Nikad se prije kao u pandemiji nije toliko relativizirala vrijednost ljudskog života i nikad prije u hrvatskom društvu nije vladala takva ravnodušnost prema umiranju ljudi koji su mogli još živjeti. Od početka pandemije do jučer umrlo je gotovo 11 tisuća ljudi. Samo jučer umrlo je 68 osoba, nečijih roditelja, baka, djedova, djece, prijatelja... Sve je počelo lani kada se uporno ponavljalo da od COVID-a umiru uglavnom stariji od 70 godina, dok je u zraku ostajalo visiti ono neizgovoreno da umiru starci na kraju života. Ove godine već smo došli do toga da je normalno minorizirati sve te smrti koje su postali samo brojevi, isticanjem da je 98% umrlih starije od 50 godina.
Dakle, COVID nije opasan i zašto se otupjelih osjetila na toliko smrti koje su se mogle izbjeći ne bismo ponašali kao da ga nema jer ubija uglavnom starije od 50, 60, 70 godina i nešto mlađih s kroničnim bolestima. Nije li to arijevski pogled na život i smrt?
O relativiziranju vrijednosti ljudskog života u pandemiji koje omalovažava Hipokratovu zakletvu i protivno je kršćanskim vrijednostima u barem deklarativno hrvatskom kršćanskom društvu razgovarali smo s profesorom Stjepanom Balobanom, pročelnikom Katedre socijalnog nauka Crkve sa zagrebačkog Katoličkog bogoslovnog fakulteta, profesorom moralne teologije i svećenikom, te s predstojnikom Klinike za infektologiju KBC-a Split, profesorom Ivom Ivićem.
Bešćutnost prema doktorima
– Kao prvo, nešto čudno, neobično, neprimjereno, neljudski i nekršćanski događa se u hrvatskom društvu u odnosu na relativiziranje opasnosti pandemije COVID-19. Čini mi se da je upravo takav stav bio početak svega što je nakon toga slijedilo, to jest bešćutnosti u odnosu na ljude koji umiru zbog opake bolesti i bešćutnosti u odnosu na istinsko žrtvovanje medicinskoga osoblja koje je na izmaku snaga u spašavanju ljudskih života. Kao drugo, ljudi umiru i, nažalost, sve više ih umire – zbog čega? U Domovinskom ratu ljudi su umirali zbog obrane doma i domovine. Dakle, razlog umiranja bilo je žrtvovanje za opće dobro, da bismo mi svi drugi mogli živjeti u miru. Danas ljudi umiru zbog čega?
I zbog toga što se netko nije pridržavao legitimno propisanih epidemioloških mjera, i zbog toga što su određeni neodgovorni političari, počevši od vrha države, svojim riječima i konkretnim postupcima relativizirali opasnost opake bolesti i pozivali ljude da se ne pridržavaju epidemioloških mjera. Osjećaju li ti ljudi odgovornost za "one koji umiru" od COVID-a, a takvih je u Hrvatskoj posljednjih tjedana sve više? Da, imate pravo, hrvatsko društvo je na velikom ispitu jer se bespomoćno miri s umiranjem velikog dijela svojih građana koji su mogli živjeti da su se hrvatski građani drukčije ponašali – govori profesor Baloban.
Inače, Baloban je i član Etičkog povjerenstva Klinike za infektivne bolesti "Dr. Fran Mihaljević" i nedavno nam je bez zadrške kazao da se cijepio protiv COVID-a s punim povjerenjem u današnju medicinu koja čini ono što je moguće u ovom trenutku.
– U toj tužnoj situaciji ravnodušnosti na sceni je očigledna manjina i zato je važno pitanje koja je to manjina? U toj manjini ima ljudi različitih uvjerenja, pogleda na svijet i vjerskih uvjerenja. Među njima ima, nažalost, dio vjernika, ali i svećenika, redovnika i redovnica. Kao vjernik, svećenik i teolog to ne mogu nikako opravdati. Ipak, prevažno je pitanje u toj tužnoj situaciji što je do toga dovelo da Hrvati i hrvatski građani, posebno pripadnici različitih vjerskih i religijskih organizacija mirno promatraju umiranje sve većega broja ljudi od te opake bolesti?
