Atentat na Tuđmana 1991.

Tajni informator SZUP-a iz Beograda 6. listopada javlja dramatičnu informaciju da Tuđman “mora otići milom ili silom”

Franjo Tuđman
Foto: Siniša Hančić/Pixsell
Mesić i Manolić s Franjom Tuđmanom 1992. godine
Banski dvori
Banski dvori
08.10.2016.
u 08:50
Zagreb je trebao biti napadnut u tri borbena leta s ukupno 70-80 aviona. Prioritetni ciljevi: Banski dvori, MUP, HRT, HPT, Toplana.
Pogledaj originalni članak

Početkom listopada 1991. počeo je istjecati zadnji tjedan tromjesečnog moratorija na odluke o samostalnosti i odcjepljenju Hrvatske od dotadašnje Jugoslavije i svima je već bilo jasno da to Hrvatskoj neće uspjeti bez oružanog sukoba. Tih dana srpsko-crnogorske snage, još uvijek pod krinkom i crvenom petokrakom JNA, krenule su u koordinirani napad od krajnjeg istoka pa do krajnjeg juga Hrvatske. Hrvatske oružane snage bile su u postupku žurnog formiranja, naoružavanja i organiziranja, a u hodu su nadzirale ili, tamo gdje se moglo, uljetale i osvajale kasarne JNA i njezinu infrastrukturu.

Najnapetije je tada bilo u Zagrebu, gdje se nalazio cijeli državni i vojni vrh nove države Hrvatske u stvaranju, ali se istodobno u Zagrebu još nalazila i kompletna vojna infrastruktura JNA koja je prijetila razaranjem glavnoga grada Hrvatske. Hrvatsko vodstvo dobivalo je sve više informacija i dokaza da se priprema udar na njih i glavni grad, a takve su informacije, što je posebno zabrinjavalo, počele stizati i iz inozemnih izvora, tako i diplomatskih predstavnika velikih zemalja u Zagrebu.

Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman bio je potpuno svjestan prijeteće opasnosti i izravne prijetnje atentatom, no, prema svjedočenjima nekolicine osoba koje su tada bile u njegovoj blizini, on je tvrdoglavo i odlučno, kao i uvijek, uglavnom odbijao upozorenja te se i dalje slobodno kretao i prkosio prijetnjama. To je posebno ljutilo njemu tada i do smrti najodanijeg mu Gojka Šuška, koji je pak uporno pokušavao skloniti s površine Tuđmana, barem dok traju zračne uzbune, koje su tada u Zagrebu bivale svakodnevne. Sve je upućivalo da će JNA napasti Zagreb “svakog trenutka”. Tri dana prije atentata na Tuđmana, 4. listopada, jugoslavensko ratno zrakoplovstvo već je raketiralo TV odašiljač na Sljemenu, to je dovelo do privremenog prekida emitiranja zagrebačke televizije, što je protumačeno kao početak rata i napada. Na sreću, meteorološki radari, a i neki zaplijenjeni vojni ostali su nedirnuti, pa su oni davali kakvu-takvu sliku o tome što se događa na nebu Hrvatske. A na njemu su se svakodnevno rojili deseci ratnih zrakoplova.

Slijedi odmazda

Prema sjećanju Franje Gregurića, predsjednika Vlade demokratskog jedinstva, na sjednici Kriznog stožera Vlade Republike Hrvatske i Vrhovnog državnog vijeća održanoj 5. listopada 1991. zaključeno je da treba provoditi mjere obrane suvereniteta RH, ali i neposredne obrane Zagreba. To je bila reakcija na pismo Štaba Vrhovne komande Oružanih snaga SFRJ upućeno 1. listopada 1991. predsjedniku RH, Vladi RH i GS HV-a u kojem Hrvate upozoravaju da će za svaki napadnuti i osvojeni objekt JNA biti odmah “uništen po jedan objekt od vitalnog značenja za RH”. JNA je zahtjevala siguran prolaz za povlačenje jedinica JNA s cjelokupnom tehnikom i imovinom te članova njihovih obitelji. U Zagrebu su znali da je pismo diktirao general Veljko Kadijević, koji je preuzeo zapovijedanje JNA.

