Kada dobijem službenu obavijest o danu i mjestu smaknuća, spremam se i
krećem. Sa mnom putuje i moj pomoćnik. U koferu nosim garderobu koju
obavezno oblačim pri izvršenju. To su crno odijelo,
cilindar-šešir i bijele rukavice. Rukavice
mijenjam pri svakom izvršenju. Straža zatim dovodi osuđenoga
iz ćelije u kojoj je proveo svoju posljednju noć, a predsjedajući
utvrđuje njegov identitet i ponovno mu čita presudu. Toga časa ja i moj
pomoćnik pristupamo osuđenom, preuzimamo ga od straže i vodimo pod
stup.
Tu mu straga vežemo ruke, a pomoćnik mu zatim pomaže da se popne na
stolac. Ja se za to vrijeme uspinjem na male lojtre ili na stolac
prislonjen uza stup. Lijevom rukom prihvaćam osuđenog, a desnom rukom
mu stavljam omču oko vrata i odmah zatim nabacujem masku preko glave.
Svi prisutni šutke stoje i skidaju
šešire. Istoga časa moj pomoćnik izmiče stolac
ispod nogu osuđenog, hvata ga rukama ispod koljena i jednim trzajem
povlači prema zemlji, dok mu ja zakrećem šiju. Kada
ustanovim da pulsa više nema, skidam rukavice i bacam ih pod
noge osuđeniku i kažem: 'Ja nisam kriv za tvoju
smrt’.”
Bez imalo milosti i sustezanja, dramatično i detaljno, opisao je svoj
posao dželata, profesionalnog izvršitelja smrtne kazne u
Kaznenom zavodu Zenica, Dragutin Karlo Hart, koji je u
sedamnaestogodišnjoj karijeri objesio 108 osuđenika. Na
svakoga od njih bacio je svoje bijele rukavice. Kažu da je obvezno
prije izvršenja kazne razgovarao s osuđenima na smrt. Ova
dramatična ispovijest samo je jedna od mnogih opisanih u nedavno
objavljenoj knjizi “Kazniona”, koja prvi put
pripovijeda o zatvorenicima i njihovim uznicima u zeničkome zatvoru.
A priča o boli, patnji i smrti u zeničkome zatvoru tijekom 120 godina
njegova postojanja nije nedostajalo. Neopisivo krvava mučenja,
tišina koja para uši, izgladnjelost i tuga
oduvijek su zatočenici jednoga od najzloglasnijih zatvora u
prošlome stoljeću.
Uvijek mjerio
A tom epitetu zasigurno je pridonijelo i djelo građevinskog tehničara
Plohovića, kojega Zenica neće tako lako zaboraviti. Taj se niski
mučitelj s naušnicom najčešće mogao vidjeti kod
zatvorskog zida, gdje je uvijek nešto mjerio. Nitko ne zna
zašto je iz Istre došao u Kaznionu, kako su
zatvorenici zvali zatvor, ali njegov najveći
“doprinos” sigurno je izrada brojnih sprava za
mučenje. Najzlokobnija od svih bila je Isusova alka. Željezni mali
okovi, koji na prvi pogled izgledaju bezazleno, postavljeni u male
prostorije u podrumu samice za mučenje odavali su zašto se
zovu Isusove alke.
Muke u Isusovoj alci bile su neizdržive. Osuđenik je morao čučnuti,
provući ruke između nogu i uhvatiti se prstima za pete. Stražari bi mu
potom ruke i noge vezali za alke. Prvih nekoliko minuta nesretnik ne bi
osjećao bol, no onda bi počeli prvi bolovi, u laktovima, koji bi se iz
sekunde u sekundu pojačavali, a ubrzo bi se javila i jaka bol u trbuhu
i zglobovima. Uslijedio bi jak pritisak krvi u lice, oče, usta. Kada se
činilo da ne može gore, stravična bol zaparala bi im kralježnicu. I
tada su ljudi uglavnom gubili svijest. Ovo mučenje, koje su nazivali
vješanje na tlu, gotovo nitko nije mogao izdržati dulje od
20 minuta.
Nitko osim jednoga. Bilo je to početkom prošloga stoljeća.
Zbog drska ponašanja stražar je zatvoreniku Francu
Štiftu zaprijetio da će ga staviti u alke. Štift,
koji je bio divovske snage, na to se samo nasmijao,
štoviše, upitao je stražara imaju li
što gore od toga. Srdit, tadašnji upravitelj
Dragan Matić odredio mu je tu kaznu.
Nakon pola sata u alkama Franc je naglo povukao okove i čeličnu alku
iščupao iz zida. Iako su postavljene u novi beton, nisu dugo
trajale. Sljedeće godine je novi upravnik ukinuo takav oblik mučenja.
“Isusovače” nisu bile jedina sprava za mučenje
zatvorenika. Svoj danak uzimala je i Staklena kuća, prozvana tako zbog
svoga staklena krova. A u sebi je krila 64 samice, bila zatvor u
zatvoru.
“Pojede te samoća iznutra. Ne smiješ
ništa govoriti, smijati se, glasnije se
nakašljati. A onda studen, ne griju samice, pa kosti trunu.
U samici sam tamnovao tri mjeseca. Mnogo sam propatio i naglo propao.
Neuredno okrečena prostorija, tri s metar i pol, metalni krevet,
slamarica, stol i stolac bez naslona, metla, posuda za vodu i kibla.
