U Krašu, jednoj od rijetkih hrvatskih tvrtki u kojoj je uspješno zaživjelo radničko dioničarstvo, razgovarali smo s predsjednikom uprave Damirom Bulićem te prokuristicom i ujedno najvećom opunomoćenicom malih dioničara Maricom Vidaković. U domaćoj poslovnoj zajednici, ali i šire jer je Kraš jak regionalni igrač, svi znaju tko je Marica Vidaković, no široj javnosti, kao što je to i sama priznala, baš i nije poznata. Jedan od razloga tome je što vrlo rijetko daje intervjue. Na razgovor za Večernji list pristala je, zajedno s predsjednikom uprave, jer se Kraš našao usred jedne od najvećih afera Vlade – smjenjivanja ministra financija Slavka Linića. On je premijera Zorana Milanovića optužio da ga je smijenio između ostalog jer se protivio da Hrvatska banka za obnovu i razvitak - HBOR da kredit od čak 20 milijuna kuna tvrtki Mali biskviti, s temeljnim kapitalom od samo 20.000 kuna, a koja bi svojim proizvodima bila izravni konkurent Krašu. Male biskvite osnovao je Tomislav Ljutić, nećak Marice Vidaković i bivši član uprave Kraša.
Kontakti Marasa i Ljutića
Linić je optužio i ministra obrta i poduzetništva Gordana Marasa da je pogodovao Ljutićevu projektu. No on se branio da nikad prije nije čuo za Male biskvite. U Krašu pak tvrde da je Maras znao za taj projekt te da je bio u kontaktu s Ljutićem. U intervjuu za Večernji list vodeći ljudi Kraša otkrivaju da je Atlantic grupa, Milanovićeva prijatelja Emila Tedeschija, poslala ponudu za preuzimanje Kraša. Pa tako demantiraju tvrdnje Tedeschijeve kompanije, da su bili svojedobno samo zainteresirani za Kraš. U Krašu smo htjeli provjeriti i neslužbene informacije da je cijela vrhuška Atlantic grupe, predvođena Emilom Tedeschijem, potpredsjednikom Grupe Nevenom Vrankovićem, zaduženim za korporativne aktivnosti i odnose s Vladom i članom Nadzornog odbora, još jednim Milanovićevim prijateljem, Sinišom Petrovićem, došla na sastanak u Kraš kako bi razgovarala o modelu suradnje, no nisu nam o tome mogli govoriti jer je riječ o cjenovno osjetljivim informacijama, s obzirom na to da je dionica Kraša izlistana na Zagrebačkoj burzi. Ponuda Atlantica za preuzimanje Kraša bez ijedne uložene kune, a koju su u Krašu odbili, potvrđuje pak teze da iza cijele priče o Malim biskvitima stoje, kako i u Krašu tvrde, veliki igrači.
:: Je li istina da je Atlantic grupa dala ponudu za kupnju Kraša?
Da, istina je, dobili smo ponudu Atlantic grupe. Kraš je kao vodeći regionalni proizvođač konditorskih proizvoda sigurno vrlo interesantan potencijalnim investitorima. Ponude za različite oblike povezivanja i suradnje u tom smislu već su nam postale uobičajene, a među zadnjima je i ponuda koju spominjete.
:: Kakva je ponuda Atlantica? Koliko novca nude za većinski paket Kraša?
S obzirom na to da se radi o cjenovno osjetljivim informacijama, sukladno Zakonu o tržištu kapitala, ne možemo ih komentirati.
:: Je li istina da se radi o preuzimanju dokapitalizacijom odnosno o spajanju Kraša i beogradskog Soko Štarka?
Vidim da ste dobro informirani.
:: Naše informacije govore da ste ponudu odbili. Zašto?
Na njihov poslovni prijedlog mi smo poslali svoj protuprijedlog. Kraš je još 2000. godine poslao svoj prijedlog za kupnju Soko Štarka, koji je tada bio odbijen, a na ovaj zadnji još nismo dobili odgovor. Na ovo moram još dodati da je bitna odrednica Kraševe razvojne strategije sadržana već u misiji Društva koja kaže da svoje poslovanje razvijamo kroz samostalan razvoj kompanije, kao i da su naša najveća vrijednost naši zaposlenici i bogato iskustvo stoljetne tradicije. Da to nije samo mrtvo slovo na papiru svjedoči činjenica da smo među prvim kompanijama koje su uspješno provele model radničkog dioničarstva po ESOP modelu koji je u puno slučajeva analiziran i istican kao najuspješniji način provedbe pretvorbe i privatizacije. Odluke o nastavku provođenja ovog modela upravljanja i budućeg razvoja kompanije donose se upravo odlukama njegovih dioničara, a preko svojih opunomoćenika na redovitim godišnjim skupštinama. Prema tome, uprava svoje poslovne odluke provodi temeljem iskazanih interesa dioničara Društva.
