Teror u Zvorniku samo je epizoda dugačkog serijala

Teroristički napad u Zvorniku u kojem je Nerdin Ibrić (24), povezan s vehabijama, usmrtio jednog i ranio dva policajca prije nego što je i sam ubijen najnovija je epizoda serijala koji je započeo još u vrijeme rata devedesetih, i za koji je, nažalost, gotovo sigurno da će se nastaviti. Nekoliko tisuća dragovoljaca iz islamskih zemalja, koje su tada, po afganistanskim veteranima, skupno nazivali „mudžahedinima“, sudjelovalo je u ratu u BiH. Većina je došla preko Hrvatske u vrijeme početnog hrvatsko-muslimanskog savezništva. Ratovali su u sklopu jedinice El Mudžahid Armije BiH i počinili teške zločine, među kojima se ističe ritualno odsijecanje glava zarobljenika, najprije srpskih, a onda, u drugom poluvremenu rata, i hrvatskih. „Mudžahedinima“ su dijeljena državljanstva bez nadzora, a dio njih poslije rata ostao je živjeti u BiH, uglavnom u izoliranim zajednicama, gdje su im se pridružili i neki domaći mladići.

U funkciji korisnih budala neki od njih odrađivali su poslijeratni posao teroriziranje hrvatskih povratnika, pretežno u Srednjoj Bosni, što se u Hrvatskoj uglavnom prešućivalo. Bila je to nezgodna tema unatoč tome što su i građani Hrvatske bili meta islamskog terorizma, od pokolja dvanaest radnika Hidroelektre u Alžiru 1993. do terorističkog napada koji je u listopadu 1995. organizirala Al-Gama al-Islamija u Rijeci, nakon što je Hrvatska izručila njezina čelnika.

Tada se bombaš samoubojica automobilom bombom zabio u riječku policijsku stanicu, ranjeno je trideset ljudi, a pravo je čudo da žrtava nije bilo i više. Za razliku od tog izoliranog slučaja u Hrvatskoj, islamistički terorizam u BiH prisutan je u kontinuitetu. Godine 1997. izveden je veliki teroristički napad u Mostaru. U Splitskoj ulici u zapadnom dijelu grada eksplodirala je autobomba sa 30 kgTNT-a. Napad je organizirao Ahmed Zuhair Handala, islamist koji je poslije završio u Guantanamu. Odmah nakon napada dio sarajevskih medija pokušao je plasirati priču kako su Hrvati to sami sebi postavili kako bi ispali žrtve. Sramotno se na ta podmetanja zakvačio i tadašnji oporbeni tisak u Hrvatskoj. Nakon što su otkriveni pravi počinitelji, Handala i ekipa, nije poznato da se itko zacrvenio ili ispričao.

Bombe su bile podmetnute pod katoličke crkve u Bugojnu 1996. i u Sarajevu 1997. Iste godine spriječen je atentat na papu Ivana Pavla II. za njegova posjeta Sarajevu. Ispod mosta na ruti kojom je prolazio na vrijeme je otkriven eksploziv. Godinu dana poslije islamisti su u odvojenim akcijama podmetnutim bombama ubili dva hrvatska policajca povratnika u Travniku. Sljedeće godine, 1999. bombom u automobilu ubijen je zamjenik ministra unutarnjih poslova Jozo Leutar. Alija Izetbegović je, slično kao i u slučaju terorističkog napada u Mostaru, sugerirao da su to napravili sami Hrvati besramno ciničnom izjavom kako su to mogli počiniti „hrvatski ekstremisti ili naše budale“.

Počinitelji ni do dandanas nisu otkriveni iako postoje brojne indicije da ja atentat izvela ista islamistička ekipa povezana s dijelom bošnjačke političke vrhuške.

Bajke koje su širili sarajevski i dio hrvatskih medija da se hrvatski prognanici ne vraćaju na prostore koji su ostali pod bošnjačkom Armijom BiH zato što im to brani hercegbosanska politika najbolje pobija sudbina povratničke obitelji Anđelić iz Kostajnice kod Konjica, koju je na Badnju večer 2002. u njihovu domu pobio vehabija Muamer Topalović.

U robnoj kući FIS Vitez, jednoj od najuspješnijih hrvatskih gospodarskih priča u BiH, 2008. podmetnuta je bomba, od koje je jedna osoba poginula. Da se „naše budale“ više ne zadovoljavaju poslom teroriziranja nebošnjaka, svjedoči i teroristički napad islamista na policijsku postaju u Bugojnu 2010., u kojem je jedan policajac poginuo. Sljedeće godine, 2011. dogodio se teroristički napad čije su snimke obišle svijet, a koji je lapidarno opisao „bosanski haiku“: „Kratke hlače, duga brada, kalašnjikov, ambasada.“ Vehabija Mevlid Jašarević je te 2011. usred dana pola sata iz kalašnjikova pucao po američkom veleposlanstvu u Sarajevu, sve dok ga konačno nisu savladali.

