Unatoč tome što oboje imaju mirovinu, što ih već svrstava u skupinu ljudi s redovitim mjesečnim prihodom od kojeg bi trebali kako-tako živjeti, Diana i Vladimir Frank, umirovljenički par iz Rijeke, ne znaju kako dalje. Osjećaju se bespomoćni, jadni, oboje su teško bolesni, a usto se brinu i o 94-godišnjoj, gotovo nepokretnoj Dianinoj majci, kojoj je potrebna svakodnevna njega i pomoć.
Puni radni vijek
Prije godinu dana, kad je otišla u mirovinu nakon punog radnog vijeka u riječkoj Medicinskoj školi, gdje je radila kao psiholog i profesor zdravstvene psihologije, Diana je mislila da je čekaju mirni dani uz supruga umirovljenika iako je on već tada bio bolestan. Vladimir, dijabetičar i srčani bolesnik, nekako se nosio sa svojom bolesti, no kad je Diani dijagnosticiran planocelularni karcinom pluća pa je krenula na kemoterapiju, bolest je odnijela i Dianinu otpremninu, ono malo ušteđevine koju su imali i mirovine.
– Mi smo u crvenim minusima, potpuno na dnu, nemamo ušteđevine, nikakvih nekretnina, djece i rodbine koja bi nam pomogla, otplaćujemo ovaj stančić u kojem živimo s majkom, potpuno smo financijski slomljeni – tihim glasom govori profesorica koja, fizički iscrpljena, jedva ima snage pomoći majci.
Dva puta tjedno upravo zbog starice dolazi medicinska sestra, zbog prihoda iznad cenzusa nemaju pravo na drugu pomoć, a jedino na što mogu računati jest novac za njegu u kući koji će im se, obećano je iz Centra za socijalnu skrb, početi isplaćivati tek za šest mjeseci.
Režije za stan u kojem su lani otkazali i centralno grijanje i drugi komunalni troškovi mjesečno iznose, računa Diana pred nama, 3203 kune, a treba još imati za hranu, zbog bolesti mnogo voća, povrća, žitarica, za lijekove koje trebaju svi, pelene za majku...
– Psihički sam mnogo bolje nego fizički, nalazi mi nisu dobri iako se tumor malo smanjio. Nije me stid priznati u kakvoj smo situaciji i zamoliti za pomoć ljude koji imaju više i voljni su izdvojiti neki iznos jer nam je pomoć potrebna sada, a ne za šest mjeseci, sada se moram doslovno boriti za svoj život – kaže Diana, a Vladimir dodaje da on odlazak u bolnicu već dugo odgađa jer ne može suprugu i punicu ostaviti same. No, u bolnicu mora, liječenje mu je nužno.
Ne može u bolnicu
– Kako da se moja bolesna supruga brine o svojoj majci kad je njoj samoj potrebna njega. Morale bi imati medicinsku sestru ili njegovateljicu da se o njima brine, no to treba platiti. Da imamo novca, nikog ne bismo ništa pitali, ali nemamo ni za osnovne potrebe. Zato Večernjakove čitatelje, koji su u brojnim slučajevima pokazali da imaju veliko srce, molimo da nam pomognu. I najmanji iznos koji daruju nama bit će velik i bit ćemo zahvalni – zamolio je Vladimir. Svi koji žele pomoći novac mogu uplatiti na račun Diane Frank kod Privredne banke Zagreb, broj IBAN-HR60 23400093200030798.
>> Tumor mu se proširio, a silno želi sjesti u školsku klupu
Ne bih ds htio puno osvrtati na konkretni slučaj jer je sam po sebi tragičan. Htio bih nešto napisati o odnosu države prema ljudima treće dobi i onima kojima je potreban smještaj u domove. Tu po meni postoje tri klase starijih i nemoćnih ljudi. Prva je klasa onih koji imaju sreću da dobiju smještaj u državnom domu gdje je smještaj u jednokrevetnoj sobi manji od 2000 kn a država dobrano sufinancira taj smještaj, tako da korisnici tih domova za vrijeme boravka u domu mogučak i štedjeti ako imaju i malo bolju mirovinu. Druga klasa su oni koji su socijalni slučajevi gdje država plaća punu cijenu smještaja i korisnik doma nema nikakovih briga niti problema kao niti članovi obitelji. Treća klasa su oni kojima smještaj u dom zatreba naglo, a u državnom domu nema mjesta jer se tu treba prijaviti puno prije smještaja. Takve starije i nemočne osobe obitelji smještaju u privatne domove gdje je trokrevetna soba od 3500kn na više. I sada smješaj takove osobe tjera cijelu familiju u očaj jer treba te novce svaki mjesec skupiti. Ako svi jednako izdvajamo za taj dio socijale svi bi trebali imati i jednaka prava i cijene. Naši ministri kažu da su privatnici koji imaju domove poduzetnici i da im država ne može pomagati. Možda je to s te strane u redu, ali onaj tko mora te usluge koristiti je očajnik koji je u određenom trenutku tu uslugu platiti, a već je kroz svoj radni vijek dobrano izdvojio za socijalu i sada sufinancira one iz prve i druge klase i još mora svoje obveze plaćati. E tu nismo svi jednaki i zato dižem svoj glas do neba protiv takove pravednosti i solidarnosti. Ovo ne pišem napamet, nego kao pripadnik treće klase.