Tesla zaslužuje svoj muzej u Zagrebu,a idealna su lokacija predsjednički dvori na Pantovčaku

Na stolu u sobi leži podebela knjiga. Jako je stara, vidi se odmah, vjerojatno i vrlo važna, vrijedna ako je netko još čuva. – To je evanđelje s komentarima Milutina, oca Nikole Tesle, kaže nam Boško Budisavljević, ugledni zagrebački arhitekt i pranećak velikog znanstvenika.

Nismo dugo izdržali, zavirili smo, označio je stranice na kojima se nalaze komentari. Tamo su, odolijevaju vremenu, jer otisnuto je evanđelje iz 17. stoljeća. I kao da ni njemu ni njegovu praujaku ne žele dati mira, opet je nedavno izbio prijepor čiji je on zapravo. Il’ je naš il’ je njihov, s neizbježnim zaključkom – ma sigurno je naš. Porazgovarati o besmislu takvih rasprava o istinskom građaninu svijeta došli smo k čovjeku neobična života čije priče, zapravo, mogu popuniti polovicu ovih novina, kamoli ne nekoliko stranica.

– Još je tu stvari. Imam ovaj ormar za knjige, Bucherkasten, koji je pripadao Teslinu nećaku Savi Kosanoviću, stigao je iz Amerike zajedno s još nekim predmetima, kao i s njegovim radnim stolom. Pa i telegramom u kojem ga Tesla obavještava kako je napravio oružje kojim će se s lakoćom obraniti Jugoslavija, da bi ga u drugom redu zamolio za 800 dolara jer mu nedostaje novaca za nastavak rada. Ovdje je negdje, moram ga potražiti, već neko vrijeme nitko se ne raspituje – govori jedan od rijetkih živućih znanstvenikovih bližih rođaka čija je majka Dana bila unuka Tesline sestre Angeline, udane Trbojević. Nikola Tesla imao je tri sestre – Maricu Kosanović, Angelinu Trbojević i Milku Glumičić te brata Danu koji je preminuo mlad.

Boško nam otkriva do sada neobjavljenu memorabiliju.

– Na grobu Save Kosanovića i njegova je bista, ovo je gipsani odljev prema kojem je napravljen reljef koji je na grobu, a izradio ga je Ivan Meštrović, veliki prijatelj Nikole Tesle! – kaže podvlačeći da ima i pismo kojim njegova teta Mica, Teslina sestrična, moli Meštrovića da napravi Savinu bistu, a kipar odgovara neka samo pošalje fotografiju. I to je taj patinirani gipsani odljev pred nama. Tu su još čajnik i šalice koje je oslikala Teslina nećakinja po majci Marija Mandić. Puno je puta arhitekt spomenuo Savu Kosanovića, čovjeka koji je odnio Tesline stvari iz Amerike u Jugoslaviju, na temelju njih je osnovan Muzej Nikole Tesle.

– On je za nas bio ujo Braco, a njegova sestrična koja je s njim bila tamo bila je teta Mica. Bio je predratni političar ovdje u Zagrebu, u Pribićevićevoj stranci, bio je član vlade pa je s njom i izbjegao, kratko bio u Londonu gdje se posvađao s dijelom vlade te je otišao u Ameriku. Savo je zagovarao jugoslavenstvo, bratstvo i jedinstvo, nasuprot drugih koji su htjeli Dražu Mihailovića. Dvije je godine proveo u Americi gdje je bio u opoziciji vlade u egzilu. Vratio se i bio sa Subašićem na Visu kada je potpisivan sporazum s Titom. Nakon toga bio je ministrom za informiranje u Titovoj vladi, potom prvi naš ambasador u Americi da bi se 1946. vratio, imao još neku ministarsku funkciju, pa bio član Prezidijuma Narodne skupštine. No bio je i razočaran jer je Tito svijetu obećavao višestranačku vladu, no od tog višestranačja nije bilo ništa. Svi su ti ministri imali kabinete, ali nitko ih nije pitao ništa. A moja se majka tome svemu veselila jer je, kad bi iz Zagreba išla svome ujaku Savi u posjete, s kolodvora bi mogla službenim automobilom, mogla je i na prijeme vlade, što je njoj imponiralo. Savica Kosanović uspio je da Teslina ostavština dođe preko njega u Jugoslaviju. Meni samo nije jasno kako je to uspio kada je brat tete Mice, ujo Niko, Nikola Trbojević, a ona je živjela sa Savom, također bio u Americi te je stariji od Save Kosanovića. Kako je to Sava uspio a da se nigdje, ni u jednom dokumentu, i ne spomene ime Nikole Trbojevića koji se kasnije prekrstio u Terbo i čija su djeca osnovala Teslin memorijal koji i danas funkcionira. A i sam je bio ugledan znanstvenik. Nikola Terbo bio je tada najbliži Teslin rođak – kaže zagrebački arhitekt koji je sada najstariji Teslin rođak nakon što je prošle godine umro unuk Nikole Trbojevića William Terbo. Na životu su od Teslinih rođaka još djeca Boškove tete Angeline – Simo i Milica. Zatim Nikola i Ana Janković, djeca Boškova ujaka Ljubiše. Boško je najstariji, time najbliži Teslin rođak.

