Urnu s pepelom Monike Schneider, s dva zlatna prstena, zavjeta na vječnu ljubav, lančićem s posvetom kao i s ljubavnim pismom Frank Ernst Schneider početkom 2008. bacio je s Paškog mosta. Oprostio se od svoje Monike. Svojoj je supruzi na samrti obećao da će joj, kako je to željela, posmrtne ostatke ostaviti u moru, a na to se odlučio tri godine nakon što je umrla, odnosno 2008.
Cvijeće nosio svake godine
Teško pokretan, ipak je za svaki rođendan svoje pokojne i nikada prežaljene Monike kod Paškog mosta u more odlagao cvijeće. Vraćao bi se u desetak kilometara udaljenu Rtinu, u kuću koju je kupio prije više godina i u kojoj danas živi. Tamo, u lučici, odmah ispred Frankove kuće, 31. listopada isplivala je urna s posmrtnim ostacima njegove voljene s kojom je bio 25 godina u braku – Monike Schneider (1948. - 2005.) Zaplakao je.
– Pročitao sam u novinama da su pronašli urnu i odmah sam se javio policiji i rekao da su to posmrtni ostaci moje Monike. Bili smo 25 godina u sretnom braku. Nakon njezine smrti doselio sam se u Rtinu i ovdje sam se oženio Dalmatinkom koja je krasna osoba, ali i ona zna da je Monika velik dio moga života. Monika je jako voljela more i uvijek je govorila da želi da joj pepeo bude u moru – pričao nam je kroza suze 71-godišnji Frank Ernst Schneider. Potom bi zastao, obrisao suze, došao bi do zraka i nastavio.
– Živjeli smo u Njemačkoj u blizini granice s Luksemburgom. Ja sam radio kao kemijski tehničar, a Monika je radila u banci. Preselili smo se u Francusku i tamo smo, kada je već bila bolesna, uvijek sjedili uz more. I putovali smo stalno na more. I na Jadransko more često smo išli prije rata. Kako li je ona samo voljela more... Ipak, dok sam živio u Francuskoj, imao sam urnu s njezinim pepelom u kući. Kada sam se doselio u Hrvatsku, ponio sam sa sobom urnu i bila je u kući kod mene – rekao nam je Frank Ernst Schneider. Došavši u Rtinu, odlučio je ispuniti želju svoje Monike.
Doduše, to je učinio kada su mu mještani počeli govoriti da u Hrvatskoj nije običaj držati urnu s posmrtnim ostacima u kući. Otišao je na Paški most, urnu položio u kutiju s kamenim utezima te je zamotao u plastičnu vreću i bacio u more. Oprostio se od svoje ljubavi.
Tri i pol godine poslije, nakon što su djeca i lokalni ribari u rtinskoj lučici pronašli urnu, Frank sve ponovno proživljava.
– Kada je umrla nakon infarkta, bio sam jako tužan i jako ljutit. Sve sam to napisao u pismu koje sam uz prstenje i lančić stavio u urnu. Frank je opet zaplakao, a potom si i postavio pitanje.
"Monika me pronašla"
– Možda ne želi biti u moru. Možda je zato isplivala iako mi nije jasno kako je moguće da se ovo dogodilo. Ako me pitate kako sam sad, mogu vam reći da je to za mene i horor. Sada ne znam gdje ću je pokopati kada već ne želi u more. U Hrvatskoj, koliko znam, nema groba za urne, a ako se može kupiti grob u koji se stavlja urna, onda ću to i učiniti i kupit ću grob za nju. Urna je sada kod mene, ali je neću više vraćati u more... Ponovno je zaplakao. Izašao je na balkon odakle se vidi mjesto gdje je urna s pepelom njegove Monike isplivala. S tugom u očima ispratio nas je i dodao:
– Znate, bila je jako lijepa i jako sam je volio. Da, Monika me je pronašla...
J****e to je zivotna i ljubavna prica a ne to sto lopovi hrvatici imaju izbore