Tajni Brozov dnevnik: Tito planirao bijeg u strahu od Rusa

Godine 1950. i 1951. bile su iznimno napete u Jugoslaviji, ali i u svijetu. Počeo je hladni rat. Tito se našao ostavljen od Staljina i SSSR-a, i stalno je iz Moskve optuživan da se prodao zapadnim imperijalistima. Zapad ga pak još nije prihvatio, ispitivao se teren, Amerikanci su ga stalno propitkivali i taktizirali. Nudili su mu pomoć, ali i nametali svoje uvjete. A on je hitno trebao modernizirati i opremiti vojsku, ali i nahraniti ljude. Jer usred svih tih političkih problema Jugoslaviju je pogodila i velika suša.

O tim turbulentnim godinama najbolje govori on sam, Tito, u svome novootkrivenom dnevniku, čije dijelove Večernji list prvi predstavlja hrvatskoj javnosti. Donedavno se uopće nije znalo da je Tito vodio dnevnik. Nađen je kad je sređivana njegova arhivska građa. Njegove dijelove, koje ovdje prenosimo, objavio je u Beogradu tamošnji publicist Pero Simić u drugom, dopunjenom izdanju knjige “Tito, tajna veka” koja je upravo izašla iz tiska. Njezino prvo izdanje gotovo je identično s njegovom knjigom koja je objavljena u svibnju u Hrvatskoj u izdanju Večernjeg lista pod naslovom “Tito, fenomen stoljeća”.

U dnevniku, koji je počeo pisati početkom studenoga 1950. a završava ga u veljači 1951., mogu se pratiti njegovi razgovori s Amerikancima o davanju pomoći kako bi osnažio obrambenu sposobnost zemlje. Ali jedna od ključnih novosti, dosad nepoznata, jest podatak da je on u strahu od napada SSSR-a i njegovih satelita na Jugoslaviju čak razvijao plan povlačenja iz zemlje.

Pomoć zbog suše
Isti dan kad počinje pisati, odmah doznajemo o pregovorima s Amerikancima: “Danas u 9.30 pozvao sam na razgovor generalpotpukovnike Ivana Gošnjaka i Koču Popovića. Tema razgovora bila je pomoć zbog suše koja nas je ove godine pogodila i zbog čega smo se obratili na američku vladu.” U nastavku piše pod kakvim bi izgovorom SAD mogao početi davati pomoć Jugoslaviji a da vladajuća administracija izbjegne neugodnu raspravu u američkom Kongresu.

Tog dana Titu je američki ambasador u Jugoslaviji George Allen prenio posebnu poruku američke vlade u kojoj je stajalo da bi Amerika mogla dati pomoć Jugoslaviji mimo Kongresa, ali pod uvjetom da američki predsjednik Harry Truman navede kako se pomoć daje iz obrambenih razloga za Jugoslaviju, jer su posljednje suše oslabile njezinu obrambenu sposobnost.

Tito komentira: “Razumije se da bi se drugovi složili sa time da mi prihvatimo taj prijedlog američke vlade, jer bez takve pomoći za ugrožene krajeve mi ne bismo bili u stanju držati toliki broj vojske u vrijeme kada nam je zemlja tako ugrožena od istočnih zemalja. Dan prije toga sam se o tome sporazumio i sa drugovima Rankovićem, Đilasom i Kidričem.”

Ali unatoč traženju pomoći od kapitalističkog Zapada, uvjeren je da je njegov komunistički prevrat vječan. Zato piše: “Traženje pomoći u namirnicama u Americi i drugim zapadnim zemljama okuražilo je pritajene kapitalističke elemente i misle da se sada može praviti na nas pritisak u pravcu degeneracije naše revolucije. Izgleda da se ti elementi još nisu opametili toliko da shvate da je njima zauvijek odzvonilo.”

Hitne mjere
Tito je, međutim, konstantno opterećen opasnošću od moguće invazije Sovjeta i njihovih komunističkih satelita. O tome progovara 4. prosinca: “Održao sam sjednicu Sekretarijata Politbiroa CK uz prisustvo vojnih rukovodilaca, Koče Popovića, Ivana Gošnjaka i Peke Dapčevića. Tražio sam da se hitno poduzmu izvjesne mjere zbog opasnosti da nas netko sa Istoka ne iznenadi.

Riješili smo da se Dedinje malo raseli, tj. da si neki rukovodioci nađu stanovanja na drugim mjestima, a članovi Politbiroa da spavaju negdje na drugim mjestima sa familijama, ako dođe do bombardiranja noću, sve bi postradalo. Operativni dio Generalštaba se opet premješta van Beograda itd.”

I onda, 21. prosinca, Tito prvi put bilježi i svoj plan o povlačenju iz zemlje u slučaju napada s Istoka: “Poslije akademije sam kod mene kući dugo sjedio sa drugovima, Kardeljom, Markom (Aleksandar Ranković) i Đidom (Milovan Đilas) i razgovarali o tome šta sve moramo poduzeti u slučaju napada na nas, u slučaju da mi ne izdržimo dugi rat na našoj zemlji itd. Ja sam pitao drugove šta misle o tome da se mi povučemo i van naše zemlje sa jakom armijom i da se kasnije sa takvom i vratimo, jer ćemo samo na taj način spasiti socijalizam u našoj zemlji. Sva trojica su se potpuno složila kao što su se dan ranije složili Gošnjak i Popović.”

Nekoliko dana kasnije, 26. prosinca, već je i razradio poteze u slučaju napada: “Usljed nadmoćnosti neprijatelja, povući glavninu vojnih snaga i omladinu iz zemlje u određene baze radi reorganizacije i pripreme za treću fazu, a u zemlji voditi partizanski rat sa početnim snagama od ne više od 100 do 150 hiljada boraca. U trećoj fazi udariti u zemlju na okupatora sa dobro naoružanim i odmornim jedinicama.”

Oružje od Britanaca
Osim na Ameriku, Tito se pokušao osloniti i na Veliku Britaniju. Tako 22. siječnja 1951. piše da je odlučio u London poslati Đilasa “radi sondiranja terena za dobivanje naoružanja za našu armiju”.

Idućeg dana još jedna važna odluka: “Da bih nekako poboljšao moje slabo znanje engleskog jezika, ja sam ovih dana počeo uzimati lekcije engleskog jezika, i to četiri puta dnevno. Profesor mi je Pjanički iz ministarstva vanjskih poslova.”

Dan kasnije vraća se na Đilasa: “Jučer na večer otišao je drug Đilas u Englesku. Nadam se da će biti bolje sreće no onda kada sam ga slao posljednji put u Moskvu.”

Učenje engleskog jezika ide mu sve bolje. Tako 2. veljače spominje da je u filmu koji jedna zapadna filmska ekipa snima u Jugoslaviji “progovorio na engleskom jeziku”, a deset dana kasnije piše da ne krije zadovoljstvo naučenim. I onda dnevnik naglo završava, bez objašnjenja. Posljednje misli su mu o Amerikancima i pomoći kojoj se nada.