Teolog Župančić: 
I protestanti 
u Hrvatskoj imaju svoga Stepinca

Teolog i magistar povijesti, stručni suradnik u Biblijskom institutu u Zagrebu Vatroslav Župančić odlučio je povijest okrenuti naopačke i potpuno se posvetio rehabilitaciji evangeličkog biskupa Philippa Poppa, za kojega slikovito kaže da je – protestantski Stepinac. Zapravo, biskupa Poppa snašla je još gora sudbina jer ga je komunistički sud osudio na smrt strijeljanjem.

– U tadašnjem najvažnijem dnevniku "Vjesniku" 30. lipnja 1945. izašao je preko cijele stranice članak "Inspiratore i izvršioce nečuvenih zločina nad našim narodom i njihove pomagače stigla je zaslužena kazna". To je izvješće o presudi Vojnog suda Komande grada Zagreba donesene 29. lipnja, koja je nazvana prema prvookrivljeniku kao "Presuda Miroslavu Filipoviću-Majstoroviću i družini". Objavljena presuda objedinjavala je 58 međusobno nepovezanih optuženika i u njoj su se nalazili mnogi činovnici NDH, vojni dužnosnici, civili te poglavari različitih vjerskih zajednica, poput metropolita Hrvatske pravoslavne crkve Germogena Maksimova, muftije zagrebačkog Ismeta ef. Muftića, mnogih katoličkih svećenika te evangeličkog biskupa dr. Philipp Popp – kaže Vatroslav Župančić navodeći kako su posljednja trojica kao najviši vjerski poglavari na montiranom suđenju bili osuđeni na smrt strijeljanjem uz trajan gubitak građanske časti i konfiskaciju imovine.


Župančić navodi da je Philipp Popp bio njemački svećenik Evangeličke crkve, rođen 1893. godine u Bežaniji nedaleko od Zemuna, tadašnjeg pograničnog austrougarskog (i hrvatskog) područja.

Morao djelovati neformalno

– Bio je potomak njemačkih doseljenika koji su Dunavom došli na rubna područja Monarhije, tzv. podunavski Švabe ili folksdojčeri. Odrastanje u multietničkoj sredini formiralo je njegovu kulturalnu otvorenost tijekom cijelog njegova kratkog životnog puta. Nakon završene gimnazije u Zemunu, otišao je na studij teologije u Mađarsku. Tadašnja Evangelička crkva ponajprije se zbog otpora rimokatoličkog klera u Hrvatskoj nije mogla formalno ustrojiti kao hrvatska zemaljska crkva premda su u glavnom gradu Zagrebu djelovali već neki poznati evangelici, kao što su ilirac i jezikoslovac Bogoslav Šulek i najznamenitiji zagrebački arhitekt Hermann Bollé. Nakon diplome, zaređen je ratne 1917. za svećenika te je kao vikar došao u Zagreb, u evangeličku crkvu u Gundulićevoj ulici, za koju je zemljište dao Grad, a spomenuti Bollé je besplatno napravio projekt – kaže Župančić.

– U predvečerje rata, 1937. godine sudjelovao je na velikoj protestantskoj konferenciji u Oxfordu u Engleskoj, koja je preteča današnjeg ekumenskog pokreta, zbog čega je bio izložen javnim kritikama pronacističkih elemenata u Jugoslaviji i Njemačkoj, a u dokumentima tajnih službi Kraljevine Jugoslavije, koje sam pronašao u Arhivu u Beogradu, vidljivo je kako se Popp sve više želio odmaknuti od njemačkog ekspanzionizma pozivajući folksdojčere na lojalnost zemlji u kojoj žive jer su unutar njemačke zajednice rasle tenzije izazvane utjecajem nacionalsocijalizma. Nakon Anschlussa (aneksije) Austrije, mnogi su Židovi i socijalisti potražili utočište u Jugoslaviji. Biskup Popp je svojim kontaktima s vlastima uspijevao osigurati vize i boravak za te ljude. Njegov stav prema rasnoj ideologiji bio je otvoren i javno objavljen, a to je bilo da se "o pitanjima rase narodnosti i vjere može raspravljati samo po kriterijima koje Crkva izvlači iz Evanđelja". Dakle, vrlo kritički nasuprot ideologije – objašnjava Župančić navodeći kako su nakon napada Nijemaca na Jugoslaviju i Evangelička crkva i vjernici bili teritorijalno raskomadani kao i zemlja.

