Nezavisna saborska zastupnica i nestranačka predsjednička kandidatkinja Marija Selak Raspudić u sebi nosi ono nešto lidersko. To je neosporno. Gdje će ta njena izražena liderska crta u budućnosti doći do izražaja u cijeloj svojoj punini i raskoši ovisi o njenim nagnućima, ali i o podršci drugih koji u tim njenim stremljenjima vide i osjećaju nešto blisko, zajedničko. Ona već pet godina ima žestok ritam. Na nekoliko frontova. Ali u nje nema kukanja i zdvajanja. Svaki je taj front sama izabrala i sad na svakom ostavlja trag. Vrlo prepoznatljiv, uvjerljiv, vjerodostojan, snažan, upečatljiv i unikatan trag.
Zašto je tome tako ne treba previše objašnjavati. To svatko jasno vidi, čuje i prepoznaje. Zato se o njoj i govori biranim epitetima koji odaju poštovanje, što je za politiku rijetkost. I zato ako znamo da je u naš parlament, ali i u trenutačnu predsjedničku utrku, unijela snažnu i autentičnu osobnost, koju prate iznimna radišnost, odgovornost, elokventnost, iskrenost i uljuđenost, onda vrijedi doznati što je to sve nju učinilo i oblikovalo takvom kakva jest. Upravo ovaj razgovor prilika je za to.
Rođeni ste u ožujku 1982. u Zagrebu. Iz kakve obitelji potječete i gdje ste odrasli u Zagrebu?
Odrasla sam na Jarunu. Moji roditelji, Danica i Ante, došli su iz Dalmatinske zagore na studij u Zagreb. Tu su se zatim zaposlili, upoznali i zasnovali obitelj. Oboje su profesori hrvatskog jezika i književnosti. Majka je predavala u srednjoj Školi za cestovni promet, a otac je radio na više mjesta, posljednje je bilo Učiteljska akademija. Ja sam drugo od četvero djece. Imam točno godinu dana starijeg brata Šimuna, godinu i osam mjeseci nakon mene rodio se i moj mlađi brat Mihovil, a dvije godine nakon njega došla nam je i moja mlađa sestra Ana. Eto, nas četvero rodilo se u pet godina. I to redoslijedom - dečko, cura, dečko, cura. Mama je odradila lavovski posao jer je čitavo to vrijeme i radila na poslu. Bila je jako strpljiva. Mi smo bili jedno drugome do uha, u nas je stalno bilo živo, pogotovo između starijeg brata i mene. Stalno smo se sukobljavali oko toga tko je veći autoritet među djecom. On je smatrao da, zato što je stariji, ima neka veća prava, a ja sam uzvraćala da je to posve nevažno. Djetinjstvo nam je zaista bilo jako živahno.
Čega se sve sjećate iz tih dana?
Kako je nas bilo četvero onda su kod nas dolazili i svi drugi te je naš stan uvijek bio prepun djece. Stalno smo skupljali djecu i dovodili ih k nama pa je to vrijeme bilo puno igre, nereda i buke. Sreća da je mama imala jako dobre živce. Sjećam se svoje najbolje prijateljice Neve. Upoznale smo se kada smo imale četiri godine. Tada su djeca već s četiri godine sama šetala okolo po parku, mogla su izaći iz stana i igrati se ispred ulaza u zgradu. To nam je danas nešto posve nezamislivo. Nas dvije živjele smo ulaz do ulaza i stalno smo se zajedno igrale. I ostale smo najbolje prijateljice cijeli život. Sjećam se i knjižnica. Naime, moji roditelji nikada nisu bili ljudi koji su puno pažnje polagali na odjeću ili na namještaj. Te su stvari kod nas bile dosta skromne. Njima je to bilo najmanje važno, ali su jako voljeli knjige. I prva moja sjećanja vezana su uz tatinu radnu sobu koja je bila prepuna knjiga. Tada su knjige imale baš ozbiljnu vrijednost jer je u njima bilo sve znanje. I najljepši miris koji pamtim, miris je knjiga. Kako je u toj tatinoj radnoj sobi bilo i puno starih knjiga ta je soba intenzivno mirisala po tim knjigama. Moj je otac seljačko dijete i sve je te knjige sam kupio jer su ga zanimale. I miris tih njegovih knjiga u toj sobi meni je bio najljepši miris na svijetu. Uvijek sam govorila da svi mogu naslijediti što god hoće, a da će meni ostati tatina radna soba s knjigama. To sam željela da bude moje. I eto, tako je u mom djetinjstvu, u toj sobi, krenulo moje čitanje jer tamo je bilo svega. A druga stvar koja mi je obilježila djetinjstvo su već spomenute knjižnice. Sjećam se kako je brat uzeo novčanicu "titovku" s frižidera, koju je mama ostavila za neke druge svrhe, i učlanio me u knjižnicu jer je on bio godinu stariji i već je znao kako se to radi. To je bilo na početku osnovne škole. Uh, ja sam tamo, u toj knjižnici, bila stalno. Svaki dan. I nama je ta naša knjižnica na Staglišću vrlo brzo postala mala pa smo brat, njegov prijatelj Božo i ja zajedno išli po zagrebačkim knjižnicama. Naravno, pješice. Išli smo obići sve knjižnice kako bismo mogli posuditi što više knjiga i kako bismo došli do što više stripova koje smo obožavali čitati. Bili su to "Princ Valiant", "Mandrak Mađioničar“, "Flash Gordon", a i inače sam voljela "Texa Willera", "Mister Noa", "Zagora", pa onda "Alan Forda"... Svi smo u to vrijeme baš bili stripofili. Toga kako smo hodali i po drugim knjižnicama, tražili nove knjige i stripove za posuditi jako se živo sjećam. Tada sam išla u treći razred osnovne škole. Eto, knjige i stripovi su ono prvo što mi je obilježilo djetinjstvo.
Znači, ima i nešto drugo?
