Syriza maršira na vlast u Grčkoj: može li demokracija pobijediti politiku štednje?

Njemačka kancelarka Angela Merkel sjedila je prošlog proljeća s grčkim premijerom Antonisom Samarasom i, prema izjavama očevidaca koji su detalje s tog sastanka podijelili s novinarima Wall Street Journala, zatražila pomoć prevoditelja kada je Samaras izgovorio riječi “debt relief”, olakšanje duga. Što to znači olakšanje duga? “To ne zvuči tako dobro na njemačkom jeziku”, rekla je Merkel Samarasu, citirana prema neimenovanom izvoru WSJ-a. Pritisnuta teretom golemog duga koji sada iznosi čak 177 posto njezina BDP-a, zemlja koja čini sićušnih dva posto BDP-a eurozone ponovno će se sutra naći u poziciji da razori eurozonu. U rodnom mjestu demokracije i tragedije održavaju se izvanredni parlamentarni izbori koji mogu završiti ili kao demokratski trijumf nad politikom štednje ili kao tragičan kraj višegodišnjih europskih pokušaja da se spriječi bankrot Grčke.

Humanitarna kriza

Predizborne ankete stavljaju u vodstvo Syrizu, radikalne protivnike dosadašnje politike štednje na koju je nekoliko različitih grčkih vlada bilo primorano u zamjenu za kredite pomoći Trojke (Europske komisije, Europske središnje banke i Međunarodnog monetarnog fonda), koja je proteklih godina spašavala Grčku od bankrota sa 240 milijardi eura.

I premda ovaj put, za razliku od 2012., Syriza ima ublažen politički program koji ne najavljuje radikalne “unilateralne” poteze bez dogovora s međunarodnim kreditorima, i premda mnogi dužnosnici u ostatku EU i u Njemačkoj vjeruju da je Europa spremnija na mogući izlazak Grčke iz eurozone nego što je bila 2012., “Grexit” (izlazak Grčke) ponovno je izgledan i ovaj bi put mogao imati katastrofalne posljedice za ostatak EU. Jednostavno zato što jedna ključna rečenica u preambuli europskih ugovora još od 1957., ona koja jamči stvaranje “sve tješnje povezane unije među narodima Europe”, više ne bi bila poduprta u stvarnosti. Izlazak jedne zemlje iz eurozone bio bi sve samo ne hodanje u smjeru “sve tješnje povezane unije”. Kakve bi to posljedice moglo imati za ostatak EU? Jedna od posljedica sigurno bi bili spekulativni financijski napadi na druge države, za koje financijska tržišta posumnjaju da bi mogle sljedeće izletjeti iz eurozone. A kako europski ugovori ne predviđaju proceduru izlaska iz eurozone bez izlaska i iz članstva EU, izlazak Grčke stvorio bi i egzistencijalnu krizu za EU.

Ono čemu se nada predsjednik Syrize Alexis Tsipras nije, međutim, izlazak iz eurozone ili nuklearni rat s međunarodnim kreditorima okupljenima u omraženoj Trojki – premda dio njegovih birača, čini se, gaji baš takvu nadu – nego pobjeda demokracije nad štednjom. Ono od čega europski dužnosnici strahuju mogućnost je da odustajanje od zacrtanih fiskalnih i strukturnih reformi u Grčkoj, svojevrsnoj majci svih bitaka u ratu zagovornika i protivnika štednje, ohrabri protivnike štednje drugdje u EU. Ponajprije u Španjolskoj i Italiji.

– Štednja nije upisana u europske ugovore. Demokracija i princip narodnog suvereniteta jesu. Daju li nam građani Grčke povjerenje svojim glasovima, provedba našeg ekonomskog programa neće biti “unilateralan” čin, nego demokratska obveza – kaže Alexis Tsipras u komentaru koji je napisao list Financial Times.

Merkel je možda odbila Samarasovu molbu za olakšanjem grčkog duga tvrdnjom da “to ne zvuči tako dobro na njemačkom”, ali Tsipras se nada da buduća grčka vlada s njime ne čelu neće biti vezana onime što je rečeno prethodnoj Samarasovoj vladi i onime što je ta Samarasova vlada obećala.

– Politika štednje u Grčkoj nije uspjela. Osakatila je gospodarstvo i velik dio radne snage učinila nezaposlenom. Ovo je humanitarna kriza. Vlada je obećala kreditorima da će dodatno smanjiti plaće i mirovine te povećati poreze u 2015., ali ta obećanja vežu samo vladu Antonisa Samarasa. Koja će, zbog tih razloga, biti izbačena iz ureda na izborima 25. siječnja – najavljuje Tsipras.

