Ako se u usahnuloj zajednici hrvatskih povjesničara za nekoga može reći da je medijska zvijezda, onda je to sigurno dr. Tvrtko Jakovina, profesor suvremene svjetske povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Drži predavanja na utjecajnim svjetskim sveučilištima, piše u novinama, čest je gost na televiziji, a za razliku od većine svojih kolega ne libi se sudjelovati i u javnim polemikama. Nije pretjerano reći da je Jakovina zapadnobalkanska inačica svjetski poznatog britanskog povjesničara Nialla Fergusona. Jakovina se usavršavao u Belgiji, Londonu i Washingtonu i to se, iako ne tako očito, vidi u njegovim stavovima o globalnoj svjetskoj politici i ulozi SAD-a. Jakovina je prošli tjedan objavio knjigu Trenuci katarze.
Koliko je geostrateški važan prostor bivše Jugoslavije?
Zapadni Balkan (uključujući i Sloveniju) ili prostor bivše Jugoslavije mogao je imati i imao je važnu ulogu tijekom hladnoratovskog razdoblja, a odredili su je odnosi lagera.
Kad je koncem 80-ih Warren Zimmermann postao američki veleposlanik u Jugoslaviji, u sklopu promjena u istočnoj Europi, Poljskoj i Mađarskoj, jasno je rekao domaćinima u Beogradu da su i dalje važni, ali mnogo manje nego što su bili.
Jesu li Amerikanci izgubili interes i zbog toga što su stavili Europu pod kontrolu?
To se sasvim sigurno jednim dijelom dogodilo, mada ne možemo očekivati da će interes ikada posve nestati. Tradicionalne veze nisu dovoljne jer svijet se mijenja, središte kretanja pomiče se prema Aziji i Pacifiku. Na europskom kontinentu zapravo klasičnih stvarnih izazova više nema. To više nije Rusija, a neće postati ni Turska.
Ne može se poreći da Rusija i SAD na zapadnom Balkanu igraju geopolitičke igre.
Istina. Rusija je i dalje važna i velika zemlja unatoč svim geostrateškim promjenama koje su se dogodile. Ona će imati važnu ulogu, osobito dok je cijena energenata ovako visoka. Što ako cijene energenata nastave padati? I što je s utjecajem koje se iscrpljuje partnerstvom sa zemljama koje tim nacijama objektivno ne donose osobitu korist? Rusija bi trebala pokazati moć tako da pozitivno djeluje na svoje prijatelje tako da postanu demokratskije i europskije zemlje, a to se sve do jučer odnosilo i na Srbiju.
Ima li Srbija problema zbog toga što još igra na rusku kartu i što nije raščistila s time kome pripada? Tamo je još uvijek vidljiva podjela na prozapadne Obrenoviće i rusofile Karađorđeviće.
Ako netko u Srbiji događaje gleda na takav način, onda ne shvaća dvije stvari. Prvo – stvarni interes Rusije za Srbiju i Zapadni Balkan mnogo je manji nego što bi to takvi krugovi željeli. S druge strane, mislim da Rusija jednostavno nema mehanizme moći koji bi njezin utjecaj mogli dovesti do krajnjih konzekvenci. Mislim da nema tu snagu. Plašenje ostatka Europe dobrim odnosima s Rusijom besmisleno je. Finska ima dobre odnose s Rusijom, bivši njemački kancelar Gerhard Schröder također je u vrhovima multinacionalnih naftnih i plinskih kompanija koje su ruske. I to se vidjelo po ponašanju ruskih veleposlanika u Beogradu koji su govorili da ne mogu biti bolji Srbi od samih Srba.
Znači, Srbiji je najbolje da zaboravi Kosovo i Rusiju i da se okrene Zapadu?
Tako je. To još uvijek ne znači da neće ostati u prijateljskim odnosima s Rusima, kao što su to i drugi europski narodi. To također ne mora značiti da mora napustiti ideju Kosova kao zemlje s kojom treba graditi susjedske odnose, kao zemlje u kojoj postoji srpska manjina i u kojoj je potrebno izgraditi zajedništvo, kao povijesno važnog dijela gdje su Srbi živjeli stoljećima.