Da, to je bio trenutak kada sam saznala da postoji klasična osnovna škola. Da postoji tamo neka škola u kojoj se uči grčki i latinski jezik. Premda tada, u trećem ili četvrtom razredu, baš i nisam mogla razumjeti o čemu se to zapravo radi, ipak sam shvaćala da je to najbolje moguće obrazovanje koje se može dobiti. To me se jako dojmilo pa sam mamu tražila da me prebaci u tu drugu osnovnu školu, do koje se moralo ići tramvajem jer je ta najbliža klasična osnovna škola bila na Horvatima. Naravno, mami nije padalo na pamet to napraviti. Ja sam onda organizirala cijelu pobunu. Dvije najbolje prijateljice nagovorila sam da se i one prebace tamo. I što se dogodilo? Njihovi su roditelji pristali na to, a moja mama nije. Ona meni ne da, a cijela je ta ideja moja. I sad, njih će dvije ići tamo, iako ih to baš i nije nešto pretjerano zanimalo, ali hajde, prebacit će se zbog mene, a moja mama za to ne želi niti čuti. Uh... Na kraju sam mamu toliko "pilala", ostavljala sam joj otvoren svoj dnevnik u kojem sam pisala kako je to moja najveća životna želja, kako imam pravo birati svoju školu... Ma, nema toga što nisam pisala, sve dok mama na kraju nije popustila.
Dakle, uspjeli ste, upornost se isplatila?
Jesam, uspjela sam. I prebacila sam se s te dvije prijateljice u tu drugu školu u koju smo išle od petog do osmog razreda. Taj svijet antike, klasični mitovi stare Grčke, grčki i latinski jezik, sve mi je to dalo temelje obrazovanja. I sve me to jako odredilo. Kasnije sam išla i u Klasičnu gimnaziju. Jako mi je drago što sam imala priliku već tako rano upoznati temelje naše zapadne civilizacije. Svijet mitova je fascinantan. U antičkim se mitovima sve nađe. To mitsko shvaćanje svijeta je nešto između poezije i filozofije. Način na koji se slikama tumači stvarnost, kroz priču, to mi je još uvijek nešto što me oduševljava i očarava. To je i u politici najuspješnije jer ljudi svijet ne razumiju samo u sadržaju, pogotovo ako je suhoparan. Svijet se razumije u slici. Slika je najsnažnija jer je neposredna.
A jeste li s obitelji putovali, i gdje?
Ništa šminkerski, nije si to nitko moga priuštiti, ali puno sam išla na selo. Imala sam u Rašćanima babu, Darinku, očevu majku. Ona je tamo imala sve životinje, krave, ovce, koze, kokoši... Sadila je i okopavala krumpir. Tata bi nas odvezao i tamo bismo bili po dva-tri tjedna, nekada i cijelo ljeto. Baba je bila jedna divna žena. Imala je osmero djece od kojih je petero preživjelo. Djed je umro rano, kada sam bila jako mala pa se njega ne sjećam, ali nam je njegov brat svećenik koji je odgovoran za školovanje moga oca bio kao djed. Zato je baba sve vodila. Puno je radila, ali je napamet znala i priče o "Kraljeviću Marku". Osim što mi je pričala te priče, učila me raditi i kruh ispod peke, musti i krave i koze. Kao mala, s njom sam provodila jako puno vremena jer mi je to bilo zanimljivo, prvenstveno zbog životinja. Jedino mi je teško padalo što bih svaki put dobila po jednog kozlića koji bi bio moj, zvao bi se Golubica, jer je bio bijel, a onda bi došla Velika Gospa i mog kozlića više ne bi bilo. To mi je bila velika tuga. Imala sam i drugu babu, Anu, maminu mamu, u Runovićima. Ona je bila specifična. Bila je poznata kao najbistrija i jezično najspretnija u tom kraju pa je kružio mit kako je jednom došao neki muški da je u raspravi "potuče". Ona je s njim debatirala i debatirala, otegnulo se to, i kad je on vidio da mu nikako ne ide, počeo je vrijeđati, govoriti koješta vulgarno, a baba mu je na to rekla: "Ne zna koza što je loza, nego brsti di naiđe." Tako ga je potukla tom metaforom da ne zna pričati ništa suvislo nego samo lupeta. I onda je proglašena pobjednicom.
I vi ste verbalno moćni, vješti se i suvereni u raspravama. Jeste li onda tu žicu povukli od bake Ane?
Bila bih ponosna da jesam. Zanimljivo, i ona je isto imala osmero djece, od kojih je petero preživjelo. Bila je siromašna. Moji su ujaci i tete otišli živjeti u Francusku, jedino je moja mama ostala u Hrvatskoj. I u Runovićima sam, osobito u kasnijoj dobi, negdje krajem osnovne škole, provodila puno vremena. Upoznavši još i neke susjede otkrila sam tamo jedan posve novi svijet ljudi koji su kao i ja tamo dolazili jer su imali bake pa su kod njih provodili ljeta. Mi smo postali jako čvrsta ekipa. I od tada pa nadalje, tijekom školskih praznika, dok su drugi roditelje molili da idu na more, ja sam svoje roditelje molila da idem na selo jer mi nigdje nije bilo ljepše nego u Runovićima. Imala sam tamo najbolju ekipu. Imali smo neki svoj svijet, kupali smo se u rijeci Matici, kartali, istraživali po okolnim brdima... To mi je jako obilježilo djetinjstvo i odrastanje. I još uvijek tamo idem kada god mogu. Tamo se i sad najbolje odmorim.
Kako ste se braća, vi i sestra međusobno slagali, čega ste se igrali?
Sjećam se da sam u djetinjstvu stalno tražila skloništa svoje braće. Oni su bili skloni meni izmišljati. Imali su neke svoje ekipe i stalno su pričali kako imaju neka skloništa po Jarunu, da su napravili neke bunkere i onda sam čitavo djetinjstvo to ganjala i pokušavala pronaći. A pola toga bile su čiste fantazije. Moj stariji brat Šimun, koji je inače programer, bio je pripovjedački jako talentiran. Imao je imaginarnu junakinju, zvala se Vesna P., i stalno smo ga molili da nam priča njene dogodovštine. Ma, kako nas je bilo puno, kod nas je uvijek bilo svakakvih čudesa.
Tijekom vašeg školovanja i odrastanja dogodio se i Domovinski rat. Po čemu pamtite to razdoblje?
