Taj do jučer egzotični jezik danas uči oko 1000 Hrvata

Ovo je početak jedne duge i romantične ljubavi. Zaljubljeni par je zaista neobičan. Na jednoj strani stotine Hrvatica i Hrvata, a na drugoj zavodljivi i mistični kineski jezik. Sve je počelo prije nešto manje od tri godine kada je u Zagrebu otvoren Konfucijev institut s ambicioznim planom da Hrvatima približi kinesku kulturu i jezik. Očekivanja nisu bila mala, ali nitko nije vjerovao da će Hrvati jednostavno "poludjeti" za kineskim jezikom.

Zajedničko upravljanje

Iako kineski jezik slovi kao jedan od najtežih jezika za Europljane, Hrvati su hrabro krenuli prema "kineskom zmaju". Trenutačno gotovo 1000 Hrvata pokušava naučiti jezik zemlje koja će se za desetak godina ekonomski, a možda čak i vojno, posve izjednačiti s trenutačno jedinom svjetskom velesilom SAD-om. Do sada je kroz razne programe učenja kineskog jezika prošlo 2700 osoba. Uče ga predškolska djeca, školarci, studenti, poslovni ljudi pa čak i umirovljenici.

Za sada se kineski jezik može učiti u Zagrebu, Varaždinu i Dubrovniku a prvi ljudi Konfucijeva instituta najavljuju "osvajanje" Rijeke i Splita. Prije nekoliko dana Konfucijev institut je u povodu Dana djece organizirao dječju igraonicu i radionicu kaligrafije na koju su pozvana djeca koje uče kineski. Nekoliko desetaka djece i roditelja okupilo se u bivšoj tvornici Jedinstvo u Jankomiru gdje se nalaze mnoge kineske trgovine. Razgovaram s vodećim ljudima Konfucijeva instituta koji na zaista neobičan način vode tu instituciju. Naime, Institutom zajednički upravljaju predstavnik kineske strane Yan Lidong, koji dolazi sa šangajskog sveučilišta, i predstavnik hrvatske strane Krešimir Jurak, kojeg je postavilo Sveučilište u Zagrebu. Zadovoljni su s onim što su do sada postigli, ali nikako neće stati samo na tome.

– Želimo otvoriti puno mjesta za učenje kineskog jezika u mnogim mjestima. Najesen planiramo otvoriti tečajeve u Rijeci i Splitu, kaže otvoreni i susretljivi kineski "supredsjedatelj" Yan Lidong dodajući da i dalje žele približavati dvije kulture i dva naroda. Koliko god su Kinezi Hrvatima egzotični i nepoznati, slično i Hrvate doživljavaju Kinezi. A upravo zbog te različitosti i svojevrsne mističnosti i neobičnosti, Hrvati i Kinezi su "kliknuli" i zainteresirali se jedni za druge. Hrvatski voditelj Instituta Krešimir Jurak jedan je od najviše dvadesetak Hrvata koji se mogu pohvaliti da tečno govore kineski. Učio ga je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je studirao sociologiju i sinologiju, ali je jezik ispolirao živeći godinu dana u Kini. Jurak se ne slaže s općim mišljenjem da je kineski jezik bauk za Hrvate. Daleko od toga da je lagan i da ga se može naučiti na ljetnom tečaju. Jurak objašnjava da je kineski teži od njemačkog onoliko koliko je njemački teži od engleskog.

– Gramatika je puno lakša, dok kineski znakovi mnogima zadaju probleme. S druge strane, kineska gramatika je tako pitka i jednostavna i može se savladati u najkraćem roku. U kineskom su također jako bitni tonovi. Mi u hrvatskom nismo navikli na tonove pa ih zanemarujemo – kaže Jurak. Izgovor je jedan od najtežih ali u isto vrijeme i najzabavnijih trenutaka u učenju kineskog jezika. Neke riječi se isto pišu, a razlikuju se jedino po izgovoru. Može se vrlo lako dogoditi da netko kaže da ste dobili smrt umjesto četvorku samo zato što je krivo naglasio riječ. Jurak ističe da je najveći problem kod učenja kineskog u tome što s njim nismo okruženi kao što je to slučaj s engleskim.

Konfucijev institut u Hrvatskoj postigao je veliki uspjeh jer su se poklopile dvije bitne stvari za svaki uspjeh.

– Treba imati dovoljnu količinu novčanih resursa te dobar tim koji će to provesti – kaže Jurak dodajući da je kineska strana postupila vrlo mudro kada je operativu dala domaćim ljudima. Imaju godišnji budžet oko 4 milijuna kuna koji uglavnom financira kineska vlada. Trenutačno je u Hrvatskoj 17 profesora kineskog jezika kojima će se na jesen pridružiti još dvoje kolega. Ne može se razgovor o Institutu svesti samo na tečajeve kineskog jezika i kaligrafije. Riječ je i o geopolitici, s obzirom na to da Kina nakon nevjerojatnog gospodarskog rasta na velika vrata ulazi na svjetsku političku scenu. Pitam Juraka jesu li imali problema pri otvaranju Konfucijeva instituta kao što su svojedobno imali Rusi koji su željeli otvoriti svoj kulturni centar u Zagrebu. Jedan ruski diplomat žalio se da su Amerikanci otvoreno pritiskali hrvatsku vladu da "spriječi prodor Rusa". Sve se to događalo prije ukrajinske krize kada je takvo zaoštravanje između Zapada i Rusije bilo teško predvidjeti. Jurak kaže da su takvi strahovi postojali na kineskoj strani koja je zbog toga odlučila da Konfucijev institut u Hrvatskoj vode domaći ljudi. Sudeći po rezultatima, Kinezi su očito bolje procijenili.