– Biskup je ostao u Zagrebu, u kojem je osnovana NDH. Za biskupa je ustaški režim bio izuzetno neugodan ponajprije zbog njegovih dobrih odnosa s dvorom. Također biskup nije došao na prisegu vjernosti novom režimu, nego je poslao svojeg vikara Beckera, što također mnogo govori o distanci prema ustašama. Ipak ponajprije zbog savezništva s Njemačkom, Evangelička crkva je priznata i kao takva je od države primala financijsku pomoć, koju je, uz Katoličku crkvu, još uživala i Islamska vjerska zajednica. Iz dokumenata dostupnih u Hrvatskom državnom arhivu vidljivo je da se biskup zauzimao za pravoslavne primajući ih u crkvu i zalažući se za cijele obitelji te za očuvanje vjerskih objekata od rušenja, poput pravoslavne crkva u Prijedoru. Diplomatski je prosvjedovao najvišim instancijama vlasti NDH, Ministarstvu bogoštovlja jer se "pokazuje da neki niži ustaški organi maćuhinski postupaju sa bivšim pravoslavnima koji su prešli na evangeličku vjeru." Međutim, za znatnije prelaske i spašavanje nije bilo mnogo službenih mogućnosti jer je Evangelička crkva u NDH nosila nacionalni predznak "njemačka", a Židove se nije progonilo prema religioznim, već prema rasnim kriterijima pa vjerska konverzija i nije mnogo mogla pomoći nesretnim ljudima. Stoga je biskup uvelike morao djelovati neformalno pa su stoga i pisani tragovi oskudni – kaže Župančić te dodaje kako njemački biografi biskupa Poppa, kao što je Merkle, spominju mnoge pravoslavne klerike koji su uz pomoć biskupa Poppa uspjeli izbjeći u Nedićevu Srbiju.

– Također je od vješala spasio i neke komuniste zalažući se za njih i u Pavelićevu kabinetu, što mu poslije nije pomoglo izbjeći likvidaciju. Ni njemačke okupacijske vlasti nisu s povjerenjem gledale na Poppa. Prostorije koje su pripadale Crkvi u Gundulićevoj Wehrmacht je rekvirirao pa je crkva za ured dobila prostor preko puta nove zagrebačke džamije. Prostorije su se nalazile u zgradi koju je vlast otela židovskoj obitelji Deutsch-Maceljski, što je kasnija komunistička vlast uzela kao otegotnu optužbu protiv biskupa, koji na to nije mogao utjecati. Zgradu komunisti nisu nikada vratili prvotnim vlasnicima, što samo govori o farsi cijele optužbe. Njemački poslanik u Zagrebu Edmund Glaise von Horstenau u svojim je memoarima također pokazao nepovjerenje u lojalnost biskupa Poppa režimu, što se pokazalo točnim. Također najstariji sin Edgar nikada nije služio u njemačkoj vojsci, već je kao vojnik bio kapelan u domobranima – navodi Župančić.

Nije mogao s ateistima

– Popp se nije htio vezivati uz nacističku i ustašku vlast, ali također nije mogao kao kršćanin dati podršku partizanskom pokretu koji su vodili ljudi s agresivnom ateističkom ideologijom. Također, kao Nijemac nije mogao biti protiv vlastitog naroda bez obzira na zablude. Kao pastir želio je voditi pastoralnu skrb za svoju pastvu upravo kada su nastupila najteža vremena. Prije ulaska partizana u Zagreb odbio je mogućnost diplomatskog imuniteta i odlaska u Austriju koju mu je davalo švedsko poslanstvo. Ostao je u gradu s obitelji smatrajući da nema potrebe za odlaskom budući da nije učinio ništa loše. Uoči dolaska partizana čuo se s nadbiskupom Stepincem, s kojim je podijelio svoju odluku o ostanku u Zagrebu. No, ubrzo je uhićen i osuđen na montiranom procesu. Unatoč brojnim apelima i pismima Zagrepčana ubrzo je likvidiran u zagrebačkom logoru u Maksimiru. Naredbodavac je bio general Koča Popović, a s leđa ga je likvidirao Momčilo Popović. Zadnje su riječi biskupa, prema svjedočenju, očevica: "Bože čuvaj moga sina Edija." Znakovito je da je ubojica Momčilo Popović poslije radio u jugoslavenskom veleposlanstvu u Njemačkoj te je za napada hrvatske emigracije na ambasadu pokraj Bonna 1961. godine i poginuo – kazuje Župančić navodeći kako je obitelj biskupa Poppa dijelom otišla u emigraciju, poput sina Haralda i kćeri Ingeborg, dok su supruga i sin Edgar ostali u zemlji.

– Sin Edgar je nakon povratka iz logora u Gradišci, u kojemu ga je spasio Lovro Matačić, obnovio rad Evangeličke crkve te je neumorno sa suprugom Ingom nastavio pastoralni rad u Zagrebu do 1960. godine kada su se iselili u Njemačku zbog stalnih pritisaka. Ono što je malo poznato jest da je Edgar Popp jedan od začetnika ekumenizma i karitativnih djelatnosti među protestantima u Hrvatskoj – navodi Župančić, koji je istražio arhive u Berlinu, Beogradu i Zagrebu te se nada skoroj društvenoj rehabilitaciji biskupa Poppa jer kod protestanata nema kanonizacije.

>> Je li Franjo izdao Alojzija – ili idemo ususret najvećem Stepinčevu čudu

>> Stepinčeva brata bliskog komunistima 1943. ubili su Nijemci