Tata je tada ostao bez posla i mi smo bili, nas šestero, na maminoj profesorskoj plaći od 200 maraka. Toga se iznosa točno sjećam. I odjednom je otac, koji je do tada radio od jutra do mraka, bio doma. Teško razdoblje. Kako sam tada pohađala i Dramski studio ZKM-a bili su me angažirali da glumim u predstavi "Ekvinocij" Ive Vojnovića. I dobivala sam neki honorar, a u to vrijeme sve što biste dobili vrijedilo je puno. Tada smo odjeću kupovali na Trešnjevačkom placu. Jako se dobro sjećam kako sam u sedmom razredu željela kričavo narančastu majicu. To se tada nosilo. I bila sam presretna kad mi ju je mama kupila na Trešnjevačkom placu. Kakvi dućani, kakvi prohtjevi?! Nije tada toga bilo. Uglavnom, za taj sam glumački angažman dobila neki simboličan honorar koji mi je, nakon nekih pola godine, isplaćen odjednom. I onda sam cijeli taj honorar dala mami jer uopće nije dolazilo u obzir da to ostane meni. Sjećam se i redova za crni kruh. Mama me uvijek slala pa sam u te redove išla ja. Išli smo u skloništa. Ne mogu reći da je nama u Zagrebu bilo isto kao nekima u drugim dijelovima Hrvatske koji su bili u ratnim zonama, no imala sam članove obitelji koji su bili u ratu i jako smo brinuli za njih. Sve nas je to snažno obilježilo. Sjećam se i toga da smo skupljali sličice za album Cro Army. I svi smo se jako radovali oslobođenju. Čim je Knin oslobođen i čim se moglo proći, odmah smo išli na jug. Moji roditelji ni za vrijeme rata nisu odustali od odlaženja svojima na jug. Svake godine, kako god se moglo, bilo kuda okolo da se moralo ići, onom rutom Prizna-Žigljen, i koliko god beskonačno to putovanje trajalo, mi smo išli bakama. Nas četvero sjedilo bi otraga u Warburgu i strpljivo čekalo da to beskonačno putovanje završi. A tata je uvijek govorio: "Doći će dan kada ćemo opet moći preko Knina". I onda kada je Hrvatska opet spojena i kada smo prvi put ponovno mogli ići k bakama preko Knina, to nam je značilo jako puno. Živo se toga sjećam.
A što pamtite iz vremena kada ste pohađali zagrebačku Klasičnu gimnaziju?
To mi je možda i najljepše razdoblje. Kažu, jednom klasičar, uvijek klasičar. Divna je to škola. Bila je specifična. U njoj je bila super ekipa. Moje cure iz osnovne škole uvijek su dolazile k meni i družile su se s mojom gimnazijskom ekipom. Drugo, ta je škola bila pomalo hipijevska. Tada je na glazbenu scenu stupao tehno i za razliku od drugih škola čiji su učenici slijedili tu glazbu, u našoj se školi i dalje slušao rock, a dečki su svirali gitare. Tamo sam se uključila u dramsku grupu, radili smo antičke drame pa smo dosta putovali po Španjolskoj i Grčkoj, a nastupali smo i u kazalištu Gavella. Bilo nam je divno.
Što ste vi glumili u tim dramama?
Korovođe. To su važni likovi u antičkim dramama jer kor je zapravo glas istine. I to su bile uloge koje su me u mnogočemu odredile.
Jeste li tada s ekipom i izlazili?
O da, jesam, puno sam izlazila. Za vrijeme gimnazije izlazili smo na Opatovinu, tamo na klupice u parku. To je tada bio đir. A za vrijeme fakulteta, što je opet bio neki novi početak, upoznala sam puno ljudi koji su bili iz drugih dijelova Hrvatske, kao što su moje prijateljice Dragana i Ivana s kojima sam se kasnije i pokumila. Jedna je iz Splita, druga iz Gradiške. U to smo vrijeme puno "visili" i po Savi, na brodovima, u studentskim domovima, domskim tulumarama, Aquariusu. Išlo se i u Melin, pa u Purgeraj, utorkom u Gjuru, kasnije i u Krivi put. Uglavnom, bilo nas je više na tim alternativnijim mjestima. U jednoj sam fazi baš jako puno izlazila. Danas mi se čini da je i to bilo korisno jer tko je god u životu bio potpuno pravocrtan na kraju na neki način ostane zakinut. To onda često završi kao nedostatak senzibiliteta za druge ljude koji su ipak prošli različita iskustva.
Kazališta, filmovi, koncerti?
Uh, po koncertima smo išli, koliko smo mogli. Najčešće na "Daleku obalu" koja je svako malo svirala na studentskim feštama. Meni je možda najdraži koncert na koji sam otišla onaj Leonarda Cohena u Ljubljani i Boba Dylana u Varaždinu. A u kazalište sam uvijek voljela ići. I kasnije sam se bavila glumom. Čak sam bila "upala" i na riječku glumačku Akademiju.
O, to je nešto što prvi put čujem o vama.
Ma, nisam to ni imala potrebe isticati. Kao većina mladih koji se još uvijek traže, isprobavala sam različite karijere. Nakon gimnazije, birajući što ću studirati, jako sam se teško odlučivala jer me sve zanimalo. Meni je to razdoblje u gimnaziji, kada možeš učiti sve, bilo sjajno. Neki ljudi vole se specijalizirati za nešto, ja baš nisam bila taj tip. Voljela sam i matematiku. Dapače, ona mi je možda bila i najdraži predmet jer je egzaktna, dolazio si uvijek do rješenja, a kada bi dobro napravio postupak rješenje bi na kraju bilo jednostavno. Ta čistoća matematike strašno mi se sviđala. S druge strane, bila sam očarana knjigama i književnošću, pogotovo kada sam otkrila poeziju. To su ti neki trenuci koji vas odrede i kojih se živo sjećate. Evo, u petom razredu osnovne škole napamet sam naučila "Kamene svatove" Augusta Šenoe. I dan danas ih cijele znam. Rekli su nam da naučimo jednu kiticu, a ja sam naučile sve. I time sam se onda uspješno provlačila na satu hrvatskog jezika do kraja školovanja. A naučila sam ih napamet jer su mi bili genijalni. Te Šenoine "Povjestice" bile su mi fascinantne. Točno se sjećam - kada sam prvi put čula "Kuginu kuću", koju nam je najprije ispričala, a onda i pročitala Nevina baka Višnja, koju smo zvali Zeko, i kada sam prvi put čula "Kamene svatove" koje nam je ispričala jedna susjeda, Ivana - ja sam skoro pala u nesvijest koliko se to mene dojmilo, koliko je taj Šenoa meni bio živ, zastrašujući. Glava mi je buktjela od toga. Pa onda Dobriša Cesarić. Bilo je to isto u vrijeme petog-šestog razreda kada sam našla onu njegovu ljubavnu, najpoznatiju, "Povratak". "Ko zna, ah, niko, niko ništa ne zna. Krhko je znanje! Možda je pao trak istine u me, a možda su sanje. Još bi nam mogla desiti se ljubav. Desiti - velim, ali ja ne znam da li da je želim ili ne želim..." Uh, to je bio, ne znam, sudar s poezijom. Do tada sam čitala romane i stripove, ali taj prvi susret s poezijom, s "Povratkom", mene je to dirnulo u tu neku žicu za koju nisam ni znala da postoji. U školi smo prije učili o poeziji, čitali smo Dragutina Tadijanovića, "dugo u noć, u zimsku bijelu noć...", ali to je meni tada bilo malo apstraktno. To me nije diralo, ali ovaj "Povratak" me u toj dobi oborio. Naravno poslije su ga zamijenili Šimić, Ujević, Matoš, Gudelj i mnogi drugi velikani hrvatske poezije.