Iako je teško dati jednoznačno objašnjenje zašto su se Hrvati "navukli" na kineski, sigurno je da je mnogima motiv bio mogućnost poslovanja s Kinezima.

– Roditelji upućuju djecu da uče kineski jer vide da je Kina već sada izuzetno značajan faktor u svijetu te da će se to samo pojačavati. Time povećavaju šanse svojoj djeci za buduću karijeru – ističe Jurak.

Nakon razgovora s Jurakom nije mi preostalo ništa drugo nego da porazgovaram s polaznicima tečajeva. Michelle Šnudell već dvije godine dolazi u Konfucijev institut učiti kineski. Ima snažan motiv jer namjerava poslovati s Kinezima.

– Želim upoznati njihov jezik, kulturu i hranu da što više znam kada dođem tamo. Drugačije se Kinezi ponašaju prema strancima kada govore engleski a drugačije kada govore njihov jezik – kaže Michelle dodajući da je kineski jezik težak, ali da se može savladati ako su polaznici dovoljno uporni. Ona ima najviše problema u razgovoru zato što teško razumije izvorne govornike ako ne govore sporo. Zanimljivo je da nema problema sa znakovima koji su joj, kaže, vrlo interesantni.

– Lako ih učim jer su mi zanimljivi – zaključuje Michelle. U knjižnici Tina Ujevića u Zagrebu svaki utorak održavaju se igraonice kineskog jezika za djecu koja se prvi put susreću s kineskim. Mama Katarina Ivanišin Kardum ovdje hodočasti već dvije godine, od kada je njezin sin Ivan Josip počeo učiti kineski. Prošle je godine upisala i kćer Magdalenu.

– Susreli smo se slučajno s kineskim jezikom kada smo bili u knjižnici. Vidjeli smo obavijest da će početi tečaj kineskog. Ivan je tada išao u drugi razred. To mi se učinilo kao odlična prilika s obzirom na to što je Kina danas. Njega zanimaju takve stvari. On je jako zagrizao, priča gospođa Ivanišin Kardum. Mali Ivan se toliko zapalio da je svoju ušteđevinu odlučio čuvati za školovanje u Kini umjesto da si kupi tablet. Gospođa Ivanišin Kardum i sama se zainteresirala za kineski jezik i kulturu. Ona je, pak, stekla dojam da govor nije toliko težak, ali da je problem pismo. Učenje kineskog je popularno i zbog toga što su za sada tečajevi besplatni.

– To je bitno, ali ja sam odlučila da će djeca ići čak i ako bismo morali nešto plaćati. Meni je to jako važno – ističe Ivanišin Kardum. Tata Ivan Penava svaki utorak iz Mlake dovozi sina Tomislava u knjižnicu Tina Ujevića. Nije to tako jednostavno niti tako blizu, ali se, kaže, isplati. Treba se pripremiti i spremno dočekati buduću velesilu.

Različita djeca

– Većina svjetskih stručnjaka predviđa da će Kina 2020. biti vodeća sila u financijama, znanosti i tehnologiji. Svi koji budu znali kineski bit će u prednosti – ističe Penava dodajući da je njegov sin Tomislav jako zadovoljan te da će nastaviti učiti kineski i iduće godine. Djeca vole dolaziti na kineski jer ih tamo očekuje strpljiva i vječno nasmijana profesorica Chen Ying. Kakva su njezina iskustva s hrvatskom djecom?

– Većina djece je jako zainteresirana za učenje kineskog i uči vrlo brzo. Što počnu ranije učiti, to bolje. Djeca se ne boje pogrešaka i vole čitati, pisati i govoriti – kaže Chen Ying. Iako je djeci kinesko pismo komplicirano i teško, ono ih ujedno i najviše privlači.

– Za djecu su kineski znakovi zapravo male sličice. Nisam iznenađena takvim interesom jer su strancima uglavnom zanimljivi kineski znakovi – objašnjava Chen Ying dodajući da je primijetila jednu značajnu razliku između kineske i hrvatske djece. Hrvatska djeca su neovisnija od malih Kineza koji su, pak, puno mirniji i discipliniraniji. Na primjer, kineska djeca nikada ne napuštaju svoje mjesto bez dopuštenja, dok s hrvatskom djecom to nije slučaj.

– Kada kineska djece žele nešto reći, dignu ruku. Hrvatska djeca rado sudjeluju u nastavi i vole raditi samostalno – zaključuje profesorica. Male Hrvate, dakle, ne treba tjerati šibom da uče kineski jezik. Vole ga kao Kung Fu Pandu.