Tata se ubio, s mamom se ne slažem i sada tražim svoj mir

Sjedila je sama za stolom u zaključanoj sobi. Pojela je malo kruha i hrenovke i umirala od želje za cigaretom. Iako se držala hrabro, u očima joj se vidio strah. Ima 17 godina i živi na području Belišća. Pobjegla je od kuće i u prihvatnoj stanici Centra za socijalnu skrb u Varaždinu čekala je majku da dođe po nju.

– Nisam više mogla. Ne slažem se s mamom. Ne pušta me van, brani mi da izlazim s društvom. Ako ne napravim nešto dobro, uvijek viče na mene. Evo, sad me nema doma otprilike tjedan dana. Nikoga od svojih nisam kontaktirala, i ne zanima me traže li me – priča sitna djevojka bez jednog zuba. Izgubila ga je u nekoj tučnjavi. Pronašli su je policajci na području Čakovca i doveli u Varaždin.

Bez plana i cilja
– Išla sam vlakom u Zagreb. Pokušala sam tamo naći posao, no nisam uspjela, pa sam se uputila u Čakovec. Zašto u Čakovec, ne znam. Do tamo sam stopirala – govori i lomi prste. Upisala je cvjećarski smjer u srednjoj školi, ali je školovanje prekinula. Kaže da je bježala iz škole, imala negativne ocjene, u školi joj se jednostavno nije dalo biti. Nema baš prijatelja, ne zna zašto je to tako, a u životu nema neki plan ni cilj. Ima još dvije sestre i brata, koji se s majkom slažu. Oca nema. Kaže da je počinio samoubojstvo, kad je ona imala sedam godina.

– Nedostaje mi tata, ne mogu više – govori, a oči joj se pune suzama. Bila je i kod psihijatra, no nije joj pomogao. Iako je njezina majka tražila pomoć kod matičnog centra za socijalnu skrb, po bolnicama i komunama, djevojka jednostavno nigdje ne može naći mir. Njezin slučaj sličan je mnogima koje vide djelatnici prihvatne stanice. Stanica je smještena u obiteljskoj kući nedaleko od željezničkog kolodvora u Varaždinu. Radi 24 sata dnevno, svih sedam dana u tjednu. Namijenjena je smještaju djece i mladih koji su u bijegu od kuće ili iz odgojne ustanove, no tu su i ako im je zbog različitih okolnosti u njihovim obiteljima potreban smještaj dok se situacija ne sredi ili dok druge institucije ne riješe kamo to dijete smjestiti. Takvih stanica u Hrvatskoj ima samo nekoliko.

Želja za avanturom
– Pokrivamo i područje susjednih županija, tako da se kod nas smještaju djeca iz gotovo cijele sjeverozapadne Hrvatske. Nalazimo se na području u kojem ima dosta odgojnih ustanova (Ivanec, Zagreb, Zajezda, Bedekovčina), tako da djeca koja bježe iz tih ustanova često završe kod nas – kaže M. Rodin. U prihvatnoj stanici mogu dobiti kratkotrajnu skrb, smješteni su u sobe, tu spavaju i dobivaju hranu, a djelatnici odjela obave s njima i prijamni razgovor, kako bi saznali zbog čega su pobjegli. Nakon toga kontaktiraju s njihovim matičnim centrom, ustanovom ili roditeljima i organiziraju njihov povrat. Marijana Rodin kaže da, prema njezinu iskustvu, djeca bježe uglavnom zbog želje za avanturom.