Jeste li i vi pisali poeziju?
Pa jesam, nešto sam pisuckala. Svatko tko studira filozofiju i književnost nešto pisucka, ali više amaterski. Uglavnom, kada sam došla na kraj srednje škole znala sam da volim književnost. Zanimala me i umjetnost, sva ta nadogradnja. I s obzirom na to da sam voljela sve, filozofija mi se činila kao nešto što sve to najšire i najdublje zahvaća pa sam se odlučila za filozofiju. Razmišljala sam tada i o Akademiji jer sam se glumom nekako napreskokce bavila čitav život, a to se i smatralo nekom mojom vještinom. No nisam tada bila sigurna želim li to. Uvijek sam imala tu podvojenu crtu. S jedne sam strane bila kontemplativan, zatvoren tip, a s druge sam strane imala tu ekstrovertiranu crtu koja je do izražaja dolazila u glumi. Ta su mi se dva svijeta jako lomila. No ja sam ipak bila više knjiški tip pa tada s glumom nisam ništa napravila, nego sam upisala filozofiju te hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu, ali i pravo gdje sam bila dala dva ispita, naučila i treći, ali sam onda počela raditi. Kako sam tijekom čitavog studija radila, shvatila sam da ipak neću moći paralelno studirati dva fakulteta i morala sam odustati od prava.
Radili ste kako biste i financijski pomogli obitelji?
U mojoj se obitelji podrazumijevalo da ne postoji džeparac i luksuz. Roditelji su nam davali ono što je nužno, ali ništa izvan toga. Jedva sam čekala da mogu početi raditi i da se mogu financijski osamostaliti. I čim sam upisala fakultet, odmah, počela sam raditi. Prihvatila sam prvi posao koji se nudio.
Što ste to sve radili tijekom studija?
Sve, što god se nudilo. Nema toga što nisam radila. Bila sam ispomoć u dućanima. Sjećam se odjeće koju su ljudi bacali, a ja sam je skupljala. Radila sam vikendom na kiosku, dijelila sam letke, radila na degustacijama, čistila sam, pakirala... Išli smo u Studentski centar i prihvaćala sam što god se nudilo, ništa nisam birala, samo da mogu zaraditi jer od početka fakulteta roditelje više nisam pitala ni za kakav novac. A čim sam upisala apsolventuru našla sam prvi posao na neodređeno vrijeme. Tada je pokrenuta ondašnja Z1 Televizija. Prijavila sam se na audiciju, bilo nas je dvije stotine, prolazili smo nekoliko eliminacijskih krugova, na kraju su primili nas pet i dobila sam ugovor na neodređeno. Imala sam tada 21 godinu. Plaća mi je bila pet tisuća kuna, što je bio ogroman novac za te prilike. Uh, bilo je to nevjerojatno iskustvo. Prošla sam sito i rešeto. Nakon nekoliko mjeseci su nam rekli da smo balast kojeg se trebaju riješiti, da dolazi nova uprava, i tri su cure dobile otkaz, a nas dvije smo ostale. Prebacili su nas novinarima. I dan danas kada dođe večer gasim zvuk na mobitelu jer smo tada na raspolaganju morali biti od nula do 24 sata. Zvalo nas se non-stop.
Ooooo, dobro znam o čemu govorite, poznato mi je to.
Dođeš s posla kući u 22 sata, a netko te zove i kaže: "Sad odi tamo i tamo." Nitko nas nije štitio. To mi je bilo možda najstresnije razdoblje u životu. Bili su baš nemilosrdni prema nama. Imala sam u to vrijeme samo 48 kilograma. Zapravo, od te cure i mene očekivalo se da ćemo same otići, samo nestati. No, trajalo je to tako godinu dana. Onda je došlo ljeto i mene su poslali da cijelo ljeto radim turneju na obali. Svaki dan morali smo producirati 10-15 minuta montiranog video materijala. Bez stajanja, bez pauze, svaki dan. To je bio ubitačan ritam i okruženje koje je čak i za mene bilo dosta specifično. Iz tog su okruženja zapravo poniknuli mnogi ljudi. Recimo, bila sam prva šefica Ivanu Vukušiću koji je sad voditeljska zvijezda. Sve u svemu, iako sam se nakon tih godinu dana osjećala pregaženo, borila sam se, nisam htjela odustati, preživjela sam sve to i na kraju sam dobila svoju emisiju iz područja kulture i zabave. Zvala se "Metropolis". I u toj sam emisiji Ivanu bila šefica. Međutim, u jednom mi je trenutku ponuđeno da preuzmem koordinaciju cijelog tog kulturnog i zabavnog programa, a tada su me čak zvali i na HRT. No shvatila sam da prihvatim li bilo što od toga neću završiti fakultet.
Znači, to je bio prijelomni trenutak?