Kada Srbija jednog dana uđe u EU, hoćemo li onda moći reći da se zapadni Balkan potpuno priklonio Zapadu?
Da, mogla bi se na taj način postaviti jednadžba. To još uvijek ne znači da ćete moći potpuno izbaciti Rusiju iz te jednadžbe. Međutim, stvari se mijenjaju globalno. Rusija, bez obzira na katkada tvrdu politiku prema baltičkim susjedima i tvrdi ulazak u neke sporove, nikada neće imati ulogu kakvu je imala u vrijeme hladnoga rata. Na njezinim granicama ili čak na teritoriju nalaze se milijuni Kineza. S druge strane, na graniči s državama koje su u vojnom savezu s glavnim hladnoratovskim oponentom. Ruska strateška pozicija mnogo je slabija nego što je bila, što ne znači da je Rusija prestala biti važna zemlja ili da je ne treba uzimati ozbiljno.
Slijedi li nadmetanje, ako ne i sukob SAD-a i Kine?
U Americi se svi bave Kinom. Jedan od osnivača grupe Blackberg Steven Scharzman kreirao je najveću stipendiju u svjetskoj povijesti. On je dao svojih 100 i traži još 200 milijuna dolara za dvogodišnje studijske boravke zapadnjaka u Pekingu. To je pokazatelj koliko najvažniji američki poslovni krugovi smatraju značajnim upoznavanje Kine, shvaćanje kineskog uma, koliko se gravitacija u svijetu mijenja.
Boji li se Amerika Kine?
Mislim da već desetljećima promatra Kinu s ozbiljnošću, ali to još nije strah i ne treba biti strah. Čini se neshvatljivim da Sjeverna Koreja, koja je na rubu gladi, postavlja se kao prijetnja SAD-u.
Pitanje je koliko je ovo posljednje ponašanje Kim Jong Una koristilo bilo kojoj strani. Međutim, u sjevernokorejskom slučaju imate klasičan primjer koji pokazuje kako netko iz pozicije svoje slabosti može iritirati čitav svijet ili barem neke važne aktere. Takvu politiku, ne uvijek nužno u takvoj vrsti iritacije, imala je zahvaljujući hladnoratovskom poretku Jugoslavija. Bila je puno važnija nego što je mogla biti s obzirom na bogatstvo, razvijenost, snagu, jer se nalazila u takvoj zoni.
Smatrate li da su Hrvati i Srbi riješili svoje razmirice u zadnjem ratu i da sada mogu živjeti kao dobri susjedi?
Mislim da je iz hrvatskog položaja malo lakše reći da jesu. Općenito govoreći, Hrvatska je bila nešto sretnija, u povoljnijem položaju, pobijedila je, a sada je to vidljivo s ulaskom u NATO i EU. S obzirom na strateške stvari između Hrvatske i Srbije, mislim da su one na putu ili mogu biti na putu pozitivnog rješenja. Ostaje BiH koja je važna za stabilnost obje zemlje. Mislim da su ljudi svjesni toga da ne može postojati dramatično nestabilna država u središtu i očekivati da će sve biti normalno. Mi moramo to stanje na neki način početi rješavati. Stanje u Bosni neće se riješiti bez sudjelovanja Srbije i Hrvatske.
Mi smo dvadesetak godina zaokupljeni Srbima. Međutim, imamo i druge susjede. Mislim na Talijane, Mađare i Austrijance. Mi smo dugo imali osjećaj da će biti nama u korist ako Hrvatski telekom i banke damo naupravljanje Austrijancima i Nijemcima. Sustav je stabiliziran, ali je pitanje tko sustavom upravlja i za čiju krajnju korist?
Tu je postojala generalna nezrelost. Hrvatske tajne službe fokusirane su na Srbiju, kao da je to jedina stvar. Postoji mnogo drugih i različitih prijetnji. Nije bitno je li nekome djed ili tetak Srbin. Svijet je mnogo složeniji od toga. Mi moramo biti svjesni da nakon ulaska u EU i NATO nije završena zadaća i nismo došli do kraja povijesti. Samo se stvari malo prilagođavaju i mijenjaju, ali mi i dalje živimo u velikom svijetu.
>>\'Hadžić je radio za tajne službe i ono što mu je govorio Milošević\'