T. T. Brown - Elektricitet i gravitacija

Od svih imena znanosti 20. stoljeća malo koje je zagonetnije od imena Thomasa Townsenda Browna. Kao tinejdžer, radeći tijekom 1920-ih u Ohiou, u dobro opremljenom laboratoriju u podrumu raskošne kuće svoje ugledne obitelji, Brown je primijetio neobičan efekt do kojeg je došlo kad je Coolidgeovu rendgensku cijev izložio visokom naponu, zbog čega je zaključio da je otkrio vezu između elektriciteta i gravitacije kao i način da podigne i pokreće leteća vozila pomoću čiste električne struje.

Tako je počela njegova odiseja. Pretrpio je ismijavanja profesora na Kalifornijskom institutu za tehnologiju pa je pokuse odnio na Sveučilište Denison u Ohiou. Tamo je studirao kod bivšeg Einsteinova razrednoga kolege dr. Paula Biefelda. Mentor i štićenik zajedno su usavršili svoj rad do te mjere da se fenomen koji je Brown otkrio još i danas proučava pod nazivom “Biefeld-Brownow efekt”.

Efekt lebdenja visokonaponskih kondenzatora prvi je primijetio profesor Biefeld, a. T. T. Brown će ga, počevši od 1923., proučavati sljedećih 28 godina. Vjerovao je da je to efekt električnoga naboja koji djeluje na gravitacijsko polje. U mnogim njegovim pokusima testirani uređaji kretali su se postrance umjesto gore ili dolje. To je upozoravalo na mogućnost da električni naboj djeluje na inerciju objekta. Neke od testova izveo je u vakuumu i time pokazao da je samo dio potiska dolazio od guranja zraka. Ostatak potiska mogao je potjecati od guranja “tkiva svemira”.

Danas su dostupni filmovi, vjerojatno snimljeni kasnih 1950-ih, koji prikazuju uređaje T. T. Browna i suradnika. Oni su lebdjeli na oko dva metra iznad tla dok su bili priključeni na izvor visokog napona. Mali broj dragocjenih pisanih opisa funkcioniranja uređaja proizlazi iz dva Brownova elektrokinetička patenta (SAD 2.949.550, 16. kolovoza 1960, i 3.187.206, 1. lipnja 1965).

Evo izvatka iz teksta “Kako kontroliram gravitaciju” iz teksta koji je T. T. Browna objavio u časopisima “Science & Invention” (u kolovozu 1929.) i u “Psychic Observeru”.

“U fizičkim znanostima postoji težnja k ujedinjavanju velikih temeljnih zakona i objašnjavanju, jednom strukturom ili mehanizmom, individualnih fenomena kao što su gravitacija, elektrodinamika, pa i sama materija. Utvrđeno je da su materija i elektricitet po strukturi vrlo bliski. U konačnoj analizi materija gubi tradicionalnu individualnost i postaje tek “električno stanje”.

Moglo bi se reći da čvrsto tijelo svemira nije ništa više od skupa energije koja je, sama po sebi, posve neopipljiva. Jasno je da je materija povezana s gravitacijom, i logično slijedi da je i elektricitet isto tako povezan. Ti odnosi egzistiraju u domeni čiste energije i vrlo su temeljne prirode. Oni tvore pravu kralježnicu svemira. Nepotrebno je reći da odnosi nisu jednostavni, a razumijevanje njihovih koncepcija otežano je nedostatkom informacija i istraživanja prave prirode gravitacije...

...Novootkrivena sila bila je posve očigledno rezultirajući fizički učinak interakcije elektriciteta i gravitacije. Predstavljala je prvi pravi dokaz vrlo temeljnoga odnosa. Sila je dobila ime “gravitatorsko djelovanje” u nedostatku boljeg izraza, a upotrijebljeni uređaj ili sustav masa nazvan je gravitator...

Gravitator je zapravo vrlo djelotvoran električni motor. Za razliku od drugih vrsta motora, on ni na koji način ne radi prema principima elektromagnetizma, već umjesto toga koristi principe elektrogravitacije. Jednostavan gravitator nema pokretnih dijelova, ali je sposoban pokretati se iz sebe. Ima visoku djelotvornost jer nema zupčanike, osovine, propelere ili kotače koji bi sudjelovali u stvaranju pokretačke snage.

Nema unutarnjeg otpora i nikakva mjerljiva porasta temperature. Nasuprot raširenom vjerovanju da gravitacijski motori moraju nužno imati okomito djelovanje, gravitator, kako se pokazalo, djeluje jednako dobro u svim mogućim smjerovima...

Dok je gravitator zasad u prvom redu znanstveni, i možda čak astronomski instrument, također brzo napreduje prema komercijalnoj vrijednosti. U budućnosti bi višeimpulsni gravitatori teški stotine tona mogli pokretati prekooceanske brodove. Manje i koncentriranije jedinice mogle bi pokretati automobile, pa čak i zrakoplove. Možda će konačan ishod biti čak i fantastični “svemirski automobili” i obećani posjeti Marsu. Tko zna?

Brown je umro 1985., no i danas eksperimentatori širom svijeta izrađuju slične uređaje koji levitiraju bez ikakvih vidljivih pogonskih sredstava. Demonstriraju li oni stvarni elektrogravitacijski efekt ili lete na krilima nekog konvencionalnijeg fenomena – ostaje tema intenzivnih prepirki.