Rođen u Splitu

On sam rođen je u Splitu, potomak je loze Budisavljević koja je imala dva plemstva, po Marku i Mijatu Budisavljeviću. Tako se početkom 18. stoljeća poručnik Marko pl. Budisavljević oženio Marijom pl. Holjevac. Po austrougarskim zakonima djeca iz miješanog braka moraju biti katolici. Pa su njegovi Budisavljevići – katolici. Kao arhitekt pomalo je crna ovca u obitelji koja je mahom pravnička, sve suci i odvjetnici. S Jovankom Budisavljević Broz također nemaju veze.

– Utvrđeno je to u susretu Jovanke i moje majke kada je Tito Galebom išao u Indiju. Mi smo tada bili u Gvineji koja je prestala biti francuskom kolonijom. No otišli su francuski profesori pa smo uskočili mi, nesvrstani. I Tito se zaustavio da bi posjetio te Jugoslavene pa je tako majka upoznala Jovanku. I utvrdile su da nemaju srodstva. Ali jedan naš rođak imao je dućan u Pećanama nedaleko od mjesta gdje je Jovanka živjela s majkom jer ih je otac bio napustio. Bile su jako siromašne pa je Jovanka znala dolaziti u taj dućan tražiti malo soli za dva jaja, toliko su bile siromašne – sjeća se priča svoje majke.

Od stvari koje je Kosanović donio iz Amerike nakon znanstvenikove smrti osnovan je i muzej u Beogradu koji je zapravo privatna zbirka Save i Mice jer je to zapravo njihova ostavština.

– I samu zgradu u kojoj je muzej donirao je privatni vlasnik, ne država. A taj muzej danas ne bi bio u Beogradu da Savica nije bio simpatizer komunista i član poslijeratne vlade te ambasador u Americi. Da nije bilo tako, bio bi političar u mirovini i sjedio ovdje u Zagrebu. Nisam Savu nikada vidio pa ga nisam mogao ni pitati o navodno nestaloj dokumentaciji iz Tesline ostavštine te o tome doista ne bih mogao govoriti.

Osobni doživljaj

Jeste li bili u muzeju? – Ne! Ni sam ne znam zašto iako sam pet godina radio u Beogradu nisam otišao u Teslin muzej. Ne mogu to objasniti. Trebalo bi u taj muzej i uložiti, ali izgleda da će se to dogoditi tek kada mi to učinimo – govori nam Boško Budisavljević. U Smiljanu, kaže, također nije bio.

– Zapravo jesam, samo je bilo zatvoreno! Kako nemam automobil, ne vozim, do Smiljana i ne mogu jer se iz Gospića do tamo ne može nikako osim autom ili – pješice. Ni u Tehnički muzej nisam ušao. Nisam bio ni na jednoj izložbi posvećenoj njemu. Nekako je Tesla za mene nešto osobno, nisam svemu tome oko njega pridavao neki značaj. Doduše me nikad nitko nije ni pozvao. Da jest, možda bih i došao. Pisao sam muzeju u Smiljanu nudeći im te Tesline stvari koje imam, nitko nije nikada odgovorio. Nudio sam i muzeju u Beogradu Savin portret koji je napravio Meštrović, također bez odgovora. Isto sam nudio i galeriji Meštrović, nešto mi je odgovorila neka kustosica, poslije više ništa. I onda sam prestao, izgubio sam volju. No bio sam prije nekoliko godina u Metku, otišli smo obnoviti grobove Trbojevića, tamo se, naime, udala Nikolina sestra Angelina, moja prabaka. Moja tetka Mica znala je moju majku uvijek podsjećati kako smo mi osma generacija koja je nosila cipele, odnosno – znala pisati! Jer to su sve svećeničke obitelji. Tako sam ja deveta, a moja djeca deseta generacija koja je “nosila cipele” – kaže Teslin pranećak koji smatra da bi muzej Nikole Tesle morao biti u Zagrebu.