Već dan poslije pisma, 2. listopada tzv. krnje Predsjedništvo SFRJ, koje su tada činila samo četiri člana (Srbija, Vojvodina, Kosovo i Crna Gora), podržalo je uvođenje izvanrednog stanja, odnosno proglašavanje “stanja neposredne ratne opasnosti”. Prihvatili su i platformu prisajedinjavanja samoproglašene srpske krajine unutar RH, pa je svima bilo jasno da Beograd počinje komadanje Hrvatske. U Zagrebu su, dakle, bili svjesni prijetnji. Tadašnji hrvatski premijer Franjo Gregurić u svojoj knjizi navodi da je, nakon što je dobio informacije o općem napadu JNA na Zagreb, intervenirao kod sovjetskog predsjednika Mihaila Gorbačova, da to “pokuša spriječiti svojim utjecajem u Beogradu”. O postojanju plana JNA za napade po Zagrebu, postoje svjedočanstva i oficira JNA koji su prešli na hrvatsku stranu, a koja su prikupljena u Memorijalno dokumentacijskom centru Domovinskog rata u Zagrebu. Prema tom planu, Zagreb je trebao biti napadnut jugoslavenskom ratnom avijacijom u tri borbena leta, a uz sudjelovanje 70-80 aviona. Prioritetni ciljevi bili su im: Banski dvori, MUP, Hrvatska radiotelevizija, Hrvatska pošta i telekomunikacije, Toplana. Kako se takav sveopći napad nije dogodio, pretpostavlja se da je intervencija Gorbačova barem djelomično “upalila”, ili je Beograd dobio još neka upozorenja sa Zapada. Pa su se odlučili “samo” na likvidaciju državnog vrha nove Hrvatske. Dva dana prije atentata, vojni kontraobavještajci (KOS) doznaju, poslije se utvrdilo izravno iz ureda šefa kabineta premijera SFRJ Ante Markovića da će se on, putujući preko Mađarske, u Zagrebu sastati s Franjom Tuđmanom. Bila je to prilika koju su u Beogradu čekali.

Tajna informacija

Doznali su datum, vrijeme i mjesto sastanka, a posebno im je zanimljivo bilo da će se na jednom mjestu, u rezidenciji na Gornjem gradu, u Banskim dvorima 7. listopada sastati tri predsjednika: Republike Hrvatske Franjo Tuđman, vlade SFRJ Ante Marković i Predsjedništva SFRJ Stjepan Mesić. Tajni informator tadašnje tajne službe RH (Službe za zaštitu ustavnog poretka – SZUP) iz Beograda 6. listopada javlja dramatičnu informaciju koju je čuo jer je bio u društvu nekolicine poznatih hrvatskih intelektualaca koji su se sastali s agentima KOS-a. Prema navodima iz nove knjige, fotomonografije “Atentat na Hrvatsku”, koju potpisuju suradnici Memorijalnog centra profesori Josipa Maras Kraljević i Ilija Vučur, jedan od tih intelektualaca družio se u Beogradu s admiralom Brankom Mamulom koji je, iako u mirovini, svakodnevno dolazio u zgradu CK SKJ, na sastanke umirovljenih i aktivnih oficira JNA. Od kruga ljudi oko Mamule rečeno mu je da Tuđman „mora otići milom ili silom, jer je to uvjet za prestanak krvoprolića i razrješavanje jugoslovenske krize”.

Ta je informacija u Zagrebu shvaćena ozbiljno, pa je tu noć, sa 6. na 7. listopada, Tuđman prvi put proveo u skloništu, tunelu ispod Gornjega grada. Prvi i zadnji put tijekom rata poslušao je upozorenja i pristao prespavati u skučenim prostorijama tajnog tunela u kojemu je bilo smješteno Operativno središte i ratni stožer zrakoplovstva i protuzračne obrane. U tunel se ulazilo u blizini restorana na Dubravkinu putu na Tuškancu, a izlazilo kroz tajanstvenu kuću na osami na vrhu Tkalčićeve ulice, na drugoj strani Gornjega grada. No, Tuđman te noći, sa 6. na 7. listopada 1991. nije uopće spavao.