U međuvremenu je islamski terorizam postao globalni problem. Nakon nesretne zapadne intervencije i kaosa koji je posljednjih godina nastao na Bliskom istoku i sjeveru Afrike, novi se problem javio i za BiH. Uz stare ratne „mudžahedine“ i kasnije vehabije, novu potencijalnu opasnost predstavljaju stotine boraca iz BiH koji su se borili, i još se bore, u Siriji i Iraku na strani Islamske države. Odlasci iz BiH u džihad na Bliski istok poprimili su tolike razmjere da je u BiH lani donesen poseban Zakon o zabrani odlaska na inozemna ratišta. ISIL-ove crne zastave povremeno se zavijore u vehabijskim selima, koja su potpuno izvan sustava države BiH. Jedno od njih nalazi se i na području općine Velika Kladuša, samo sat vožnje autom od Zagreba. Povratnici s ratišta iz Sirije i Iraka danas su najveći sigurnosti problem u BiH. Regrutiraju za džihad zapuštene mladiće, bez posla i perspektive, često opterećene ratnim traumama, kakav je bio i nesretni Nerdin Ibrić, atentator iz Zvornika koji je kao beba ostao bez oca, koji je 1992. u rodnom gradu ubijen sa stotinama drugih Bošnjaka.

Žrtve te vrste ekstremizma i domaći su muslimani, koje novopečeni žigošu kao mlakonje. Tko je odgovoran za takvo stanje? Prije svega oni koji su dovodili islamiste i tolerirali njihovo djelovanje. Hrvatska vrhuška je 1992. rezonirala – neka ih, dobri su jer udaraju po Srbima. Bošnjačkoj su bili dobri i dok su udarali po Hrvatima. Danas, kad ruše temelje ionako krhke države, ugrožavaju sve. Sreća je da događanja u Zvorniku nisu izmaknula kontroli i da nije bilo pokušaja odmazde sa srpske strane. Kad vehabija napadne policijsku postaju u danas većinski srpskom Zvorniku, nije to isto kao kad to učini u većinski bošnjačkom Bugojnu jer napad odmah dobiva i konotaciju međunacionalnog sukoba. Teroristički napad u Zvorniku je, politički gledano, voda na mlin dominantnoj srpskoj politici u BiH. Republika Srpska se danas rebrendira kao žrtva islamista i dio međunarodne antiterorističke koalicije. Ministar unutarnjih poslova RS Dragan Lukač gotovo trijumfalno, ali nažalost istinito, izjavljuje kako nema terorističkog napada u Europi posljednjih godina a da počinitelji nisu u vezi s nekim iz BiH.

Vehabijski pokret je uvezen i uglavnom financiran iz Saudijske Arabije. Mediji su već prije nekoliko godina upozoravali kako kulturni centar “Kralj Fahd” u Sarajevu, u sklopu kojeg je i velika džamija, ima status diplomatsko-konzularnog predstavništva Saudijske Arabije i u njemu ne vrijede zakoni Bosne i Hercegovine. Obavještajne i sigurnosne agencije BiH više su puta taj centar označili kao mjesto okupljanja radikalnih islamista. No, do sada je nedostajalo političke volje da se stvar raščisti. Dio bošnjačke političke vrhuške očito ne želi remetiti odnose sa Saudijcima jer ima financijske interese. Zašto se tome čuditi kao imamo puno veći primjer perverznog odnosa američke politike i Saudijaca. Veliki američki saveznik financira vehabije, a onda vehabija rafalima raspali po američkoj ambasadi i nikom ništa.

Događaj u Zvorniku razara ionako virtualne temelje BiH. Dodiku je to voda na mlin pa sada govori o potrebi osnivanja entitetske obavještajne agencije kako bi se spriječile ovakve stvari. Ionako traumatiziranoj bošnjačkoj povratničkoj populaciji u Podrinju ovo je dodatna muka. Sarajevska politička vrhuška uz formalnu osudu terorističkog čina pokazuje priličnu nelagodu zbog svega jer joj se razbija šupljak o raji, multikulturi, šegi i ćevapima. Hrvate u BiH ionako nitko ništa i ne pita. Ostaje vidjeti kako će država reagirati. Ako sve ostane na represiji nad zaluđenim mladićima, a ne krene se dublje prema financijerima i političkim pokroviteljima, vrlo je izvjesno da će uskoro uslijediti nova epizoda terorističkog serijala.

>>Terorizam u BiH i hrvatski problem – ekstremistima najprivlačnija sela uz granicu

>>'Ne možemo garantirati da se u Hrvatskoj neće dogoditi teroristički napad'