Da. Kao apsolventica počela sam raditi, to je bilo primamljivo, dobila sam taj ugovor na neodređeno, ali prošlo je godinu i pol dana, ne dižem glavu od silnog posla, imam 48 kilograma, a nijednog ispita dala nisam. I tada se dogodio taj prijelomni trenutak, kada sam trebala napredovati do kraja, dobiti još veću odgovornost ili se vratiti fakultetu. Onda sam se zapitala - hoću li i ja biti još jedna od onih koji nikada nisu završili fakultet, a bilo ih je jako puno u novinarstvu. Bilo mi je potpuno jasno kako se to dogodi jer sam umalo i ja bila ta. I prelomila sam. Jednostavno, željela sam više. I dala sam otkaz. A kada iz medija jednom odeš, kao da te nikada nije ni bilo. To mi je bila velika lekcija koju sam naučila s 23 godine. Možda mi je to u formativnom smislu bila i najvažnija odluka jer sam se tada jako dobro osjećala. U svom sam društvu bila važna, imala sam posao, i to još novinarski, plaću, ugovor na neodređeno, sve. Ali sam sve to ostavila i vratila se završiti fakultet. Onda sam opet bila studentica koja mora riješiti 15-ak ispita i koja više nema novca. I tada sam se zaposlila kao čistačica. Nije to nikakva patetična priča jer mi je to bio najbolji posao koji sam ikada radila. Čistili smo Plivine urede. Dobila sam svoja kolica i bilo mi je to baš gospodski. Nije meni nikakav problem bio čistiti WC-e. Nitko mi nije smetao, gnjavio, imala sam svoja kolica i pazila sam da sve dobro odradim. K tome, bio je to povremeni posao pa sam mogla učiti i polagati ispite, a imala sam i neki honorar. I u godinu dana očistila sam sve te zaostale ispite. A čim sam dala posljednji ispit, prije nego sam napisala diplomski, ponovno sam našla posao na neodređeno vrijeme. Javljala sam se na natječaje, imala sam nekoliko ponuda, na kraju sam izabrala posao u jednoj firmi koja je imala svoje internetske platforme. Tamo sam bila voditeljica odnosa s javnošću. I tada sam imala jako dobru plaću, sedam tisuća kuna. Bilo je to tada, te 2008., zaista jako dobra plaća. Ostala sam tamo godinu dana, ali već nakon pola godine shvatila sam da ne želim raditi u odnosima s javnošću, da me to ne ispunjava, da su to dobri financijski uvjeti, ali sam se kao netko tko je studirao filozofiju i književnost ipak vidjela negdje drugdje. Počela sam razmišljati što bih napravila. Na kraju sam odlučila upisati doktorat. Dala sam opet otkaz i honorarno sam se zaposlila na HRT-u. Tek tada sam krenula u svijet znanosti. A onda dolazi i do one glume koju sam već spomenula. Ali ne bih baš o tome, ne znam ima li to smisla govoriti.
Naravno da ima, sve to govori o vama, iz kakvog ste obiteljskog miljea potekli, što vas je izgradilo i oblikovalo kao osobu i zašto ste danas takvi kakvi jeste.
Ja sam potekla iz jednog normalnog, radničkog miljea. Bili smo vrlo jednostavna obitelj. Ne znam je li se moja mama ikada našminkala. Nju za to nije bilo briga, nju su zanimale druge stvari. Puno toga nismo imali, nismo si mogli priuštiti, ali smo zato svakoga dana imali dva kuhana obroka. Moja je mama radila i uz to nama kuhala i ručak i večeru. Ja sam pak počela kuhati u petom razredu osnovne škole. Ako je mama bila na poslu zvala bih je na telefon tijekom odmora i rekla joj: "Evo, grah je nabubrio, bacila sam prvo vodu i što sad treba? Kako da napravim zapršku?" To što sam kao mala naučila kuhati meni je normalno, iz velike sam obitelji, mama je radila i trebalo je pomoći.
No, hajmo se vratiti na tu Akademiju. Nikako da mi otkrijete sve o toj glumačkoj ambiciji.
Aha, krenula sam na doktorat i nakon godinu i pol dana planirala sam ići u Englesku. Prijavila sam se i bila sam na rubu dobivanja stipendije za Oxford, ali se pojavila prilika za radom na fakultetu. Rečeno mi je da biram. Odlučila sam ostati u Hrvatskoj i početi raditi na fakultetu. Nakon nekih godinu dana počela sam se preispitivati - jesam li u životu nešto propustila, hoću li biti znanstvenica, što je specifično okruženje i statičniji posao, a sve što sam dotad radila bilo je drugačije? Kopkala me i gluma koja je bila nestala iz vidokruga. Kako vjerujem u to da čovjek nikada ne žali za nečim što je probao, već žali samo za stvarima koje nije probao i koje je propustio, bilo mi je važno da ne budem kukavica, da uvijek imam dovoljno hrabrosti. Radila sam i prije rezove, dala sam otkaz na poslu i vratila se na fakultet, dala sam otkaz i drugi put i krenula na doktorat, u znanost, jer sam shvatila da svijet želim mijenjati na neki drugačiji način. I kada sam birala hoću li otići ili ostati u Hrvatskoj, odlučila sam ostati jer sam stvarno željela doprinijeti svojoj domovini. Osjećala sam snažan poriv da ono najviše što mogu dati i tamo gdje mogu dati, dam svom društvu. Zato sam i ostala. Nisam se odlučila otići na Oxford. E sad, kako je ta gluma cijelo vrijeme bila tu negdje, paralelno, odlučila sam da u životu ne smijem ostaviti ništa za čim bih možda žalila samo zato što nisam pokušala. Otišla sam na prijemni ispit tada novootvorene riječke Akademije. Nikome nisam rekla za to. Apsolutno nikome.
I, kako je bilo na prijemnom, što ste spremili?
Shakespearea i Begovića. Na prijemnom je bilo jako čudno. Dolazite iz pozicije nekoga tko je već na doktoratu, radi na fakultetu, realizirao se, prije je imao i neke druge karijere, a sad to nikome ništa ne znači, nitko ne zna tko ste, niti je to bitno. Sad vas netko procjenjuje prema nekim drugim kriterijima. Sada ne dajete vi ocjene, nego netko vas ocjenjuje. To je dobro za ego, stalno sebe vraćati u onu dimenziju gdje nisi taj tko je glavni, nego moraš slušati. Uglavnom, prošla sam. Ne mislim da je to bio epohalan uspjeh, nije nas bilo previše. Ali svejedno, prošla sam. I onda sam stala sama sa sobom i rekla si: "U redu, sad imaš izbor - hoćeš li se baviti filozofijom ozbiljno, znanstveno, ili ćeš ići u glumu. Ne možeš reći da ti je ostalo nešto nedorečeno." Puno sam razmišljala i zaključila da... Uh, ne znam kako bih to uopće objasnila... Zaključila sam da je, ako već imam neko znanje, da je to možda naporniji put, ali da je moja zadaća da te kapacitete maksimalno iskoristim i razvijam jer tu mogu više doprinijeti. Uz potpuno poštovanje prema umjetnosti koju smatram vrhuncem stvaranja, činilo mi se da u filozofiji nedostaje ljudi koji imaju i svijest o praktičnome, o životu. I ako imam neke vještine da bih se trebala prisiliti da se razvijam u tom smjeru tako da sutra te vještine mogu biti iskorištene za opće dobro, da mogu neko svoje znanje prenijeti dalje ako već imam neke prezentacijske sposobnosti. Zaključila sam da je to ispravna odluka, da moram ići tim težim putem jer znanost je rudarski posao, ali ću onda moći više doprinijeti društvu ako se uspijem i tu izgraditi.
Ali čekajte, prošli ste prijemni i kada ste to onda odustali od glume?
