Odlazak bivše britanske premijereke Margaret Thatcher bio je povod mnogima da još jednom preispitaju neka temeljna načela na kojima počivaju suvremene ekonomije, ili suvremena društva. Logično i očekivano. Barunica Thatcher svojim je rezultatima kao premijerka ostavila toliko snažan utjecaj na svijet oko sebe da je njezin odlazak neizbježno potaknuo „fundamentalne“ rasprave – o ulozi države u ekonomiji, o slobodnim tržištima, o slobodama pojedinca, o privatizaciji, o gospodarskom rastu, o nositeljima inovacija i investicija, o monetarnoj politici i inflaciji, o ulozi organiziranih sindikata, o poreznim sustavima, o kapitalizmu i komunizmu općenito.
Ove rasprave će trajati i trajati. Njihovim sudionicima je zajamčena doživotna aktualnost tema kojima se bave. Ono što nikako nije zajamčeno odnosi se na izvjesnost buduće praktične primjene nespornih politika koji su i kod Thatcher, a i drugdje, jedine dale rezultate. Koje rezultate? Visoke dugoročne stope rasta BDP-a uz niske stope nezaposlenosti i inflacije. Drugim riječima rast održivog životnog standarda na temelju rasta proizvodnje generirane u privatnom poduzetništvu uz minimalno uplitanje države (politike), koja pak plaća svoje račune ubranim porezima, a ne tiskanjem (kvarenjem) novca.
Nema trećeg puta
Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća svakom objektivnom promatraču bilo je jasno da je Thatcher uspjela. Ideološki zadrtim oponentima također, makar to nikada nisu javno manifestirali. Ostala im je tek klasična sterilna kritika na teme tobože „povećanih nejednakosti“, „podjela u društvu“ i sličnih besmislica. Onima koji su bili u prilici dizajnirati ekonomski sustav novonastale države nudila su se u to vrijeme dva praktična primjera – Velika Britanija s Margaret Thatcher i raspadajući socijalizam, od SSSR-a do Jugoslavije. Mi smo izabrali prvi kao uzor. Što biste vi, štovani čitatelji?
I dobro smo napravili. Kao i Poljaci, Česi, Mađari. Kod kojih su također „porasle nejednakosti“. I kod kojih su se također neki „naglo obogatili“. Kod kojih su također opažene „podjele u društvu“. Odjednom je bilo dopušteno opažati! Pogledajmo i na drugu stranu. Jedino u Sjevernoj Koreji „nema“ podjela u društvu. Svi su jednaki i zbog toga „obožavaju“ pripadnike dinastije koji „nisu“ bogati. U tom obožavanju spremni su spaliti i sebe i koliki god dio svijeta dosegnu svojim raketama koje ispaljuju gladni vojnici u strahu od voljenog vođe.
Danas se vidi kristalno jasno. Kada je riječ o ekonomskim sustavima, nema „trećeg puta“, postoje samo dva. Sustav slobodnog poduzetništva i sustav komunističke diktature. Kombinacije su neodržive i nužno degeneriraju natrag u diktaturu, tražila ona „legitimitet“ na ovoj ili onoj platformi – klasnoj, nacionalnoj ili bilo kojoj kombinaciji.
Slični britaniji 90-ih
I evo nas ponovo u našoj, lijepoj, koja ulazi, „potpuno spremna“ u Europsku uniju za nekoliko tjedana. Je li baš potpuno spremna? Iskreno – nije. Još uvijek nismo raščistili neke temeljne pojmove. Bez obzira na pozitivne primjere (Thatcher), bez obzira na negativne primjere (Sj. Koreja). Još uvijek je privatizacija „zlo“, a državno vlasništvo (budimo iskreni – u praksi uvijek i samo stranačko vlasništvo!) „jamac nacionalne opstojnosti“, „zlatna koka“, „obiteljsko srebro“... Još uvijek se dakle abecedu, elemente dokazano superiornog sustava slobodnog poduzetništva diskreditira s različitih strana, od desnih populizama do lijevih anarhizama. Ne u dokonim raspravama po forumima, već u praksi, svakog dana.
Teško je sudjelovati u međunarodnoj ekonomskoj utakmici, po međunarodnim pravilima, s utezima oko nogu koje, umjesto da odbacujemo, mi još i pojačavamo. I još pričamo kako je to suvremena europska praksa. Investiraj privatni poduzetniče, što čekaš, ali nemoj slučajno ostvariti dobit. Zaposli radnika, ali nemoj mu slučajno dati otkaz kada posla nema. Imenujmo direktora firme, ali mu ni slučajno ne dajmo ovlasti koje mu po zakonu pripadaju – koga će zaposliti, koliku će plaću dati, što će investirati, kada, koliko, kome će prodati, od koga će kupiti... ne, dragi uskoro Europljani, to su sve stvari za stranačka tijela. Pa dogovorili smo se, meni HEP, tebi HŽ …
Ako malo razmislite, Margaret Thatcher je imala sličnu situaciju kada je preuzela britansku vladu. Tko god vodio Hrvatsku, trebao bi malo proučiti „tačerizam“.
>> Čelična ruka Čelične lady jedina je obuzdala nogometne huligane