– Hodao je tunelom, oko ulaza, pogledi su nam se sreli, pa mi je šutke kimnuo i nastavio hodati gore-dolje. Nije bio preplašen, nego zabrinut i zamišljen – svjedoči Milan Lelas Fjaka, tadašnji voditelj Operativnog centra, u koji su se slijevale informacije s radara i dojave o kretanju neprijateljskih zrakoplova i jedinica.

Ratno zrakoplovstvo JNA u nedjelju 6. listopada i u ponedjeljak 7. listopada 1991. bilo je izrazito aktivno na nebu iznad Hrvatske. U nedjelju je napadnuto zagrebačko predgrađe Lučko i vojarna zrakoplovne grupe Glavnog stožera Zbora narodne garde u njemu (GS ZNG) s ubojnim sredstvima istovjetnim onima koja su korištena u napadu na Gornji grad, pa je to, prema nekim pretpostavkama, bila “generalna proba” za Banske dvore.

Tijekom ponedjeljka na području Zagreba oglašeno je sedam zračnih uzbuna. Već u 4.30 Operativnom centru GS HV-a dojavljeno je polijetanje s aerodroma u Puli. U 7.05 oglašena je treća uzbuna (tijekom noći bile su oglašene dvije), a zrakoplovi su borbeno djelovali na širem području Zagreba. U 8.30 napadima su se priključili zrakoplovi iz Bihaća, a opažena su i prva polijetanja iz Banje Luke. Meteorološki radari tada bilježe 30-40 ratnih zrakoplova nad RH. Treća uzbuna za Zagreb zaključena je u 10 sati i 15 minuta, no avioni se vraćaju, pa je u 11.47 oglašena četvrta uzbuna, koja je trajala do 12.23 sati. Dežurni časnik Operativnog centra GS-a HV-a u 14.47 oglasio je za područje Zagreba i petu, a pokazat će se da je nekoliko minuta poslije, izgledno u 15.01 sati, uslijedio i napad na Banske dvore. Prema sjećanju dežurnog časnika u spomenutom Operativnom centru, ključni razlog za oglašavanje pete uzbune bila je skupina zrakoplova koja je leteći iz smjera juga prema Virovitici iznenada promijenila smjer leta i krenula prema Zagrebu. Prvi radar vojne namjene P-15 Hrvati su zaplijenili u vojarni iz Virovitice, instaliran je na položaj u okolici Bjelovara, a počeo je raditi 6. listopada. Oko 13.30 sati 7. listopada, sat i pol prije napada na Banske dvore, hrvatskim je snagama uspjelo osvojiti ključno središte veze i radarsku postaju JNA u Velikoj Buni kod Zagreba. Time su bili odsječeni releji i mreža koja je JNA osiguravala potpuni nadzor neba i komunikacija. Vjeruje se da je i taj događaj utjecao na brzinu reakcije vojnog vrha iz Beograda, koji je dao “dozvolu za ubojstvo” svojim pilotima.

Borbena skupina koja je iznenada napala Banske dvore, prema rekonstrukciji autora knjige “Atentat na Hrvatsku”, sastojala se od dva zrakoplova G-4 „super galeb” i dva MiG-a 21. Dan je bio sunčan i vedar, pa su odabrali smjerove napada tako da sunce ometa djelovanje hrvatske protuzračne obrane. Napad je izvršen iz dva smjera, pod kutom poniranja od 30 stupnjeva, a bombe i rakete otkačene su ili ispaljene približno dva kilometra od ciljeva. Vjerojatnije je da su prvo djelovali “super galebovi” koji su na zadatak poletjeli s vojnog aerodroma Udbina, a zrakoplovi MiG-21 s aerodroma Bihać.