Odmah. Jednostavno, prošla sam prijemni, ali nisam upisala poslijediplomski studij glume.
A zašto na prijemni niste išli na zagrebačkoj Akademiji?
Tada se bila otvorila ta Akademija u Rijeci, zvučalo mi je to kao nešto novo, zanimljivo, bio je poslijediplomski, povezan s medijima i kulturom. Uglavnom, ništa od toga nije bilo, u potpunosti sam se dala u znanost, u fakultet, u studente, u konferencije... A kada sam postala docentica, dogodio se HRT i emisija "Peti dan". Tu su se počele spajati te neke prijašnje vještine, neko znanje o scenskom nastupu, artikuliranje znanja, što je zapravo iz današnje perspektive bilo predvorje politike jer sam se naučila razmišljati o puno društvenih fenomena i političkih aktualnosti. I to sam radila pet godina. Ali svaki put, o svakoj temi, dobro sam razmislila i za nju se ozbiljno spremila. Morala sam sve proučiti. Ni to mi nije bilo dovoljno, htjela sam o svakoj temi domisliti vlastiti stav koji po mogućnosti nigdje nije bio već izrečen da ne ponavljam ono što je svima poznato. Trajalo je to pet godina. Prestala sam u "Petom danu" nastupati kada sam zatrudnjela. Bio je plan da se vratim.
No, onda se dogodila politika.
Tako je. Onda je politika zapravo ujedinila sve te stvari koje sam prethodno radila, od javnog nastupa preko poznavanja medijske prakse, do znanja, znanstvene analize i želje za promjenom svijeta. Sad iz ove perspektive zvuči kao da je sve to imalo smisla, no do politike sve su to bili različiti putevi u više smjerova. Kako su mnogi ljudi bili pravocrtni, znali su što hoće i išli su u tom jednom smjeru, a ja sam uvijek radila puno različitih stvari, nerijetko i po nekoliko njih odjednom, i nikada nisam odahnula, nekada sam se znala pitati - jesam li energiju potrošila bez veze, jer to što sam radila u medijima ili u odnosima s javnošću nema nikakve veze sa znanošću.
Ipak, sad se vidi da je sve to imalo smisla i da vam sva ta znanja i vještine itekako koriste.
Da, ispada tako. Možda mi je sve to pomoglo da danas mogu nešto jasnije artikulirati u politici.
Vratimo se samo još malo unatrag, pri kraju studija jedan ste semestar proveli u Bratislavi.
Tada okolnosti nisu bile kao danas kada studenti mogu otići bilo gdje na semestar-dva. U ono vrijeme nije bilo ničega. Mi smo bili postratne generacije i svi smo bili željni svijeta. I u sklopu nekih mini projekata u koje je Hrvatska bila uključena, postojale su CEEPUS stipendije u Pragu i Bratislavi. Meni je bilo - daj što god. I otišla sam u Bratislavu. Tamo su imali studij filozofije. To je bilo nevjerojatno iskustvo jer sam imala priliku biti sa studentima iz čitave Europe koji su tamo dolazili preko Erasmusa koji kod nas još uvijek nije postojao. Živjela sam u sobi s dvije cimerice, Kristinom iz Litve i Magdom iz Poljske. Bilo nam je divno. Bio je to domski, studentski život. I to me iskustvo također bitno odredilo jer kada sam kasnije dobila priliku birati projekt koji želim voditi i raditi na Oxfordu, a taj projekt još uvijek traje, onda sam odlučila napraviti projekt da naši najbolji studenti provedu semestar na Oxfordu jer je većini studenata, i filozofije i mnogih drugih humanističkih znanosti, i dalje nedostižan i neprohodan put do najboljih sveučilišta. To sam napravila s kolegom iz Poljske. Projekt se zove "New generation research exchange", mi smo ga osmislili i vodimo ga, pod supervizijom divnog profesora Andrewa Pinsenta s Oxforda. Najbolji studenti iz srednje i istočne Europe koji budu odabrani uđu u taj projekt i nakon nekoliko radionica te dodatnog izbora njih dvoje-troje bude poslano da posljednji semestar svoje diplomske radove završavaju na Oxfordu pod međunarodnim mentorstvom. Na tom projektu još uvijek radim. Sjećam se te svoje studentske želje, te zatvorenosti u kojoj smo bili i zato sam htjela da se našim studentima ta vrata otvore. To mi je jedna od dražih stvari koje radim.
Uz sve to što smo već spomenuli valja dodati i to da ste jedno vrijeme bili i prilično strastvena pub-kvizašica. Koliko vas je dugo to držalo?
Uh! Uh! Pripadam prvoj generaciji pub-kvizaša. Zapravo, nultoj generaciji. Bilo nas je samo dvije-tri ekipe - Minimax, Prijateljice znanja i još pokoja povremena ekipa. Počelo je to jedno poslijepodne kada smo u našim 20-ima moja prijateljica Ana i ja, negdje oko Cvjetnog trga, srele prijatelja Ivana Plazibata, danas uvaženog kazališnog redatelja. Pitamo ga gdje će, što će, a on kaže: "Idem tamo do Bookse na neki kviz. Hoćete li i vi sa mnom?" Mi ćemo: "Prvi put čujemo za to, ali hajmo." I došle mi tamo. Doslovce se ljude koji su tamo došli sjesti i popiti kavu molilo da zaigraju. Bio je to prvi pub kviz ikada u Hrvatskoj. I nama se to svidjelo, postali smo redovni, počeli smo tamo stalno dolaziti. I ta je scena počela jako bujati. Ja sam igrala jedno pet godina svaki petak. U jednom se trenutku dogodilo da je bilo toliko ekipa da više nismo stali u Booksu nego je puno ekipa stajalo i vani. Svima nama to je bilo tako dobro razdoblje. Nije glavni dio bio igrati na kvizovima, nego napraviti kviz. I to kviz koji je morao biti dovoljno trivijalan, a opet i dovoljno zanatski, dovoljno zabavan da svi u njemu uživaju, a dovoljno težak da ne može baš svatko na njemu tako lako proći. Bilo je to umijeće. I mi smo se u tome nadmetali. Išlo se u krug i svaki bi put druga ekipa sastavljala pitanja. Puštali smo i pjesme jer je pitanje znalo biti i ovakvo - koliko puta Meri Cetinić u pjesmi "More" kaže riječ "more". Znate ono: "More, more, more, more, more, more, o more..." Pa ti sad probaj pogoditi, a to je samo jedan refren. Eto, takvih je to pitanja bilo. Sve u svemu, cijela je ta priča prilično nabujala i onda smo bili odseljeni iz Bookse u jedan drugi prostor u Frankopanskoj ulici. Tamo se igralo sljedećih nekoliko godina. Imali smo i svoju ligu. Bilo je to baš jako ozbiljno. I svi ovi danas poznati kvizaši na domaćoj kvizaškoj sceni bili su dio tih naših pub kvizova. Recimo, Mladen Vukorepa, lovac iz "Potjere", bio je jedno vrijeme sa mnom u ekipi. Dean Kotiga igrao je u drugoj ekipi. Krešimir Sučević Međeral bio je dio neke treće ekipe, Morana Zibar isto. Ma, svi koji danas nešto znače na toj kvizaškoj sceni ponikli su iz te generacija Booksinih kvizaša.
