Tajne piramida: Jesu li imale određenu funkciju?

Mnogi istraživači drevne prošlosti smatraju da su megalitske građevine imale posve određenu i danas zaboravljenu funkciju – svojim oblicima djelovali su na suptilne energije koje suvremena znanost još ne prepoznaje. No, u novije doba bilo je istraživanja koja su upozoravala da takva zamisao možda i nije bez osnove.
Jedno takvo rezultirao je patentnom ispravom broj 91304, a dana je češkom inženjeru i izumitelju Karlu Drbalu, utemeljitelju radija i televizije u Čehoslovačkoj, za nemehaničko oštrenje žileta i britvi u modelu piramide proporcija one Keopsove.

Neizravni inicijator njegova izuma bio je radiestezist Antoine Bovis koji je u Kraljevskoj odaji primijetio da se mrtve životinje ne raspadaju, već mumificiraju. Zaključio je da piramida ima moć mumificiranja i počeo je eksperimentirati s modelima Keopsove piramide. Koristeći magnetski visak, u njima je pronašao vrstu zračenja sličnu onoj u pravoj egipatskoj piramidi. Tajanstveni mehanizam je uistinu djelovao – meso, jaja i male mrtve životinje postajale bi savršeno mumificirane.

Oštrilo žileta
Isti je eksperiment ponovio i Drbal. To ga je navelo na zaključak da u piramidama mora postojati neka vrsta energije. Tako je u kartonski model Keopsove piramide, dužine osnovice 12,5 cm i visine 8 cm, horizontalno i po dužini u smjeru sjever-jug na jednu trećinu visine piramide računajući od baze stavio žilet odlične kvalitete čelika. Smatrao je da bi djelovanje na oštricu žileta bilo dostatna naznaka o djelovanju neke sile u piramidi. Pretpostavka da će energija skrivena u utrobi piramide otupjeti žilet bila je vrlo brzo oborena: žilet je postao oštriji, tako da se Drbal s istim mogao brijati i više od 50 puta. Poslije je dokazao i to da se žilet može dobro naoštriti i u piramidi drukčijih proporcija.

Patent je prihvaćen 1959., ali Drbal ga je prijavio čak desetljeće ranije. Neprestano je morao pronalaziti nove znanstvene argumente da bi objasnio kako ova iznimno jednostavna sprava, bez ikakva vidljiva izvora energije, može posve tup žilet pretvoriti u najoštriji mogući. Da bi pronašao odgovor kako se to događa, posvetio se proučavanju utjecaja mikrovalova te svemirskih i zemaljskih zračenja na kristalnu strukturu oštrice žileta. Proučavao je zemljino magnetsko polje koje je vrlo niske frekvencije jer je jedan od uvjeta uspješnog eksperimenta bio postavljanje žileta u horizontalan položaj u odnosu na magnetno polje Zemlje.

Na kraju je zaključio da kozmički mikrovalovi, većinom oni koje zrači Sunce, energiziraju šuplju unutrašnjost malog modela piramide zajedno s koncentriranim magnetskim zračenjem Zemlje. Takve energije hrane piramidu i koncentrirane u njezinoj šupljini omogućuju i malom modelu veliku učinkovitost u različitim primjenama.

Taj automatski proces regeneracije utječe na smanjenje poremećaja u unutrašnjosti mikrokristalne strukture rešetke oštrice žileta koji nastaju uporabom. Jednostavnije, nestaje “zamor” materijala, mehanička i fizička svojstva materijala obnavljaju se, tj. regeneriraju, a to je moguće jer je mikrokristalna struktura rešetke elastičnag tipa. Tako je otkrivena tajna utjecaja piramide na oštricu žileta.

Profesor Alvarez
Da u piramidama vladaju čudne sile, potvrdilo je i veliko istraživanje dr. Luisa Alvareza. On je krenuo u potragu za neotkrivenim prostorijama u Kefrenovoj piramidi. Kako se znalo za hodnike i komore u Keopsovoj piramidi, neke velike informatičke tvrtke odlučile su financirati istraživanje kojim bi se suvremenim uređajima i bez ikakva nasilna bušenja potražile slične komore i u Kefrenovoj piramidi. Smatrale su da bi takav epohalni pronalazak predstavljao odličnu reklamu za njihove uređaje.

Stoga je sredinom 60-ih godina američki eksperimentalni fizičar dr. Luis Alvarez, profesor s kalifornijskog Sveučilišta u Berkeleyju i dobitnik Nobelove nagrade za fiziku 1968., konstruirao složeni uređaj za potrebe svojevrsnog rentgenoskopskog istraživanja Kefrenove piramide apsorpcijom prodornih kozmičkih zraka. U proljeće 1967. osjetljivi detektori instalirani su u jedinu poznatu prostoriju te piramide koju je 1818. otkrio talijanski istraživač Giovanni Belzoni Battista. Oprema za bilježenje rezultata mjerenja na magnetske vrpce bila je smještena u laboratorijskoj zgradi udaljenoj nekoliko stotina metara od piramide.

Neobjašnjivi rezultat
Kako kozmičke zrake neprestano bombardiraju naš planet te prodiranjem kroz masivna tijela postupno gube energiju, dr. Alvarez smatrao je da će pomoću njih sigurno otkriti skrivene prostorije, ako ih ima. Velik je eksperiment započeo 1968., a do rujna 1968. već su u Belzonijevoj prostoriji evidentirana, izmjerena i zabilježena na magnetske vrpce dva milijuna kozmičkih zraka. Magnetske vrpce analizirane su u računskom centru Sveučilišta u Kairu. U prvi se trenutak činilo da je moguće jasno raspoznati bridove i stranice piramide, kao što se i očekivalo. No, dalja obrada magnetskih zapisa dala je neobične i neobjašnjive rezultate.

O tome je prvi izvijestio egiptolog i dopisnik londonskog Timesa John Tunstall u jesen 1968. On je doputovao u Kairo i od jednog zbunjenog člana Alvarezova tima, dr. Amra Goneida, doznao kako rezultati proturječe svim poznatim zakonima fizike. Svaka od magnetskih vrpci pokazivala je drukčiji rezultat, a najčudnije je bilo to što je stalno izostajala očekivana silueta piramide.

Kada bi se sudilo samo prema zapisima na magnetskim vrpcama, zaključak bi bio da Kefrenova piramida stalno mijenja oblik ili da iskrivljuje prostor. Tako je istraživanje koje je trajalo godinu dana, a na koje je potrošeno više od milijun dolara i u kojem se koristila najmodernija i najskuplja oprema, završilo fijaskom. Ili je možda istraživanje dalo odlične rezultate – u prilog tezama o neobičnim fenomenima povezanima uz piramide, koje su obično pripisivane okultizmu, magiji ili pak prokletstvima faraona.