:: Bilo je i spekulacija da bi dio proizvodnje u slučaju preuzimanja bio preseljen izvan Hrvatske.
Već dugo ističem i želim vjerovati da u društvu postoji sve jača svijest o potrebi zaštite proizvodnje i radnih mjesta kao nacionalnih interesa ove države. Sve ostalo vodi k tome da postajemo država temeljena na uslugama i uvozu. To je oblik ekonomske ovisnosti koji ne vodi dobrom i u konačnici rezultira ogromnim brojem nezaposlenih, čiji se broj, nažalost, iz dana u dan sve više povećava.
Tedeschijev interes
:: Koji je interes Emila Tedeschija, zašto želi u sklopu Atlantica imati Kraš? Što bi Kraš donio Soko Štarku? Zašto Kraš ne bi mogao kupiti Soko Štark?
To je svakako pitanje za gospodina Tedeschija i poslovne stratege Atlantic grupe. Ono što u Krašu možemo reći je da su naši resursi ogromni. Kraš je regionalni lider u konditorskoj industriji i jedna od rijetkih kompanija koja proizvodi sve tri grupe konditorskih proizvoda, znači kakao proizvode, kekse i vafle i bombonske proizvode. U sto godina postojanja razvili smo snažne brendove na kojima su doslovno odrastale generacije potrošača u cijeloj regiji. Imamo vrlo kvalitetne tržišne pozicije koje osim regije uključuju i najznačajnija svjetska tržišta. Na pojedinima od njih smo lideri, kao u kategoriji napolitanki u Saudijskoj Arabiji. Vlasnici smo dviju tvornica keksa, Mire iz Prijedora, najvećeg proizvođača u BiH, i Karoline iz Osijeka. U ovim iznimno teškim vremenima imamo snage za nove investicije pa smo samo u projekt Dorina u zadnjih godinu dana uložili više milijuna eura. Zaposlili smo 40 novih radnika. Mogla bih nabrajati dalje, ali već je i to dovoljno da se vidi kako je Kraš jako poželjna udavača. Kraš nema nijedan objekt pod hipotekom, nisko smo zadužena kompanija, a posjedujemo nekretnine na vrhunskim lokacijama te vrlo vrijedna zemljišta.
:: Vaš nećak Tomislav Ljutić našao se u središtu skandala zbog slučaja tvornice Mali biskviti. Kako je Ljutić uopće došao u Kraš?
Došao je po uobičajenoj proceduri, na poziv tadašnjeg rukovodstva. Osobno se u tome nisam angažirala.
:: Kada ste i kako otkrili da on namjerava pokrenuti tvornicu biskvita?
Mi smo već dugo značajan dio šire poslovne zajednice i imamo dugogodišnje kvalitetne odnose s brojnim poslovnim partnerima. Aktivnosti te vrste ne mogu dugo ostati tajna i ako je sve transparentno za to i nema velike potrebe.
:: Tko stoji iza Tomislava Ljutića? On je HBOR i Slavka Linića optužio da je otkrio podatke o njegovu kreditu vama, dakle upravi Kraša, njegovu budućem glavnom konkurentu?
Apsolutno interesi većih igrača, što ovih dana postaje sve jasnije i javnosti. Apriorno odbijamo da smo bilo koje informacije dobili preko spomenutih ljudi.
:: Što vam je sporno u činjenici da netko pokreće svoj biznis s keksima?
Pokretanje posla u istoj branši svakako nije problem. Problem nastaje ako pri tome koristite infrastrukturu kompanije ili druge poslovne spoznaje. Kraš je uostalom spremno dočekao dolazak svjetske konkurencije na naše tržište, dapače, zahvaljujući njoj morali smo brže i bolje raditi i prilagođavati se novim uvjetima poslovanja.
Kontaktirali s HBOR-om
:: Slavko Linić otkrio je javnosti da Vlada pogoduje novom projektu, a na štetu Kraša. Pritom je optužio ministra Marasa da je lobirao za taj kredit iako nema kvalitetnih osiguranja. Jeste li razgovarali s Linićem o tome?
Nakon saznanja o projektu, Kraš je kontaktirao s određenim osobama u HBOR-u i njegovim tijelima.