Zašto ste onda u jednom trenutku izašli iz te kvizaške priče?
Eh, onda je došlo do nekih mini skandala s odavanjima pitanja pa se sve razbilo na dva tabora. Mario Kovač je nastavio nešto voditi u SC-u, no ja sam nakon tih trvenja izašla iz toga. Ne čak zbog tih trvenja, nego je jednostavno došlo do smjene kvizaške generacije. Ta originalna scena tada je prestajala postojati, a pub kvizovi su se počeli pojavljivati na drugim mjestima u gradu i postali su dosta pomodni. Sve se to počelo pretvarati u nešto drugo pa više u tome nisam tako intenzivno sudjelovala. A dijelovi te prvotne scene zaživjeli su u nekim drugim oblicima. Uh, što je to bilo dobro, svaki petak u Booksi.
E, sad se ipak još malo dotaknimo politike. Je li vam ulazak u nju bio nekako prirodan?
Ne, nisam mislila da će se sve to tako dogoditi. Bila sam dobila kćerku, imala je pet mjeseci. I jako sam bila sretna što imam dijete. Taman sam postala izvanredna profesorica i dobila sam službeno ugovor s Oxfordom kao konzultantica na tom projektu o kojem sam govorila. Potpisala sam ga na pet godina. Zapravo, sve je u tom trenutku leglo na svoje mjesto i mislila sam kako ću prvi put u svom životu moći malo stati. Jer kako sam kasnije krenula u znanost morala sam jako ubrzati tempo da dostignem svoje kolege, s obzirom na to da sam prije imala nekoliko karijera koje se nisu računale. I onda se dogodio taj Most. Odnosno, Božo Petrov i Nikola Grmoja koju su pristupili Nini i meni. Inače, uvijek sam ja imala tu ideju o politici. I u "Petom danu" sam javno govorila da bi se svi trebali politički aktivirati, da je to naš zadatak. No ni u blagoj primisli nisam imala kada bi to bilo, što se mene tiče, a kamoli baš u trenutku kada sam imala malo dijete. U tom trenutku nitko ne razmišlja o tome. Međutim, Petrov i Grmoja su nas počeli nagovarati da im se pridružimo. Most je tada bio ispod praga, sve je izgledalo dosta bezizlazno. Nino je tada već bio profesionalno realiziran, bio je i ugledni kolumnist. Razgovarali smo oboje. Bilo je to ono vrijeme pandemije, počela su "zaključavanja", a HDZ je baš u to vrijeme nagurao izbore, što se nama činilo jako protudemokratski. Pitali smo se - kuda ide ovaj svijet. I kako je Most bio na nekoj vjetrometini i nije to izgledalo dobro, Nino i ja smo odlučili - idemo im pomoći, oboje. Ni danas baš još ne razumijem kako se sve to dogodilo. Most je tada bio ispod praga, nas smo dvoje već bili profesionalno izgrađeni i relativno poznati kao javne osobe, i sad vi sve to stavljate na pladanj. A što ako ne uspijete? Gdje ste onda? Ali jednostavno, stvorila se neka dobra atmosfera, htjeli smo pomoći, imali smo osjećaj da se protiv nečega treba boriti, to smo smatrali protudemokratskim i rekli smo - ako će priča biti čista, idemo. Nama je bilo jako rizično jer nismo htjeli ići jedno ispod ili iznad drugoga, niti jedno pored drugoga, nego je svatko išao u svoju izbornu jedinicu, što je povećavalo rizik da netko od nas ne prođe. Na sreću, prošli smo oboje u Sabor i postali smo prvi bračni par u Saboru. I smiješno je da nas nazivaju OPG-om jer smo u Sabor ušli natječući se u različitim izbornim jedinicama i sa strankom koja je prema svim istraživanjima bila ispod praga.
Je li se u vašoj obitelji politika i inače pratila, recimo dok ste išli u osnovnu školu i gimnaziju? Jeste li o politici razgovarali s roditeljima?
O da, politika se uvijek pratila. Moji su roditelji bili jako domoljubno nastrojeni. Imali su izraženu tu nacionalnu svijest. I to je kod nas uvijek bila snažna i važna tema. To je nešto što vam roditelji usade, a da se zapravo ne možete precizno niti sjetiti kada je sve počelo. Meni je mama uvijek govorila - domovina. Njena je cijela obitelj otišla trbuhom za kruhom u Francusku. I, naravno, zvali su i nju da im se pridruži, ali je ona rekla da želi ostati živjeti u Hrvatskoj. I moj je otac trebao otići u Njemačku jer je tamo radio moj djed, ali je i tata odlučio ostati ovdje. Stric moga oca kojeg sam već spomenula bio je svećenik koji je završio u Lepoglavi kao politički zatvorenik. Mnogi u Hrvatskoj imaju svoju specifičnu obiteljsku priču iz ratnih i poslijeratnih vremena.
Imate dvoje male djece, a istodobno ste jedna od najmarljivijih saborskih zastupnica koja je uvijek studiozno pripremljena. Imate li vremena i za sebe, kako vam je, osobito sad kad ste krenuli i u predsjedničku kampanju?
