoditelja i vozača. No uočljiva je disciplina. Primjerice, odbojka je nacionalni sport i svako malo su na livadama mreže za odbojku. Našoj djeci bilo je čudno što nijedna nije bila nimalo potrgana. Kod nas bi bile odmah uništene, ali kod njih je disciplina. Tako je kod Sjevernokorejaca i Kineza koji su s nama bili u hotelu uvijek bila tišina, bili su mirni i povučeni, a mi i Brazilci bili smo bučni. Kasnije su se svi, osim Kineza, uz nas ipak opustili – dodaje Dunja.

Obišli su segestaši u nekoliko izleta Pyongyang i tamošnji Memorijalni centar posvećen ocu domovine Kim Jong-ilu. Mladima je najzabavniji bio posjet akvaparku u sklopu kojeg je i sportsko-rekreacijski centar. Doduše, ondje se nisu smjeli kupati, iako je bilo vruće. Inače, gotovo svi Sjevernokorejci imaju “šlauhe” dok se kupaju. Oni koji znaju plivati kupaju se u rijekama. Umjesto kupanja, segestaši su igrali košarkašku utakmicu s Južnokorejcima, a organizatori su ih odveli i na trening muške i ženske sjevernokorejske košarkaške reprezentacije.

Našu djecu fascinirale su i sportske navike Sjevernokorejaca. Svi školarci nose identične uniforme, a smješteni su u nekom obliku školskih internata, dok vikendom odlaze kući. Identično je i s nogometnim školama, u kojima je 40 posto djevojčica i djevojaka.

– Odlično igraju nogomet. Izvrsni su tehničari. Vidjeli smo i utakmicu cura, koje su zaista odlične. Naši suparnici iz Sjeverne Koreje stalno su nas ispitivali o našim nogometašima. Znali su da je u tijeku Kovačićev transfer, pitali su za Modrića i mnoge druge. U sportskom centru gledali smo i utakmicu Reala na satelitskoj televiziji – kazuje Deni Jergović.

Poziv i za iduću godinu

Impresioniran je i iskusni trener Ivica Vidović, voditelj ekipe.

– Kao sportaš i trener puno sam proputovao, ali sam impresioniran onime što sam vidio u Sjevernoj Koreji. Organizacija turnira bila je u rangu svjetskog prvenstva, do detalja je sve isplanirano, bez greške, a uvjeti su vrhunski. Imaju sustav kakav imaju i to smo poštovali. Naklonili bismo se, prema protokolu, gdje smo trebali. Gledajte, klinci od 15 godina igrali su pred 50.000 ljudi. Od naših klubova samo Hajduk i Segestini klinci mogu igrati pred tolikim mnoštvom – uz smijeh rekao je Vidović

Kapetan sisačkog sastava Jan Matić ponosi se svojom momčadi koja je na turniru bila sedma, uz pobjedu nad kineskom momčadi. Smatra da su dobro predstavljali Sisak, Hrvatsku i Europu.

– Sve je bilo odlično. Ostavili smo srce na terenu, nismo nijednom bili nadigrani, a dojmovi su samo pozitivni. Bili smo uvjerljivo najmlađa momčad, s time da su dvije Koreje i Kinu predstavljale reprezentacije regije. Suci su malo bili skloni Korejcima, no to je očekivano – kazuje Matić. Ističe da im je najbitniji bio odmor jer su dnevno igrali po dvije utakmice, a vrijeme su kratili kartanjem.

Sporazumijevali su se dobro. Korejci znaju engleski, pogotovu oni s juga.

Vratili su se Siščani kući i sa suvenirima. To su tradicijski predmeti od sitnih školjki koje koriste i za izradu mozaika. Uz to, Siščanke u pratnji zaljubile su se u njihove šljokičaste suncobrane, koji se ipak nigdje nisu mogli kupiti. Naime, mnogi su gledatelji na stadionu imali suncobrane jer je bilo vrlo vruće, no dok je utakmica trajala nisu ih koristili kako ne bi smetali drugim gledateljima, a otvorili su ih tek na poluvremenu. I po tome se vidjelo koliko su disciplinirani.

Siščani su od suvenira donijeli i sjevernokorejsku valutu – von. Kažu da je tamo sve jako jeftino.

– Za tri dolara promijenjena u vone kupio sam tri soka, dvije vrećice gumenih bombona, dva paketa malih čokolada i još mi je ostalo. Korejci su od mene tražili kune za uspomenu – kazuje Deni Jergović te na pitanje o hrani dodaje: – Trudili su se da bude slična europskoj. Bilo je i hrenovki, francuske salate...

Rekao je i da su svi sada bogatiji za nove prijatelje na Facebooku. Nažalost, među njima nema i onih iz Sjeverne Koreje. Oni nemaju društvene mreže, ali zato svi imaju mobitele i jednu nacionalnu mobilnu mrežu, na koju se stranci ne mogu spojiti. Komunicirali smo pomoću Vibera, iz hotela, a internetska veza je u Sjevernoj Koreji i dalje modemska.

Postoji i noćni život, iako Siščani u njemu nisu sudjelovali. Svaku noć čuli su glazbu izvan hotela, a bučni su noću i automobili. Od voznog parka na ulicama se najčešće mogu vidjeti neke njihove inačice europskih vozila, no bilo je i mercedesa, lexusa...

Segesta je dobila usmeni poziv i za nastup na istom turniru koji će se iduće godine održati u Južnoj Koreji, u Seulu, no još je rano za odluku. Pitaju se u klubu, pomalo ironično, kako će se javnost u Hrvatskoj tek brinuti za njihovu sigurnost odu li u Seul, koji je samo 60 kilometara udaljen od demilitarizirane zone u kojoj su izbili sukobi, kad su bili ovako “ugroženi” u Pyongyangu koji je 600 kilometara udaljen od mjesta sukoba.

>> Povratak iz S. Koreje: Igranje pred 60.000 ljudi pamtit ćemo do kraja života