Infografika: Kristina Franić

Dug se još povećao

Čelnik Syrize predlaže da se dio grčkog duga otpiše na sličan način na koji su zapadni saveznici s Jugoslavijom (i bez zemalja istočnog bloka) 1953. na konferenciji u Londonu otpisali polovicu duga Zapadne Njemačke.

– Londonska konferencija 1953. rasteretila je Njemačku tereta prijašnjih pogrešaka i tako joj pomogla da postigne svoje poslijeratno ekonomsko čudo. Grčka je bila među međunarodnim kreditorima koji su u tome sudjelovali. Kako je politika štednje prouzročila prekomjerne dugove diljem Europe, mi tražimo održavanje europske dužničke konferencije koja će na sličan način dati snažan poticaj rastu u Europi. To nije nešto što stvara moralni hazard. To je moralna obveza – govori Tsipras. Mnogi ipak vjeruju da bi takav presedan predstavljao moralni hazard, otvorio mogućnost zloporabe, jer bi smanjio pritisak na vlade ekonomski problematičnih zemalja kojima su nužne reforme za povratak održivu rastu. Zagovornici te ideje, međutim, upozoravaju da je jednostavno nemoguće da Grčka ikad otplati svoj visoki dug. Izražen u postotku prema BDP-u, taj se dug za trećinu povećao od dana početka krize, iako su privatni kreditori bili prisiljeni na otpis dijela svojih potraživanja. Povećao se, naime, zbog toga što se grčki BDP smanjivao.

Tsipras na svojim predizbornim skupovima uspoređuje politiku štednje primijenjenu na Grčkoj kao “fiskalni waterboarding” (“waterboarding” je oblik mučenja, primjenjivan prema zatočenicima američkog logora Guantanamo, za kojeg se mučenoj osobi stvara osjećaj utapanja u vodi). U tom mučnom procesu nošenja s krizom Grčkoj se BDP smanjio za četvrtinu, stopa nezaposlenih dosegla 26 posto, srednji sloj praktički je nestao, a trećina stanovništva i službeno potpada pod ono što se statistički opisuje kao rizik od bijede. U takvoj situaciji Grci žele kazniti dominantne političke stranke, ponajprije lijevi centar Pasok i desni centar Novu demokraciju, koje su držale stražu dok se sve to događalo. Mnogi grčki birači u pobjedi Syrize vide šansu za osvetu.

U maniri francuskog marksizma

Humanitarna kriza u Grčkoj o kojoj govori Tsipras potvrđuje se i u izvještajima mnogih stranih novinara koji su uoči sutrašnjih izbora ponovno preplavili grčke gradove i sela. Reporterka Guardiana Helena Smith citira atenskog pogrebnika Costasa Fountasa koji kaže da u prosjeku devet od svakih 15 njegovih klijenata ostane dužan novac za sprovod jer jednostavno nema novca. Ljudi nemaju novca ni da plate naknade za pogreb nekoga od svojih najmilijih. Takva društvena situacija stvorila je i ojačala Syrizu, koja je uživala potporu manje od pet posto birača prije krize, a sada je vodeća grčka stranka s potporom od oko 35 posto birača.

Syriza u svom programu obećava da će po dolasku na vlast vratiti minimalac na 750 eura, koliko je bio propisan prije krize (sada je 683 eura, prema podacima Eurostata), omogućiti besplatnu električnu energiju za građane kojima je isključena zbog neplaćanja i uvesti ograničenje prema kojemu banke od građanina-dužnika mogu mjesečno naplatiti maksimalno 30 posto njegovih ukupnih primanja. Malo tko, međutim, zna odakle bi se u državnom proračunu namaknuo novac koji bi platio sve te popularne mjere.

– Syriza će biti spremna te će imati arsenal argumenata i oružja – kaže glavni ekonomist te stranke John Milios, koji priznaje da je marksist po uvjerenju, ali “u tradiciji francuskog, ne sovjetskog marksizma”.

Milios i drugi predstavnici Syrize tjednima i mjesecima uoči sutrašnjih izbora uspostavljali su i održavali kontakte s predstavnicima institucija te država koje drže većinu grčkog duga. Milios se susreo i s njemačkim ministrom financija Wolfgangom Schaeubleom, a mediji pišu da je vrlo često u Berlinu. Syrizini ekonomisti često su bili i u Londonu, gdje su predstavljali svoju gospodarsku politiku ulagačima u londonskom Cityju. Za razliku od prijašnjih godina, dolazak Syrize na vlast u Grčkoj ne čini se tako dramatičnim scenarijem s neizvjesnim posljedicama. Pa ipak, Tsipras bi mogao postati prvi premijer u EU koji se tako radikalno protivi službenoj politici Berlina i Bruxellesa te koji radi na tome da ili dobije oprost dugova i ostane u EU ili koketira s izlaskom iz eurozone.