Prvi je pogodio

Zrakoplovi G-4 doletjeli su iz smjera sjeverozapada (između Medvedgrada i TV tornja) te su djelovali smjerom prema Ulici Tituša Brezovačkog i Banskim dvorima. Djelovali su pojedinačno, jedan za drugim, iz poniranja pod velikim kutom. Bili su naoružani sa po dvije bombe američke proizvodnje Mk-82 „Snake Eye“ od 227 kg težine, opremljene konvencionalnim stabilizatorima i blizinskim upaljačima koji aktiviraju bombu pet metara od tla, odnosno čvrste prepreke.

Prvi G-4 odradio je, pokazat će se, glavni posao. Prva bomba eksplodirala je pet metara iznad krovišta dvorišne zgrade u Ulici T. Brezovačkog 6, a druga je eksplodirala u južnom dvorištu Banskih dvora. Razbijena su stakla na gotovo svim prozorima, a krila i žaluzine prozora izbijeni su iz ležišta. U gotovo svim prostorijama Banskih dvora, a posebno u Svečanoj dvorani udarni je val bombe znatno oštetio inventar. Sam napad planiran je tako da se prije svega djeluje razornim udarnim valom i krhotinama rasprsnutog tijela fugasne bombe Mk-82, što upućuje na zaključak da se nije išlo na rušenje zgrade Banskih dvora, nego na likvidiranje svih zatečenih osoba izuzetno visokim tlakom nastalim u detonacijskom valu poslije eksplozije.

Druga je bomba eksplodirala iznad krovišta zgrade u Ulici T. Brezovačkog br. 6 i promašila je Dvore za 30-ak metara. Prema rekonstrukciji autora knjige, a temeljem analize pukovnika Petra Ferenčića, pilot drugog zrakoplova G-4 također je odjednom odbacio obje bombe, no prva je eksplodirala u zraku u šumi na Tuškancu, a druga je eksplodirala jugozapadno od restorana „Dubravkin put” na udaljenosti od 12-13 metara, između ceste na Dubravkinu putu i zemljanog bedema na početku Visoke ulice.

Nedaleko od mjesta pada te bombe nalazio se ulaz u tunel u kojem je bio smješten Operativni centar. Zrakoplovi MiG-21 djelovali su pojedinačno, jedan iza drugog, poniranjem iz smjera između Zaprešića i Samobora – klub Saloon na Tuškancu – Visoka ulica – Banski dvori. MiG-ovi su bili naoružani sa po dva lansera nevođenih raketa zrak-zemlja M-74 „Munja“, jugoslavenske proizvodnje, svaki lanser sadržavao je 4 rakete kalibra 128 mm. Računa se da je plan bio da se salvama tih raketa likvidiraju preživjeli, ako bi se zatekli na otvorenom ili slabije utvrđenom prostoru. Rakete su lansirane plotunom, što su potvrdile udarne točke raketa na tlu. Učinka na Banskim dvorima od raketiranja MiG-ovima nije bilo. Prve su udarne točke raketa bile na rubu pločnika i kolnika na samom ulazu u klub „Saloon”, a sljedeće dalje iza kolnika na travnjaku i zemljanom bedemu Visoke ulice. Samo su dvije rakete završile u krovištu kuće na broju 20 u Visokoj ulici.