– Naime, oni sa Srbijom nisu imali baš nikakve veze. Samo jedan od petero Angelinine djece diplomirao je teologiju pa je otišao u Vojvodinu. A od petero Angelinine djece, moje prabake, četvero je doktora znanosti, jedan čak dvostruki. Inače me ovi prijepori zbog kojih sada razgovaramo uopće ne zanimaju. Pa kroz povijest svi su od svakoga bježali, od Turaka ponajviše, ljudi su se miješali, gdje spada netko tko se rodio prije 150 godina, potpuno je nebitno. Nije to bilo bitno ni mojoj majci koja se rodila u obitelj pravoslavnog svećenika u Metku ni meni koji sam kršten tu u crkvi svetog Petra. Tek je danas odjednom sve to tako važno i moraš se obavezno opredjeljivati – kaže ugledni urbanist i arhitekt podsjećajući na neke činjenice vezane za posjete Zagrebu i Beogradu za koje se sada dnevna politika tako lako hvata.

– Kao prvo, Tesla je tada imao tek 35 godina, za Milana Amruša i društvo iz Akademije bio je tek balavac. O izmjeničnoj struji nitko nije imao pojma niti je mogao znati što bi to moglo značiti. Znalo se za istosmjernu struju, petrolejske lampe, plinsko osvjetljenje, o izmjeničnoj tada nitko nije znao ništa. Nije tada bilo današnjih brzih komunikacija pa da se o svemu odmah piše. Jedina je razlika što su njega u Beogradu kao Srbina malo bogatije dočekali, bio je na prijemu kod kralja, s njim se upoznao Jovan Jovanović Zmaj. Ali on je i odande već sljedećeg jutra otišao za Budimpeštu! Nije se dogodilo ništa bitno – kaže. Dakle, veliki je znanstvenikov prijatelj bio jedan također veliki umjetnik Ivan Meštrović. Njegova skulptura Nikole Tesle danas stoji na sasvim neprikladnom mjestu pored jedne slastičarnice u Zagrebu kamo je preseljena sa svojeg originalnog mjesta nasuprot spomeniku Ruđeru Boškoviću u prostoru naše najvažnije znanstvene ustanove, Instituta Ruđer Bošković.

– Bandićeva posla! Njega je Bandić oteo, fizički oteo. Prestrašno je mjesto na kojem je on sada, a njegovo je mjesto tamo, za to je mjesto kip i rađen, odnosno kipovi njih dvojice. Meštrović i Tesla upoznali su se u Americi. Tamo je u ono doba bilo malo viđenijih Hrvata i Srba pa je bilo logično da se oni povežu. Tada je to bilo normalno, ne kao danas kad jedni prema drugima nastupaju s oprezom – govori. Jedan je Teslin spomenik, onaj u Gospiću, uništen na početku Domovinskog rata.

– Uopće ne mogu shvatiti tu perverziju. Pa to je bio Tesla, čak ne neki partizanski borac kojima dižu spomenike u zrak! Što je on nekome smetao tamo? Iz Beograda je ponuđen novi odljev pod uvjetom da dođe na to mjesto. Nisu htjeli. Ispostavilo se, ipak, da jedino ljevaonica Akademije u Zagrebu ima pravo napraviti takav odljev i on sada čeka da ga se opet postavi. I treba biti na nekom pristojnom mjestu, ne ga, eto, tek postaviti. Ne pored nekog kulturnog centra nego pored Teslina centra, i ne slutimo koje mogućnosti nudi njegovo ime i osoba, cijeli jedan posebni turizam. A i to u Smiljanu nastalo je za 15 dana zbog nekakve obljetnice – objašnjava. Teslin biograf William Carlson tvrdi da bi Tesla do kraja potonuo u zaborav da se nije pojavio Elon Musk i njegovi automobili Tesla.