>> VIDEO Dr. Ivić: ‘Gadi mi se više govoriti brojke, to su ljudski životi‘
Smatram, s jedne strane, da bi se u odgovore na ta pitanja trebali više uključiti istinski intelektualci, psiholozi i sociolozi, filozofi i politolozi kao i predstavnici vjerskih i religijskih organizacija u Hrvatskoj. S druge strane, u ovom trenutku ipak je najvažnije činiti ono što civilni i crkveni autoriteti moraju učiniti. A to je preuzeti odgovornost i jasno i nedvosmisleno ukazati na nužan put iz ove krize u kojoj se našao cijeli svijet, pa tako i hrvatsko društvo. Nužno je slijediti autoritet poput pape Franje koji jasno naglašava da je cijepljenje cjepivom koje su odabrali stručnjaci čin ljubavi prema sebi i bližnjemu – zaključuje Baloban.
Nameću se "spasitelji"
Prof. dr. sc. Ivo Ivić, predstojnik Klinike za infektologiju KBC-a Split, smatra da je možda preoštra optužba da su ljudi postali bešćutni prema umiranju starijih osoba, ali...
– Sasvim sigurno radi se o tome da su osjetila ljudi otupjela, okreću glavu kao što je okreću od prosjaka koji moli za pola kune i nalaze apstraktno opravdanje da to tako mora biti i da oni za to nisu krivi, nego netko drugi. Ljudi nalaze razne načine da se oslobode pritiska na vlastitu savjest, jer svatko je ima, samo je treba dodirnuti. I zato je ova epidemija veliki test moralne zrelosti društva kao cjeline. Koliko smo spremni vlastitih strahova, pa i od cjepiva, prevladati da bismo učinili ono što je od nesumnjive koristi za cijelu zajednicu. Što sve ne bismo bili spremni poduzeti, a kamoli cijepiti se, da je dosad umrlo 10 tisuća djece? I to je pitanje koje sebi treba postaviti ne samo svaki građanin nego i oni u vlasti koji su zadužen za upravljanje društvenom krizom, od Europske komisije do naše vlade i svakog sabornika. Kad svi pošteno odgovore na ovo, postat će im jasno da dosadašnje neodgovorno ponašanje u sebi ima dobru dozu licemjerja, premda je ne moraju biti svjesni, i da nam je potrebna odlučna akcija – kaže Ivić.
Ova epidemija je, dodaje, luk i voda odnosu na ono što bi se dogodilo da nas je na isti način pogodio SARS-CoV-1 kod kojega je smrtnost bila i do 50%, a ne "tek jadnih" manje od 1%, kao što je u ovoj epidemiji SARS-CoV-2 koja je ipak prestrašna.
– Potpuno je besmisleno pozivanje na ljudska prava bez spremnosti preuzimanja pune odgovornosti, a i rizika, da doprinesete zajedničkom naporu na najdjelotvorniji način. To je najbolji put da demokracija sama sebe uništi, da nam se, kad stvari potpuno izmaknu kontroli, nametnu spasitelji-diktatori kojima su demokracija i ljudske slobode zadnje stavke u životnim vrijednostima – poručuje Ivić.
Porukama Balobana i Ivića nema se što dodati. Zapitajmo se tek, ako nam ne smeta što umire toliko ljudi, uglavnom starijih i kronično bolesnih, jesmo li spremni reći i da nam ne trebaju ni bolnice ni doktori koji se bave bolesnima, a ne zdravima.
"Uhrvatskom društvu događa se nešto čudno, neljudski i nekršćanski". Slažem se! I tako već 30 godina.