Toga dana, navode autori knjige “Atentat na Hrvatsku”, na radnom ručku u Svečanoj dvorani Banskih dvora, uz Franju Tuđmana, Antu Markovića i Stjepana Mesića, uz duže ili kraće zadržavanje, bili su ministar obrane Gojko Šušak i ministar informiranja Branko Salaj, predsjednikovi savjetnici akademik Slaven Barišić, Mario Nobilo i Vesna Škare Ožbolt, pročelnica Ureda predsjednika Zdravka Bušić, redatelj i direktor Hrvatske radiotelevizije Antun Vrdoljak te Stjepan Adanić, varaždinski gradonačelnik. Potonji je ostao na ručku nakon prijepodnevnog sastanka s predsjednikom Tuđmanom te je imenovan pomoćnikom ministra obrane Republike Hrvatske i glavnog pregovarača za odlazak JNA iz Hrvatske. Ručak nije bio poslužen u uobičajeno vrijeme oko 13 sati, već je započeo oko 13.15, zato što su prethodne obveze predsjednika Tuđmana trajale dulje od predviđenog vremena.Tijekom ručka svratio je i zamjenik ministra unutarnjih poslova Ivan Jarnjak s novom hrvatskom putovnicom za predsjednika Tuđmana. Nakon završetka objeda, predsjednik je s dvojicom visokih uzvanika iz Svečane dvorane, smještene u zapadnom krilu zgrade uz Matoševu ulicu, otišao prema istočnom dijelu Banskih dvora u kojem je smješten njegov kabinet. U tome dijelu zgrade, prema Markovu trgu, zatekao ih je i zrakoplovni napad. Dvorana iz koje su izišli nekoliko minuta prije napada, kako je vidljivo na fotografijama s očevida, pretrpjela je najveća oštećenja od siline udarnog vala bombe Mk-82 koja je, ne dodirnuvši tlo, eksplodirala u visini prozorskih otvora, pet-šest metara od njih, odnosno dvorišnog zida Svečane dvorane.

Bez deserta

Predsjednikov kabinet, s obzirom na to da se nalazio u istočnom dijelu zgrade i dalje od središta eksplozije, pretrpio je osjetno manja oštećenja. Nakon svladanog prvotnog šoka, predsjednik je s gostima i suradnicima otišao u sklonište Banskih dvora, a nakon procjene da nema neposredne opasnosti od eventualnih novih napada otišao je opet u tunel podno Gornjega grada. Ondje mu je podneseno usmeno izvješće o napadu i trenutačnoj situaciji. U tunelu se zadržao kraće vrijeme jer je otprilike dva sata nakon napada bio u središtu grada na kavi s obitelji i suradnicima pokazujući time svoj stav prema prijetnjama i napadima iz Beograda. Kasno predvečer obišao je Banske dvore, što su zabilježile i kamere HRT-a.

Prema izjavama sudionika sastanaka i ručka, Tuđman je stalno apelirao na hrvatstvo Markovića, ali i na činjenicu da mu je posao uzaludan jer će ga u Beogradu istisnuti. No, Marković mu je odgovorio da se vraća u Beograd. Na kraju, ljutit, Tuđman je ustao, pljesnuo dlanom po stolu i rekao: “Evo, takvi su Hrvati, čak i u ovakvim prilikama nesložni!” i otišao iz dvorane. Kako je Tuđman izjurio iz sobe, i ostali su izišli. Stjepan Adanić svjedoči da je kao Zagorec tada žalio što je Tuđman tako furiozno prekinuo ručak, jer su baš bili došli zagorski štrukli, kao desert. Desert je otpao, jer Tuđman je zvao u svoj kabinet na kavu. Pokazat će se da je, izgleda, temperament i spasio Tuđmana i ostale, jer da su nastavili diskutirati u Svečanoj dvorani, svi bi stradali.

Zdravka Bušić, pročelnica Ureda, sjeća se slike nakon bombardiranja i opisuje da je nakon otvaranja vrata ureda “pomislila da je provalija odmah ispred njih i da ću u nju upasti ako zakoračim. Međutim, to nije bila provalija, nego prašina koja se digla od žbuke sa zidova koja je izgledala kao dim od kojega ništa nismo mogli vidjeti”. Tuđman im je prvo kazao da se sklone pod okvir vrata, a potom su se stubama spustili u sklonište u Dvorima. Drugog su se dana preselili u Vilu Zagorje na Pantovčak, koja je tada bila neuređena. “Samo smo jednu noć proveli na Tuškancu, gdje je predsjednik imao jednu sobicu. Tamo su s nama bili njegovi tjelohranitelji i imali smo jedan telefon s brojem istim kao i u uredu, za slučaj ako bi došlo do rata. Ali tu se boravilo samo tu večer. Znam da je tu večer zvao i Gorbačov, bilo je i drugih ozbiljnih poziva i vidjelo se da je stvar ozbiljna. Tada je predsjednik rekao Markoviću, sjećam se da mu je kazao: ‘Ante, zar ovo nije tebi dovoljno što se događa?’.” Zdravka Bušić ne može točno potvrditi kako je tekao razgovor Tuđmana s Gorbačovom, no Gorbačov je nazvao Tuđmana odmah poslije raketiranja. Ljiljana Pancirov, tajnica u Uredu, sjeća se da je u trenutku raketiranja Tuđman telefonom razgovarao sa slovenskim predsjednikom Milanom Kučanom, koji je tako imao “izravan prijenos” atentata! Nakon eksplozije skupili su se ispod dovratka, a Marković je bio potpuno blijed, Tuđman iznimno ozbiljan.

