Kad na jesen u Haagu počne proces Vojislavu Šešelju, sudnica bi se mogla pretvoriti u najbudalastiji svjetski teatar. Nakon što je u istoj dvorani već priredio nekoliko svojih otkačenih i iščašenih predstava, Šešelj poslije odluke sudaca da mu odrede tko će ga službeno braniti, prijeti da će u sudnici napraviti “ršum”, da će po sudnici urlati, čupati mikrofone i trgati telefonske žice. Razgoropađeni vojvoda namjerava napraviti “džumbus” i “dar-mar”, ne dopusti li mu Sud da se brani sam. Uvjeren je da se, kao pravnik (po temeljnom obrazovanju), može najbolje sam zastupati.
I ne samo braniti i obraniti nego i “poderati Sud”. Jednako je prepotentna i Šešeljeva ludistička prijetnja haaškoj tehnici. Do pokušaja tog novog cirkusa pamte se pak i prepričavaju njegove ludosti koje je u Haagu već počinio. Kao što se pamti i ono što je lajao dok ga nisu zatvorili i dopremili u Haag. Kao šoven pogana jezika, huškajući na rat galamio je da su Hrvati “truo narod”, da još nije “sreo poštenog Hrvata” i da ih zbog toga i uspostave linije Virovitica – Karlovac – Karlobag “ne treba klati nožem nego zarđalom kašikom”.
Muslimanima je prijetio da se pred njegovim četnicima “neće zaustaviti do Anadolije”. Ni do danas nije promijenio mišljenje i šovensko-lakrdijaški govor. U njegovu osebujnu sklonost “poetskom izražavanju” i “lijepom ponašanju” uvjerili su se i zapadnjački distancirani ljudi u togama dok ih je on balkanski “častio”. Nekoć je suce zvao “govnarima” i “pederima”, prostački im poručujući: “Možete da mi p……!” Danas sucu govori da je “genocidni Izraelac”, tužiteljici da je “prostitutka”, prijeteći da će demolirati sudnicu. Šešelj je u Haagu, čini se, odlučio usavršiti ulogu balkanskog Barbarogenija. Od luđaka bez potvrde postati luđak s papirima.