:: U kakvim ste odnosima s ministrom Marasom? Jeste li ga poznavali prije nego što je postao ministar?
Gospodina Marasa poznavala sam i prije no što je dobio aktualni mandat u izvršnoj vlasti. Bili smo u korektnim odnosima do imenovanja na funkciju ministra. Od tada se nismo čuli.
:: Kakva je, po vašim saznanjima, bila uloga Marasa u slučaju Mali biskviti, budući da smo nedavno čuli da je on na Glavnom odboru SDP-a rekao da prvi put čuje za projekt Malih biskvita?
Spoznaja koju imamo mi u Krašu potvrđuje da je ministar Maras u okviru svog ministarstva održao zajednički sastanak s predstavnicima HAMAG-a, HBOR-a, Questusa i Malih biskvita.
:: Ako je on za taj projekt znao, a vi se poznajete otprije, jeste li ga nazvali i objasnili mu svoje stajalište?
U prvoj polovini prosinca 2013. jednom sam pokušala stupiti u kontakt s gospodinom Marasom, ali nije mi odgovorio na poziv.
Ostali bez potpore
:: Što povezuje Marasa, Ljutića i Tedeschija?
Na to pitanje ne mogu odgovoriti jer ne znam što ih povezuje.
:: Više od 35 godina ste u Krašu, a u posljednjih desetak ste simbol tvrtke. S kojom vladom vam je bilo najteže raditi?
Prvo, htjela bi napomenuti da sam ja dio upravljačkog tima tvrtke i u njenom radu sudjelujem u skladu sa svojim ovlastima i zaduženjima, kao uostalom i ostali članovi. Ako me se u javnosti više percipira to je zato što je iza mene, u užem timu, najdulje radno iskustvo u kompaniji, iskustvo koje sam provela na najrazličitijim pozicijama, od proizvodnje do upravljačkog tima. Iz osobnog iskustva mogu reći da smo u zadnjih dvadeset godina izvojevali puno bitaka, a među njima i protiv najrazličitijih interesnih skupina s namjerama za povezivanje s Krašem na razne načine. Nikada nismo imali odgovarajuću potporu države, na način koji je uobičajen u razvijenim zemljama, i ne jednom smo javno ukazivali na taj problem. Pri vođenju pregovora prigodom ulaska u EU, upozoravali smo na potrebu zaštite domaće proizvodnje i problem koji će nastati liberalizacijom uvoza iz EU i uvođenja carina prema zemljama CEFTE. Nažalost, informacije o dogovorenom dobili smo na kraju procesa. Nedavno smo se susreli s odlukama o sekundarnoj važnosti prehrambene industrije u strateškom planu razvoja zemlje. A pri tome govorimo o najžilavijoj industriji koja je opstala unatoč svemu što se događalo. Situacija nije laka, ali ipak se pojavljuju inicijative i najave poteza koji bi možda olakšali opstanak i budući razvoj domaćih proizvođača. Mi smo svi spremni uključiti se, ali promjene trebaju biti brze, odlučne i efikasne. Bojim se da je previše vremena već izgubljeno.
:: Hoće li Kraš odoljeti naletima konkurencije i ponudama za preuzimanje? Kakvu biste ponudu nekog investitora prihvatili?
Otvoreni smo za određene oblike poslovne suradnje kroz koje možemo ostvariti svoje poslovne ciljeve, a koji su usmjereni na daljnji razvoj kompanije, prije svega u vlasništvu radnika, malih dioničara.
