Terezinu kuću su devastirali jer je bila “ustaška pevačica”

“Konavle su općina s 32 naselja koja je udaljena od Dubrovnika oko 30 kilometara, a pretežno je to agrarni kraj. Nalaze se na krajnjem jugu i graniče s Bosnom i Hercegovinom te Crnom Gorom. Upravo su zbog toga tijekom rata pretrpjele znatna uništavanja kuća i imovine. U samoj akciji oslobađanja SJP Karlovac imala je važnu ulogu; među prvima smo ušli u Cavtat.

Pobjede i nepravde

Tijekom boravka na tom području na jednom od terena, zajedno s Cobrom i Hrastom, otišao sam potražiti kuću naše poznate pjevačice Tereze Kesovije. Lokalni su nam ljudi objasnili gdje se nalazi: “Samo ovim putem vozite i ne možete promašiti. Spaljena je, a ispred je bazen, po tome ćete je prepoznati”. Nakon nekoliko minuta vožnje od glavne ceste stigli smo do kuće s bazenom. To je Terezina kuća, kažem, pa iz znatiželje uđemo u unutrašnji dio kako bismo pogledali. Kuća se nalazila na osami, s predivnim pogledom. Prije rata to je zacijelo bio raj za odmor, pomislim. A unutra potpuni kaos. Vidjeli smo što je sve banda pljačkaša u stanju bila učiniti, posebno zato što je ona za njih bila “ustaška pevačica”, kako su poručivali grafiti na zidu. Ono što nisu stigli opljačkati, to su porazbijali i na kraju zapalili. U dnevnom je boravku bio uništeni klavir koji su vjerojatno s guštom razbili jer je to bio instrument kojim je umjetnica stvarala ono što oni nisu nikako mogli razumjeti – ljepotu”, opisuje Alenko Ribić Riba u svome prvijencu, knjizi “Grom 13 – Frende, gotovo je”.

Novi je to izdavački pothvat Večernjega lista, a knjiga je u prodaji od danas. Što se pak tiče samoga autora, valja naglasiti da je Ribić 29 godina proveo u specijalnim postrojbama Ministarstva unutarnjih poslova, a za svoj je rad i stručnost odlikovan u Hrvatskoj i svijetu. No prije tri je godine onako usput obaviješten da sustav na njega više ne računa.

“Nakon 29 godina neprekidnog rada u Specijalnoj policiji MUP-a RH, a od toga 21 godinu u samom vrhu Zapovjedništva Specijalne policije, shvatio sam surovu istinu – da sam ja samo “broj” u sustavu koji se jednim potezom činovnika prekriži i zamijeni drugim bez obzira na to koliko kvalitetan i sposoban bio, bez obzira na sve postignute rezultate u karijeri i doprinos koji si dao za domovinu. U sportu, iz poštovanja prema zaslužnom sportašu, barem umirove broj na njegovu dresu pa ga više nikada nitko ne može nositi”, navodi Ribić.

Čekajući umirovljene, napisao je knjigu u kojoj je obuhvatio svoj život prije rata u rodnome Karlovcu, razdoblje rata, angažman u specijalnoj policiji po njegovu okončanju te događaje koji su prethodili odlasku. Iako i knjizi ne spominje aktere imenom i prezimenom, pa ni “prijatelje” koji su ga izdali, jasno je da će se svi oni prepoznati. Riba kaže da mu je drago što će tako biti.

– “Grom 13 – Frende, gotovo je“ bit će iznenađenje samo za one koji Ribu kao dinamovca, navijača, nepraktičnog Hrvata, ratnika, stručnjaka i na kraju, ali ne i posljednje, dobrog pripovjedača nisu upoznali. Oni koji ga makar površno poznaju znaju da on ne odustaje od onoga što voli, da do kraja, bez obzira na ishod, ostaje uz vlastito uvjerenje i da budućnost promatra isključivo iz čvrste točke dosljednosti. Vidjet ćete to i u ovoj knjizi. Ona će vas zaskočiti, ponijeti, nasmijati, rasplakati, zastrašiti, zaintrigirati, zamisliti.