– Pa bili su u Češkoj za komunizma radioaparati Tesla! Ali da, sada je svijet zaluđen Teslom. A do prije 30-ak godina neki moji kolege nisu uopće znali za njega. Uskoro će prikazati i film u kojem je i Westinghouse? To mi je drago jer epizoda s Westinghouseom ističe tu karakteristiku moje obitelji u kojoj nitko nije znao s novcem. Jer, kada se Westinghouse potužio Tesli da su tantijemi preveliki, Tesla je zatražio taj ugovor i – poderao ga pa pitao: “Je li sad u redu?” Žene? Mislim da je najbliže istini ono što je on sam rekao: “Nemam vremena jer sam 24 sata u svojim eksperimentima, nemam se kad posvetiti nekoj ženi s kojom bih izlazio na večere i slično.” On jednostavno nije imao vremena. To je i mene koštalo moje žene! Ali moju kćer Danu, sada poznatu po filmu “Dnevnik Diane Budisavljević” , zovemo Tesla jer je u stanju rukama sve napraviti – kaže.

Je li gledao film?

Zadivljen kćerinim filmom

– Naravno! Bio sam u Puli. Kao otac apsolutno sam zadivljen činjenicom da je ona to uspjela napraviti, i to jako dobro. Relativno je mlada, nije završila režiju, ovo joj je prvi dugometražni film, a Jurica Pavičić napisao je da je to prvi put da je vidio uspješan spoj igranog i dokumentarnog. Usto je to i povijesni film u kojem je najsretnija bila kostimografkinja. Za ovaj su se film svi kostimi morali kreirati i sašiti, bila je i izložba u Mimari. I nije se smjelo promašiti jer film je namijenjen javnosti među kojom će biti i onih koji su jako dobro upućeni u sve iz toga vremena. Vidjelo se da se Dana doista deset godina bavila tim filmom. Posebno sam bio zadivljen prijmom publike. U pulskoj Areni ima jedan kafić u koji svi idu po kokice i Coca-colu za vrijeme filma. Dok je trajao film o Diani, nije došao nitko. Svi su uredno dočekali kraj špice kada je nastupio pljesak koji je trajao osam minuta, u Cannesu je pljesak za “Bilo jednom u Hollywoodu” trajao šest minuta. U Dubrovniku su morali pustiti dvije predstave jednu za drugom koliki je bio interes. I dalje ne vjerujem da je to uspjela – ponosan je Budisavljević koji o Diani dugo nije znao ništa iako mu je majka bila jako dobra s Julijem Budisavljevićem, s kojim su u dalekom srodstvu, pa je po prirodi stvari morala znati i Dianu.

– O tome nisam znao ništa, majka o tome nije željela ništa reći. Dogodilo se tako da me jedna izdavačka kuća pitala bih li napisao knjigu o Balkanu. I jesam, nazvao sam je “Povijest Balkana kroz povijest moje obitelji”. Da bih je napisao, intervjuirao sam svoju majku i tada sam doznao mnoge stvari koje inače ne bih doznao da nisam napisao tu knjigu. Međutim, ona nije izašla jer je trebala dvije pozitivne recenzije. Dobili smo jednu pozitivnu, no od jednog švicarskog izdavača koji je bio prosrpski orijentiran ne jer sam u knjizi osuo drvlje i kamenje po Ratku Mladiću. Neki su dijelovi objavljeni u jednoj drugoj knjizi, no cijeli rukopis nisam još ni fotokopirao, ni Dana još tu knjigu nije pročitala. A nisam siguran ni je li to naročito dobra knjiga iako je dobila tu pozitivnu recenziju od uglednog izdavača – razmišlja.

Da vas pitaju, gdje biste u Zagrebu postavili Teslin spomenik i Teslin muzej?

– Spomenik bih ostavio tamo gdje je izvorno i trebao biti. Ne moraš se baš uvijek spoticati o takve stvari. Ako su svi turisti u stanju otići vidjeti Arkade na Mirogoju, onda će otići pogledati Teslu i Ruđera ako im to mjesto označiš. Muzej bih stavio tamo gdje je sada predsjednica, na Pantovčak. Upravo u tu Ostrogovićevu i Richterovu. Tesla zaslužuje svoj muzej i ne zaslužuje da bude sekcija u Tehničkom muzeju. A Pantovčak je idealna lokacija za javni sadržaj. Građani bi bili oduševljeni jer bi taj park konačno postao javni park, a taj bi muzej postao muzejem svjetskog glasa sa svjetskim eksponatima i mjestom za znanstvena istraživanja. Turistički i znanstveno. Nema više klasičnih muzeja, sada je muzej mjesto gdje se nešto i događa. Nema druge takve lokacije, ta je idealna. A i rezidencija predsjednika nema smisla u takvom objektu jer to nije javni prostor, to je objekt s dobro održavanim parkom, ali u koji ne možete ući – misli pranećak Nikole Tesle.