Evakuacija Vlade

Danas se zna da je vojni vrh JNA zamislio da će likvidacijom trojice Hrvata potpuno obezglaviti RH i očistiti državni vrh SFRJ te dovesti Srbe kao njihove zamjene. Računali su da će takva akcija, premda je atentat, proći i u međunarodnoj zajednici. Nakon atentata planirali su izvršiti vojni udar i vojnom silom okupirati Hrvatsku. Likvidacija državnog i političkog vrha RH sigurno bi dovela do krvavog obračuna Hrvata sa JNA. Hrvatska je Vlada inače bila pripremljena za evakuaciju, a ministri bi bili premješteni duž hrvatsko-slovenske granice. Već su bila određena alternativna mjesta u blizini dvorca Bežanec, gdje bi se u okolnim vikendicama tajno smjestili članovi Vlade. Neke hrvatske postrojbe već su imale pripremljene pričuvne položaje u Sloveniji, odakle bi se “ubacivale” u gerilski rat s neprijateljskom JNA. Sigurno je da bi se Hrvatska nastavila oružano suprotstavljati agresiji. No, slažu se svi u procjenama, sve bi bilo još znatno krvavije nego što je bilo.

Iz priopćenja vrha JNA, nakon atentata, a kojim su odmah demantirali bilo kakvu organiziranu akciju protiv Tuđmana, Markovića i Mesića, vidi se kakav je bio plan. Iz Beograda su naložili istragu kako bi vidjeli nije li neki pojedinac (?) pilot krenuo u neki osvetnički pohod, no sve se svodilo na optuživanje Hrvata da su sami podmetnuli eksploziv. Namjera je bila očita: ubiti Markovića, pa optužiti Hrvate da su ubili jugoslavenskog premijera (a i predsjednika Mesića), te izvršiti vojni udar i odmazdu prema “ustašama”. Plan im je propao i samo požurio Hrvate da dan poslije raskinu sve veze s Jugoslavijom. Zanimljivo je da RH, osim što je početkom 1990-ih podigla optužnicu protiv “NN osobe”, nikad nije pokazala pretjerane želje pronaći počinitelje atentata. Prema Krivičnom zakonu SRJ, u članku 122. kaže se: “Ko u nameri ugrožavanja ustavnog uređenja ili bezbednosti SRJ liši života predsednika SRJ, predsednika veća Savezne skupštine, predsednika Savezne vlade, predsednika republike ili predsednika skupštine ili vlade republike, kazniće se zatvorom najmanje deset godina ili zatvorom od dvadeset godina (kasnije promijenjeno u do 40 godina). Slično kaže i članak 233. Kaznenog zakona RH. Naredbodavci atentata uglavnom više nisu živi, ali piloti izvršitelji, prema svim informacijama, jesu i žive u Beogradu.

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 132

RM
renato.marijana.renata.1
09:27 08.10.2016.

SRETAN DAN NEOVISNOSTI svim građanima Republike Hrvatske !

NI
Nikomah95
09:06 08.10.2016.

Čovjek snuje, Bog određuje...

Avatar Feniks
Feniks
09:26 08.10.2016.

Pa ti sad surađuj s Pupovcem i njegovim bratom.