U njoj su pobjede i nepravde, znanje i ignorancija, autoriteti i mediokriteti, unutarnja preispitivanja i vanjske okolnosti, istinski heroji i maskirne kukavice u neprekidnoj konfrontaciji. U njoj su događaji opisani na taj način da ćete ih lako vizualizirati, u njoj su likovi, od državnog vrha do moralnog dna, koje ćete “pročitati” i kad ih zbog svoje profesionalne korektnosti ne imenuje, u njoj su i istine koje vam možda neće biti ugodne, ali ih morate prihvatiti zato što su upravo to – istine, u njoj je jedan čovjek zapisao ne pohvalu sebi, nego posvetu vremenu i ljudima u njemu. U njoj je, jednostavno, Hrvatska; onakva kakva je mogla i morala biti i onakva kakva danas jest. Bez uljepšavanja, bez megalomanije, bez ogorčenja, bez nesuvislog moraliziranja.

Alenko Ribić napisao je knjigu koja ne bježi ni od čega, a najmanje od njega samog. Uvjeren sam da je to jedna od najdepersonaliziranijih autobiografija koja se toliko ustrajno i diskretno odriče prvog lica jednine u korist prvog lica množine da baš na tom putu i gradi okosnicu autentične veličine. Negdje između nogometnih utakmica, prvih linija fronte i činovničkih pokvarenih spletkarenja smjestila se Ribina Hrvatska”, zabilježio je u uvodu knjige njezin urednik Goran Gerovac.

Što nam je bilo u glavama prije akcije

– Pisao sam kombinirajući dokumentaristički stil, što znači tvrdoglavo ne odstupajući od činjenica, no želio sam ispričati i priču o običnim ljudima koji su u vihoru povijesti, godina i datuma pokazali i vrline i mane koje kao ljudi posjedujemo. Zato u knjizi nema ratnih zemljovida, borbenih pravaca djelovanja, topničkih dnevnika, granatiranja i svega onoga što je, pomalo predvidivo, karakteristično za svaki, pa tako i naš Domovinski rat. Ali ima razgovora među tim sudionicima, ima emocija i situacija u kojima smo se našli kao na nekom velikom ispitu, ima aktera koji su, dokazujući veličinu, smatrali da ne rade ništa posebno, kao i onih koji su, ne radeći ništa posebno, mislili da imaju pravo biti veći, bolji i važniji od drugih. Zato je moja zamisao bila opisati i ispričati autentične priče koje sam proživio osobno i sa svojim suborcima. Što se u našim glavama zbivalo dan prije neke akcije kad nisi znao hoćeš li se živ vratiti, o čemu smo razgovarali, kako smo provodili vrijeme na položajima. Što je bilo najteže, kako smo se nosili s opasnostima, sa svime onime što se danas tako olako naziva stresom. Jesmo li uvijek imali hrane, vode, potrebne logistike, gdje smo spavali i slično. Ako to uspijem prenijeti na čitatelje, onda će i oni shvatiti sve nedaće kroz koje smo prošli i ne spominjući kako su padale granate, kako smo pucali, koliko nam je bilo hladno... Onda će možda i s lica nas “specijalaca” napokon skinuti “fantomke” predrasuda. Ono što rat znači globalno, za jedan narod ili čak i šire, to manje-više svi znaju jer to rat nosi sa sobom i to se u ovoj ili onoj mjeri nađe na kraju u povijesnim udžbenicima, ali što čovjek duboko u sebi tada proživljava, to ne zna nitko dok mu ne ispriča onaj tko je to osjetio na vlastitoj koži... Nikada baš nisam osobito cijenio teoretičare i one iz toplih ureda, već isključivo ljude koji su ono o čemu bi govorili i sami prošli, koji su autentični u svojim znanjima i svojim iskustvima ma o kojoj tematici bila riječ.

U svojim pričama i stvarnim događajima nisam spominjao imena suboraca, možda u nekoliko situacija samo nadimke, nisam spominjao točne lokacije, već isključivo šire područje na kojem smo se nalazili i služili domovini. Pazio sam da ne otkrivam službene i vojne tajne jer bi to bila izdaja, a ja iznad svega mrzim izdaju i izdajice. Želja mi je bila nikoga ne ugroziti, ali htio sam i da se neki u ovim opisima prepoznaju, i to u stvarnim kontekstima koje su kreirali stvarni događaji, a iskreno se nadam da i hoće... O nekim događajima možda ste i čitali u različitim tiskovinama ili gledali putem medija, društvenih mreža, ali vjerujte mi da se oni ipak razlikuju od mojih svjedočanstva u kojima sam aktivno sudjelovao. Ovaj su put pred vama gledani očima čovjeka “iznutra” – objašnjava autor Alenko Ribić Riba.