Tko su iluminati? Jesu li to mistici i alkemičari iz 18. stoljeća? Ili demonski vođe u pozadini ruske revolucije? Jesu li oni pokretači Francuske revolucije? Jedni ih povezuju sa sotonistima, drugi s komunistima, treći ih smatraju stanovnicima Atlantide, mnogi su uvjereni da im je cilj uništenje svijeta kakvog poznajemo... Ima i onih koji tvrde da su iluminati članovi CIA-e, a prema nekima, iluminat je i predsjednik SAD-a, pa čak i sam papa. Što je istina, a što legenda, istražila je Lindsay Porter, američka specijalistica za tajna društva, a rezultate svojega rada objavila je u knjizi “Tko su iluminati?” (na hrvatskom jeziku ovih ju je dana izdala zagrebačka Naklada Ljevak). Riječ je o jedinstvenoj povijesti iluminata, djelu kojim autorica pokušava srušiti mit o jednom tajnom redu kao pokretaču najvećih svjetskih zavjera.
Iluminati su bili tajno društvo koje je u 1776. godine u Ingoldstatu u Bavarskoj osnovao bivši isusovac Adam Weishaupt. Naziv društva iluminati (“prosvijetljeni”) odabrao je kako bi, u razdoblju prosvjetiteljstva, izrazio potragu za znanjem. Jedan od ciljeva bilo je osnivanje knjižnica koje bi sadržavale sve knjige što ih je katolička Bavarska uskraćivala svojim studentima. Riječ je, primjerice, o znanstvenim tekstovima koje je Crkva smatrala heretičkima ili o radovima francuskih ateističkih filozofa. Odgajajući mlade štićenike i utječući na njih, Weishaupt je namjeravao ostvariti reforme u svim aspektima društva: u obrazovanju, politici i religiji. Smatrao se glasom razuma i napretka koji se bori protiv nazadnjaštva Crkve. Dakako, najpoželjniji članovi bili su bogati moćnici koji bi financirali red i u konačnici utjecali na društvene promjene. “Ovim ćemo planom utjecati na cijelo čovječanstvo. Njime ćemo na najjednostavniji način pokrenuti i zapaliti sve”, napisao je osnivač reda.
Masoni kao uzor
Red je bio zamišljen kao složena struktura koja će uključivati različite
razine studija, a učenike će nadzirati njihovi neposredno nadređeni, čak
i špijuniranjem.
Organiziran je po uzoru na engleske masone i imao je tri hijerarhijske
razine: novak, minerval i prosvijetljeni minerval ili meštar. Društvu u
početku nisu
smjeli pristupiti redovnici, članovi drugih tajnih društava i žene. Ključni
aspekt je tajnost: samo je nekolicina bila upućena u strukturu cijele organizacije.
Weishaupt je izmislio i šifriranu abecedu za primanje i prenošenje osjetljivih
podataka. Obred inicijacije provodio se na skrovitom mjestu, u ponoć, a
pritom je novom članu na gola prsa pritisnut mač kao simbol onoga što ga
čeka ako
izda
društvo.
No red je ostao nevažan sve dok, 1780. godine, njegovim članom nije postao barun Knigge. Kako je barun imao dobre veze, u red je privukao utjecajne prijatelje iz elitnih krugova. Bio je to početak nove faze Bavarskih iluminata te su osmišljeni novi obredi utemeljeni na drevnoj Perziji i kultu vatre. Iskoristivši rasulo njemačkog masonstva, red se pridružio masonima. Tim savezom povećao je članstvo i stvorio nove stupnjeve u hijerarhiji: svećenik, vladajući svećenik, veliki mag i čovjek-kralj. Tako osnažen proširio se u Njemačku, Austriju, Francusku, Italiju, Švicarsku, potom u Češku i Mađarsku. Na vrhuncu moći iluminati su navodno imali između 600 i 2500 članova, među kojima i velikane poput Goethea, Mozarta i Schillera, članove plemstva, a prema nekim glasinama, pridružio im se i austrijski car Josip II.
Početkom 1780-ih u javnost su procurile pojedinosti o redu koje su izazvale sumnje i strah da su iluminati umiješani u zavjeru pripajanja Bavarske Austriji. Optuženi su i za kvarenje mladeži, za izdaju krune te za političku zavjeru. U ožujku 1784. red je zabranjen. Dokumenti su im zaplijenjeni, članovi uhićeni, a Weishaupt je napustio Bavarsku i nastavio živjeti u progonstvu. Red je ukinut, no glasine o njemu nastavile su se širiti. Godine 1790. objavljeno je više od 50 knjiga o tome tajnom društvu!
Simbol tame
Mit o iluminatima počeo je živjeti vlastitim životom, mnogo moćniji
od svega što je red ikad postigao za svoga kratkog postojanja. Mnogi
su
vjerovali da su Bavarski iluminati nastavili djelovati u ilegali,
što im je pridalo
još zlokobnije
značenje. Baš njihov nestanak smatrao se dokazom da djeluju. Tim
argumentom koristili su se teoretičari zavjere od 18. stoljeća sve do danas.
Tako
se
i dogodilo, smatra
autorica, da skupina koja je postojala tek nešto više od desetljeća
postane simbol tame, pokretač najvećih svjetskih zavjera. U najnovije
vrijeme
iluminati se pojavljuju
čak u teorijama o rušenju Svjetskog trgovinskog centra u New Yorku.
Ismijavajući takve teorije, autorica ih objašnjava odrazom ljudskih
strahova i tjeskoba.
No teoretičari zavjere i na to imaju odgovor: cilj zavjerenika i
jest da ljudi ne
vjeruju u njihovo postojanje i moć. Tako će lakše upravljati svijetom.