Tedeschi, vrati Sinju milijune ili daj dionice Podravke Ako je uistinu riječ o nevraćenoj pozajmici, pozivam Tedeschija da, kada kupi ‘Podravku’, na Sinj prenese dio dionica koji bi nam pripao na ime našeg novca iz 1991. godine, kazao je Miro Bulj Ako je uistinu riječ o nevraćenoj pozajmici, pozivam Tedeschija da, kada kupi ‘Podravku’, na Sinj prenese dio dionica koji bi nam pripao na ime našeg novca iz 1991. godine, kazao je Miro Bulj Je li najuspješniji hrvatski biznismen mlađe generacije Emil Tedeschi, vlasnik “Atlantic grupe”, svoj prvi milijun uzeo u Sinju? To pitanje koje se često moglo čuti među upućenima u sinjska financijska događanja na početku Domovinskog rata na posljednjem zasjedanju Gradskog vijeća izrekao je nezavisni vijećnik Miro Bulj. - Jeste li upoznati o nestanku 3 milijuna njemačkih maraka gradskog novca namijenjenog za kupnju oružja preko poduzeća “Trgosirovina”? – upitao je Bulj gradonačelnika Ivicu Glavana. - Ne znam što je s tim novcem. Meni je to potpuna nepoznanica – odgovorio je Glavan. - Pozivam Tedeschija, koji je postao i članom gospodarskog tima predsjednika Ive Josipovića, da kaže odakle mu prvi milijun. Je li ga uzeo u Sinju? Radi li se o novcu koji je općina Sinj 1990. dobila za otklanjanje posljedica od potresa, potom ga u iščekivanju velikosrpske agresije prenamijenila za kupnju oružja da bi umjesto oružja, novac krajem 1991. preko “Trgosirovine” završio u Tedeschijevoj tvrtki? Ako je o tome riječ, pozivam Tedeschija da, kada kupi “Podravku”, na Sinj prenese dio dionica koji bi nam pripadao na ime našega novca iz 1991. – zaključio je Bulj. “Slobodna” je opširno pisala o aferi vezanoj uz Tedeschija, “Trgosirovinu”, “Trnovaču” i općinu Sinj. Iz bogate trgovačke obitelji Tedeschi s Korčule u Sinj se 1917. godine udala mladenka Klara i postala suprugom Marka Dalbella. Ta rodbinska veza bila je spojnica Emila i Emila Tedeschija, oca i sina, s Davorom i Markom Dalbellom. Marko je 1991. bio direktor “Trnovače”, a Davor “Trgosirovine” i član Izvršnog vijeća Skupštine općine Sinj zadužen za financije. Općina Sinj pogođena potresom dobila je 1990. velika sredstva iz proračuna SR Hrvatske. Dok su se pripremali “papiri” za raspodjelu novca, balvani velikosrpskih agresora već su određivali život u Hrvatskoj. U takvim okolnostima odlučeno je da se novac preusmjeri za nabavu oružja. Njime oružje nije kupljeno. Neutrošeni novac dočekao je ne samo velikosrpsku okupaciju većeg dijela tadašnje sinjske općine u kolovozu i rujnu nego sve do prosinca te godine. Tada su, 3. prosinca 1991., predsjednik Izvršnog vijeća Skupštine općine i predsjednik Kriznog štaba Vicencije Biuk, danas veleposlanik RH u Australiji, i Davor Dalbello, direktor “Trgosirovine”, potpisali ugovor u kratkoročnoj pozajmici kojom je općinski novac prebačen na račun “Trgosirovine”. Istoga dana s računa “Trgosirovine” novac je prebačen na račun tvrtke “Meteor – paper” u vlasništvu Tedeschijevih. Nije to jedini novac upućen iz Sinja na “Meteor – paper”. Ministarstvo financija SRH, u kojemu je na dužnosti zamjenika ili pomoćnika ministra bio Joško Zavoreo, dalo je “Trnovači” 20 milijuna i “Trgosirovini” 30 milijuna tadašnjih dinara za nabavu hrane i strateških sirovina. Od svojih 20 milijuna “Trnovača” je zadržala dva, a onih 18 istoga dana uplatila “Meteor – paperu”, dok je “Trgosirovina” svojih 30 milijuna proslijedila tvrtki Tedescchijevih u cijelosti. Uz sve to početak rata “Trgosirovina” je dočekala s prepunom vlastitom blagajnom, po nekim procjenama s preko pet milijuna tadašnjih njemačkih maraka oročenih u više banaka. Zar treba reći da je i taj novac upućen “Meteor-paperu”? Tijekom 1992. godine Emil Tedeschi mlađi postaje vlasnik 47 posto poduzeća “Trgosirovina” koje, dakako, ne vraća pozajmice Skupštini općine Sinj mada su protekli i više puta prolongirani rokovi. U rujnu 1993. godine Emil Tedeschi sastaje se s čelnicima novonastalih gradova i općina, nasljednicima općine Sinj, obećava da će vratiti pozajmice te traži obročnu otplatu. Na kraju je sve skupa završilo na državnom odvjetništvu koje je, po tada važećem ”dobrom” običaju, predmet stavilo u najdublju ladicu i na kraju uz odbacivanje kaznene prijave uputilo gradove i općine da odgovorne gone privatnim tužbama što oni, naravno, nisu učinili. Na kraju se od imovine “Trgosirovine”, koja je u međuvremenu bačena na koljena, utržila nekakva “sića” koju su nasljednici odavno podijelili. S.D. Objavljeno 04.03.2010.