Hrana isposnička”, sjećanja su legendarnog rudara, sudionika
Husinske bune, Jure Keroševića, koji je proveo na robiji
više od 17 godina.
Vrata i
prozorčić
Staklena kuća i njezina debela okovana vrata i mali prozorčić željeznom
rešetkom okovan u svakoj samici, kao i hodnik, ironično
okupan suncem, i danas stoji uspravno unutar zidina zatvora. Jedino
što je moglo razbiti te zidine bila je tišina.
Robijaš nije smio pričati niti proizvesti bilo kakav zvuk. I
tako mjesecima. Smrt i bolest bili su u svakome kamenu koji je činio
zatvor.
Keroševića je otpustio novi upravitelj. Prvi Musliman
direktor kaznionice koji nikada nije skidao fes s glave. Bio je to Esad
Softić. Njegova upravljanja zatvorom sjeća se i robijaš
Vinko Dragović, koji je uspio i pobjeći zahvaljujući Softiću.
“Tih dana počelo je opće klanje između službenika u zatvoru.
Sjećam se da su jednog stražara zaklali pred nama, i to dok je predavao
smjenu. U krug se uselio nemir, osjećao se zadah smrti, stražari su
bili poput krvožednih zvijeri. Klali su se međusobno, ali nas,
političke zatvorenike, nisu dirali. No, odjednom su prijatelja Đuru i
mene odveli Esadu. On nam je samo kratko rekao da nema naše
dokumentacije i kako nije po zakonu da nas drži pa će nas poslati preko
granice. Tako je i bilo”, sjeća se Vinko upravitelja Softića,
samo jednoga od mnogih u zeničkome zatvoru.
I dok se kaznionicom širio miris poznatoga zatvorskog kruha,
godine su prolazile. Mijenjali su se stražari, upravitelji, vlasti,
tisuće zatvorenika okusile su jezu Staklene kuće, u čijim je samicama
boravilo i po deset osuđenika iako su bile namijenjene samo za jednoga.
Strahote zeničkoga zatvora i njegovih samica za “bratstva i
jedinstva”, kada su taj zatvor punili “državni
neprijatelji”, osjetili su i svećenici, u Prvom odjelu ćelija
broj 13 bila je namijenjena upravo njima. Ta se ćelija popularno zvala
“popovsko-hodžinska soba”, a njome je tijekom 1950.
i 1951. prošlo 70 fratara, 120 hodža i 15 svećenika. S
novim, komunističkim sustavom smrt je u kaznionicu ulazila na posve
drukčiji način. Nije bilo dželata Harta i njegova pomoćnika, stolace,
vješala i bijelih rukavica bačenih na mrtvog osuđenika.
Zatvorenici su tada likvidirani metkom u zatiljak.
“U Staklenu kuću dovođeni su najteži politički zatvorenici.
Godine 1945. osuđenici su u tim ćelijama premlaćivani do smrti i
ubijani metkom u zatiljak. To je bila praksa prvih godina komunističke
vladavine”, sjeća se Omer Behmen, politički zatvorenik osuđen
na 35 godina robije.
Hitac u zatiljak
Ova pogubljenja hicem u zatiljak postala su dio
svakidašnjice. Robijaško groblje na Barama, gdje
su osuđenici pokapani bez ikakve ceremonije, bilo je prepuno. A rodbina
nikada nije mogla preuzeti posmrtne ostatke jer kazna nije odslužena do
kraja. “Mnogi će doživotno osjećati posljedice. Mnogi su i
umrli. Kada neko umre, u limenoj kutiji ga Zeka, konj, povuče na
groblje kaznionice na drugoj strani rijeke Bosne. Robijaši
su govorili: 'Zeka vuče preko Bosne’, što je
značilo da je još jedan umro”, slikovito je opisao
dugogodišnji robijaš kraj života u zatvoru.
Da, smrt je bila dugogodišnji zatočenik Kaznione. Iza
njezinih kapija trajao je paralelni život i tekla povijest zemlje.
Mijenjali su se grbovi na uniformama stražara, mijenjali su se
zatvorenici. Danas nema stražara Pikola i njegovih sablji, nema
“isusovače”, okova... Jedino što je
ostalo nepromijenjeno na kaznionici jesu isti simboli torture i samoće.
I hodnik obasjan Sunčevim zrakama u zgradi s laskavim imenom
– Staklena kuća.
Ljuti Arnaut Pikolo
Posebno mjesto u sjećanju osuđenika zasigurno ima stražar Munib Arnaut zvani Pikolo, ali i Ljuti Arnaut. A oba je nadimka, kažu, zasluženo dobio. Bio je poslužitelj na gradilištu kaznionice u Zenici i jako omiljen. Kada su radovi bili gotovi, Pikolo se zaposlio u kaznionici kao stražar. I posve se promijenio. Postao je bahat, počeo se opijati po kavanama i naglas hvaliti austrougarski režim. Robijaši su ga se plašili jer je oštricu potezao za najmanju sitnicu. Pričalo se da je nekom robijašu sabljom skinuo dio tjemena. Drugog je pak natjerao da poliže fekalije koje je ovaj bacio na njega. Nesretnika je mlatio vrećama pijeska i vezao lancima. Robijaš je u mukama preminuo. Ljuti Arnaut terorizirao je zatvorenike do 1921. godine, kada je smijenjen. Pikola je to toliko pogodilo da je pio tri dana i tri noći. Nakon toga je ponovno postao Munib i čaršija mu se podsmjehivala. Postao je gradska pijandura.