– Teta, teta, i ja bih išao – govorio je dječak pokušavajući otvoriti vrata i pridružiti se mališanima u bazenu.
Teta ga je nježno uhvatila za ruku, uvela u ograđeni prostor i kazala mu da plivati ipak ne može. Nedavno je imao operaciju i mora paziti na ranu. Uostalom, ni njegova grupa nije bila na redu za odlazak na kupanje. Mališan se povukao prema klupici gdje je bila uredno posložena odjeća djece koja su s drugom tetom u bazenu pjevala. Na brzinu je svukao kratke hlače i nasmijao se.
Taj dječak boluje od cerebralne paralize, a sve svoje četiri godine života proveo je u domu u zagrebačkoj Nazorovoj ulici u kojem skrbe za djecu bez roditelja ili bez odgovarajuće roditeljske skrbi te trudnice i majke s djecom.
Pljuskanje vode i smijeh
I dok se mališani oko njega izmjenjuju, pa jedni bivaju posvojeni, a drugi smješteni u udomiteljske obitelji, on ostaje u domu, okružen pažnjom i brigom odgojiteljica i "svoje" volonterke. Zato što je bolestan mogući posvojitelji ga zaobilaze, baš kao i trogodišnjeg autističnog dječaka.
– U domu je trenutačno 65 djece, a na majčinskom odjelu šestero je beba sa svojim majkama te dvije trudnice. Godišnje ih se posvoji oko 25. Djecu nipošto ne izlažemo mogućoj traumi da budu odbačena. Upoznavanje s mogućim posvojiteljima ide tek nakon što posvojitelji razgovaraju s našim stručnim timom koji im daje sve informacije o djetetu, uključivši i zdravstvene. Kod nas se nije dogodilo da netko odustane od posvojenja jer je u nekom drugom domu u Hrvatskoj našao drugo dijete. Zato i jest jako važno što se uvodi lista posvojitelja i što se sustav umrežava – kaže nam logopedica Svjetlana Tončetić Bogović, voditeljica doma u Nazorovoj, prije no što smo krenuli prema prostranoj terasi na katu.
Otvorivši vrata na kojem stoji svibanjsko upozorenje da se posebno pazi na petogodišnjaka koji se voli penjati na ogradu, na toj smo terasi ugledali dva brodića iz kojih su provirivale znatiželjne oči mališana u pelenama te začuli pljuskanje vode i smijeh. Ti brodići zapravo su bazeni za djecu koja su ne tako davno napravila prve korake.
– I medo se okupao – pokazuju nam mokru plišanu igračku, veću od njih samih, pa nastavljaju uživati u vodi, pod budnim okom zaposlenica.
Glazbena radionica
– Trudimo se učiniti im ljeto što ugodnijim. Na terasi su bazeni za najmlađe, u dvorištu onaj za veću djecu. Vodimo ih na kupanje po grupama, da ne bude gužve, i da ih sve možemo paziti – priča voditeljica.
Djeca iz doma ove su godine išla dva puta na more. Desetero ih je išlo u Tučepe, a još toliko u Vrsar. Putovali su oni stariji od četiri godine jer za vođenje mališana bilo bi nemoguće organizirati potreban broj teta. Od ljetnih zabava imali su i glazbenu radionicu, a petkom je karate.
– Sada zbog vrućine ne možemo na izlete, no u lipnju smo bili. Nastojimo da im život ne bude samo u domu, vodimo ih na događanja u gradu – govori Svjetlana Tončetić Bogović.
Iako su u domu u Nazorovoj smještena djeca do sedme godine, nailazimo tu i na djevojčicu koja će krenuti u četvrti razred.
– Ovdje su joj i mlađa braća. Nismo ih htjeli razdvojiti – objašnjava voditeljica.
– Prošla sam s pet i kad narastem, bit ću šminkerica – hvali se odlikašica dok nam dječak s početka priče pjeva pjesmicu iz crtića.