Ma tko još vjeruje u poeziju? Tko je čita? Zanima li još ikoga u ovo oskudno vrijeme? Zar me čeka neki novi, mladi Ujević ili hrvatski Carver? Ne radi se čak ni o dobitniku “Gorana”, nego nekome tko-je-za-njega-uopće-čuo Brčiću. Na pamet su mi padale ovakve obeshrabrujuće i prizemne misli dok sam se odlučivala na razgovor sa Zagrepčaninom Ivanom Brčićem o njegovoj novoj, drugoj zbirci pjesama pod naslovom Mjesec bez suputnika.
Znam toliko da nema boljega od vrhunske poezije, tih kao slučajno nabacanih riječi koje imaju toliku moć da vas od njih prožmu trnci kao da ste se napili ledene vode iz najdubljeg zdenca. Znam i toliko da nema goreg od neostvarenog poete, stihoklepca koji bi se tek htio zvati pjesnikom.
A opet, o poeziji se već godinama ne čuje ništa ili gotovo ništa. Ta osobito nježna i osjetljiva vrsta književnosti skliznula je čak i s margina medija i javnosti. Kao da nikad nisu postojala vremena u kojima je imala toliki značaj da je čak i jedan Staljin strepio od pjesme jednog Mandeljštama. Ali zar ovaj grubi svijet, zar sve silne financijalizacije, globalizacije, neoliberalizacije, fašizacije, privatizacije... ne traže barem mali kontrapunkt?
Uzmem Brčićevu knjigu. Otvorim je nasumice. Počinjenim čitati. Stranica je 107. Pjesma se zove Duša svijeta. I gle, Brčić mi odgovara: “Osluškujem glase tihe / k’o nagradu, k’o nasladu. / Očekujem ruke nježne, / riječ razuma, riječ spasa / Čekam kad će strasti proći / Iz dubina, sa visina, / od umornih, neshvaćenih, / usamljenih / napuštenih / idu glasi talambasi / daljinom nas njišu, muče / za krvnike, razvratnike / glas su pravde osvetnice...“
Jedna jedina pjesma, a ipak cijeli univerzum. Odškrinula su se tajna vrata. Ne trebam više. Samo slutnju ljepote.
Intrigira me i činjenica da je Brčićevu knjigu ilustrirao Vatroslav Kuliš. Zanimljiv dvojac. Mladi pjesnik iza kojega je tek jedna zbirka pjesama. I etablirani umjetnik, među najboljim hrvatskim slikarima, poznat i priznat, iza kojega je više od stotinu samostalnih izložbi i brojna ugledna priznanja.
Nema tu velike priče, kažu.
– Upoznali smo se na otvaranju izložbe Petra Barišića “Bijelo”. I kasnije smo se susreli u kafiću u gradu. Prišao sam Vatroslavu, pokazao mu svoju prvu knjigu pjesama, Plavi kamen, rekao mu da radim drugu i da bih volio da on napravi barem naslovnicu – prepričava Ivan kako je došlo do suradnje.
I upalilo je. Vatroslav je pristao. Napravio je naslovnicu pa našao u knjizi nekoliko pjesama koje su ga inspirirale i napravio još nekoliko ilustracija pa nastavio sve dok nije stigao do 13 sretnih radova.
Uz dizajn Ivanova brata Bernarda, u izdanju Ivana Sršena iz Sandorfa, knjiga doista najprije plijeni likovnim oblikovanjem. Prelijepa Kuliševa naslovnica mami pogled i kao da vas nagovara da je otklopite. Zatim vas ugodno iznenadi engleski prijevod Slobodana Drenovca, a na kraju stignete i do Ivanovih stihova.
“Sviđa mi se što nije zabrinuti pjesnik. Još je uvijek zadivljen svijetom”, kratko komentira Kuliš.
Ivan Brčić piše lijepo, a kad kažem lijepo, ne govorim o formi, ne mislim na ritmiku, rimu ili slog, ne prepoznajem epiforu, simploku ili anadiplozu, izražavam se kao običan zainteresirani čitač, o poruci ljepote i finoće koju nam Ivan pokušava proslijediti.
Književnik i urednik Sead Begović u pogovoru knjizi definirao je Brčića kao neizlječivog modernog lirika. Piše da će Brčić odoljeti “ništavilu te da će njegovo silaženje u poetsko ‘sebe’ svakako preživjeti”.
– Pokušavam zadržati finoću. Kad su i tužnije teme, da ta tuga bude s mjerom – kaže Ivan.
Fin, liričan, zaljubljen, sjetan, promišljen... Pjesnik u današnje vrijeme? – Pa, što mu je to trebalo? – pita se smijuljeći se i Vatroslav.
Odgovor možda leži u Ivanovu “zemaljskom” poslu. A tu se globalizacije i financijalizacije i sve druge zlokobne “-acije” vraćaju u temu na velika vrata. Jer Ivan radi u banci. I još k tome na kreditima. Kakav kontrapunkt! Bankar, a pjesnik. Zbilja, tko pred ratama i kamatama, pred klauzulama i otplatama ne bi pobjegao u pjesmu? Ali Ivan ni u bankarskom poslu ne bježi od sebe. Ozbiljno veli: uvijek se može biti i poslovan i kreativan i human.
– Uf, ovo vrijeme! Svima fali, nikome dosta, sve je skupo. Uključeni ste direktno u ljudske sudbine. Želiš pomoći – govori Ivan opirući se jednako predodžbi o bezdušnom bankaru kao i fami o pjesniku kao objektu božanskog nadahnuća. – Kako je rekao Oscar Wilde, navečer dodam zarez, ujutro se probudim pa ga maknem.
I Kuliš je radnik, prevelik da bi njegova priča stala u ove uske novinske stupce. Ima i bogato iskustvo ilustriranja knjiga. Iza njega je rad na romanima iz edicije Pet stoljeća Matice hrvatske. Napravio je i prekrasnu mapu za četiri nepoznate pjesme Tina Ujevića. Upravo se tim čarobnim izdanjem Ivan svojedobno i zarazio.
– Razmišljao sam kako bih volio kao slikara u svojoj knjizi vidjeti nekoga tko ima boje, žarke, snažne boje, jer su moji stihovi protkani sjetom i tragom tuge i mislio sam kako bi te boje oživile moje riječi i u konačnici napravile ravnotežu kroz svoj potpuni kontrast – kaže.
Dogovor je bio da Vatroslav ima potpunu slobodu. – Napravio sam paralelni rad, odjek njegovih ideja u meni, tako da je knjiga zajednički projekt ravnopravnih senzibiliteta – komentira Vatroslav. Ilustrirao je pjesme Mjesečina u izlozima, Znamen, Ne utapa se svaka kap u moru, Duša svijeta, Ptice kruže oko tvog potiljka, Boja tvoga sna, Misli sagorenih želja...
Žive, bogate, zagonetne kolaže koji, tvrdi Ivan, šalju neke svoje čudne vibracije.
Uostalom, možda se i vama dogodi isto što i Brčiću dok su kod njega na kauču stajale Kuliševe ilustracije kao stalni postav, čekajući obradu fotografija za knjigu.
– Bilo je to podlo – smije se Ivan. – Što sam ih više gledao, to mi je svaka bila sve bolja. Na kraju se više nisam mogao odlučiti koja mi je najbolja.
I mnoge Ivanove pjesme čine tu istu “podlost”. Ako im date šansu.
>> U Livnu buja slikarstvo jer ‘livanjsko nebo voli da se slika’