Hm, kako bih rekla? Mi u politici nismo da se žalimo, nego da oremo. I iz poštovanja prema građanima loše bih se osjećala kada bih nešto zapomagala. Velika je privilegija i velika je čast nekoga politički zastupati. I oduvijek sam osjećala veliko strahopoštovanje prema Hrvatskom saboru. Mnogim je ljudima puno teže nego meni. Ljudi se svakodnevno bore za egzistenciju, a svejedno uspijevaju. I čuda čine. Toga treba biti svjestan. Što se mene tiče, imam dvoje male djece i nisam super žena, niti želim ostavljati takav dojam. Nekada to čak nije ni stvar fizičkih mogućnosti, jer će svaka majka prekoračivati svoje fizičke mogućnosti, no nekada je jednostavno nešto stvar okolnosti koje vas ograničavaju jer ne možete fizički biti na dva mjesta u isto vrijeme. I zna biti teško. Prvenstveno zbog djece jer su ona meni centar svijeta. Trudim se da ih ni u kom pogledu ne zakinem, da što više budem s njima i da ih što više zaštitim od politike. Moja je obaveza da budem tu maksimalno za njih jer sam njima najpotrebnija. No istodobno sam maksimalno posvećena i svom poslu. Nisam od onih koji "fušaju", nego se dajem do kraja. Ne znam drugačije, ne mogu drugačije. Znam o tome, o tim svojim osjećajima, često razgovarati i s Ninom.
I što vam on kaže?
On kaže da mi imamo i neke druge zadaće u životu koje čak i nismo nužno sami sebi namijenili, ali smo tu očito da ih ostvarimo. I ako se iz raznih razloga dogodio taj trenutak i ako sam ja ta osoba koja će sad trčati tu dionicu, onda treba imati i poštovanje i otvorenost prema tome. Jer, i to je naša obaveza, da i taj dio sebe, ako ga možemo usmjeriti prema nečemu za što vjerujemo da je za opće dobro, da se onda damo. Eto, u tom smislu nas dvoje razgovaramo. A ja se uvijek maksimalno trudim. Istina, malo spavam, ali ni na koji način ne želim da moja djeca budu zakinuta zato što i svoj posao zastupnice želim savjesno raditi. Većinu vremena kad ne radimo s njima smo u parku. Naši životi nisu ništa drugačiji od života ostalih obitelji s malom djecom. I jako je važno spomenuti tu solidarnost među ljudima. Nama sad u ovom kaosu od predsjedničke kampanje stalno uskaču ekipe iz vrtića, iz parka. Mi vodimo nestranačku, nezavisnu kampanju, sve nam počiva na nepolitičkim ljudima, na volonterima, onima koji vjeruju u tu priču. Ta jedna ljudska solidarnost je nevjerojatna. Evo, Lucijina mama Natalija, znamo se iz vrtića, frizerka je. I rekla je da joj danas moram doći u salon da mi napravi frizuru. Kada sam joj uzvratila da jednostavno ne stignem, nije popuštala. Samo je rekla: "Moraš doći. Ostavit ćemo djecu u vrtiću i brzo ćemo otići do salona. Ideš na intervju, fotografirat će te i moraš imati frizuru. Moraš nam izgledati pristojno." Ona to čini jer joj je stalo. To je ta ljudska solidarnost. Ekipa iz parka pita me pak: "Hoćeš da mi pričuvamo Danicu ako moraš negdje otići?" Mi smo kao neko pleme. U istoj smo situaciji, imamo malu djecu i međusobno si pomažemo. I da toga nema ne bih sve ovo mogla.
Nedostaje li vam ipak nešto?
Prijatelji. Samo prijatelji. Oni iz djetinjstva. Moja su prijateljstva cjeloživotna. Ne treba mi ništa, ne trebam biti ni u kinu, ni u kazalištu, ni na wellnesse, ni u sauni, ni na čemu, neka samo prijatelji i ja sjedimo i razgovaramo dok nam se god razgovara. I da ne pričamo o politici već o životu, glupostima. Eto, to bih voljela, ali trenutačno to ne mogu jer je tempo strašan. Sinoć sam doletjela iz Engleske, večeras letim za Split, a sutra za Osijek. (ovaj smo razgovor vodili u četvrtak, 7. studenoga, op. a.) To je kampanja. To sam preuzela i nema kukanja.
Postanete li predsjednicom države, Nino Raspudić postat će "prvi gospodin". Kako bi se on nosio s tom titulom i ulogom?Odlično. Već je rekao da on nije Jakov Kitarović već Ankica Tuđman jer ću ja biti prva prava državnica nakon Franje Tuđmana. Jako me iznenadio u svemu ovome. Pokazao je nevjerojatnu ljudsku i supružničku zrelost. Zapravo, nitko od nas ne zna kakav je netko u potpunosti dok ne dođe s njim u neke životne situacije. On je toliko samouvjeren i kao čovjek je na mjestu jer ni u jednom trenutku nisam osjetila da ovo sad njega na bilo koji način ugrožava ili da on ima neki problem s egom. Dapače, on vjeruje u mene, dao se u to. Jedna je vrlo specifična osoba koja ima toliko široko znanje i jednu karizmu da ne znam može li njega išta ugroziti. On meni jako pomaže. I ne bih sve ovo mogla da nije tako.
Iako ste puno toga prošli, postoji li ipak nešto za čim žalite jer je ostalo neostvareno i možda neće biti prilike da se ostvari?Možda još djece. Naravno, sve mora doći u svoje vrijeme. Ne može se sve u životu isplanirati. Ali djeca su najveća vrijednost. Ona su nešto što ispunjava na nevjerojatnim razinama. I da sam krenula ranije, sigurno bih imala više djece. Nemam ambiciju biti direktorica svemira, profesorica na Oxfordu, ne postoji nikakva takva titula koja bi mi bila važna, uopće ne razmišljam u tom okvirima. Imam samo potrebu dati maksimum i pronaći gdje taj moj maksimum može nečemu doprinijeti. Ako uspijem to napraviti, bit ću zadovoljna. Ali moja su mi djeca najvažnija. To su dva najveća čuda koja su mi došla. I ako još mogu samo nešto dodati, voljela bih još i neke knjige i pročitati i napisati, malo više predavati i biti sa studentima.
A biste li nešto što ste učinili mijenjali, sad napravili drugačije?
Nije to vezano ni uz kakve pompozne stvari, niti uz karijerna postignuća. Vezano je možda uz neke međuljudske odnose. Sve se uvijek svodi na ljude. I zato bih voljela postati predsjednica da Hrvatska ima nestranačku predsjednicu i da se čitav niz onih koji su stručni i kvalitetni kao ljudi ohrabre, odluče prijeći taj rub i uključe u politiku. Da se cijela politička scena promijeni, procvjeta, da u Saboru budu stručni ljudi pa da i današnja djeca jednom požele biti saborski zastupnici jer će smatrati da je to najčasniji posao u državi. To je ono o čemu trenutačno maštam. I to je razlog zašto sam se kandidirala.
Tatek je odjednom ostal doma. U jeku Domovinskog rata je trebalo ljudi, a i neke plaće su bile isplaćivane.