Tetraplegičar pobijedio sud, ali su mu ugradili preuski lift

Student Enver Şahin imao je pravo što je odbio pomoć asistenta za kretanje fakultetom i inzistirao na preinakama na zgradi fakulteta kako bi kao osoba s invalidnošću mogao pohađati studij pod uvjetima što bližima onima koje imaju ostali studenti, presudio je Europski sud za ljudska prava u predmetu protiv Turske. Kao paraplegičaru onemogućen mu je pristup studiju strojarstva u trokatnoj zgradi, što je, utvrđeno je, diskriminacija u pogledu prava na obrazovanje. Takvu pravnu bitku zbog nepristupačnosti zgrada sudova u Rijeci kao tetraplegičar vodi i odvjetnik Damir Jelušić.

“Nema novca” za preinake

Şahin je bio na prvoj godini studija kad je u prometnoj nesreći ostao paraliziran do struka. Nakon dvije godine htio je nastaviti studij pa je zatražio odgovarajuće adaptacije na zgradi fakulteta. Ured rektora odbio ga je uz standardno “nema novca”, ali ponudili su mu asistenta. Şahin je to odbio pozivajući se na pravo na privatnost. Za razliku od turskih sudova, ESLJP je zaključio da sveučilište i sudbena vlast nisu reagirali s potrebnim obzirom. Nedostatak novca za ESLJP nije valjan izgovor. Inzistira se na pružanju mogućnosti osobama s invalidnošću samostalnog života i potpunog razvoja osjećaja dostojanstva i samopoštovanja, jer je to od najveće važnosti i suština Konvencije o pravima osoba s invalidnošću. Turska mora Şahinu platiti 10.000 eura odštete i 2952 eura za troškove postupka.

Naš Ured pravobraniteljice za osobe s invaliditetom imao je i trenutačno ima više predmeta u kojima se studenti s invalidnošću s različitih sveučilišta i veleučilišta pritužuju zbog izazova s kojima se suočavaju “prije svega vezano uz osiguravanje asistenata u nastavi i pristupačnost prostora općenito”. Što se ustanova visokog obrazovanja tiče, brojne su teškoće s kojima se moraju suočavati studenti s invalidnošću čime se stavljaju u nepovoljniji položaj, od stuba sve do nepristupačne literature.

– Osobe bez invalidnosti često ne vide takve prepreke, jer one za njih nisu poteškoća. Međutim, Konvencija UN-a o pravima osoba s invalidnošću u članku 9. osigurava jednak pristup prostorima i uslugama svim članovima društva. Konvencija je kod nas 2008. stupila na snagu – ističe pravobraniteljica Anka Slonjšak napominjući da se krši i Pravilnik o osiguranju pristupačnosti građevina osobama s invalidnošću i smanjenom pokretljivošću.

Odvjetnik Damir Jelušić je u sudskom postupku pravomoćno dokazao diskriminaciju osoba s invalidnošću zbog nepristupačnosti prostora Upravnog suda u Rijeci od strane Republike Hrvatske, koji je počeo s radom 2012.

Zgrada suda bila je potpuno neprilagođena kretanju osoba s invalidnošću, ali i osobama smanjene pokretljivosti, recimo koje se u poznoj životnoj dobi otežano kreću. Za trajanja sudskog spora, Upravni sud promijenio je sjedište, ali tako da je premješten u zgradu zakupljenu od države, neposrednog štetnika, kako napominje Jelušić.

Dosuđeno 30.000 kuna

– Ali pri preseljenju država uopće nije marila ni za propise koje je sama donijela, a po kojima su i prvotni smještaj i premještaj bili u suprotnosti s Ustavom, Konvencijom, zakonom i pravilnikom, a ni o antidiskriminacijskoj parnici u tijeku – ističe Jelušić. Odvjetnik je nudio i mirno rješenje spora tako da mu se dostavi ponuda o vrsti i rokovima izvršenja radnji radi uklanjanja diskriminacije odnosno arhitektonskih barijera, te ponudu pravične naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti. Nakon tri mjeseca, Općinsko državno odvjetništvo odgovorilo mu je da “ne postoje uvjeti za mirno rješenje spora”. U odgovoru na tužbu, slično kao u turskom slučaju, govorilo se o “upornosti tužitelja u odbijanju svih ponuđenih mogućnosti pristupa”. Međutim, pravomoćno je presuđeno da osobe s invalidnošću nemaju jednak pristup zgradi suda kao ostale osobe. I u riječkom slučaju nuđeno je nošenje odvjetnika ili održavanje rasprava u njegovu domu, ali Općinski sud u Rijeci, što je i žalbeni sud potvrdio, zaključio je da to nije razumna prilagodba. Predsjednik Upravnog suda pokušao je učiniti što je u njegovoj moći, ali rješenje je u rukama države, odnosno Ministarstva pravosuđa. Na koncu je ugrađena podizna rampa, ali neupotrebljiva za Jelušića jer je preuska za njegova kolica.

Odvjetniku Jelušiću dosuđena je odšteta od 30.000 kuna, a vodi antidiskriminacijski spor i zbog nepristupačnosti Prekršajnog suda. U izvješću pravobraniteljice za 2016. od anketiranih 36 sudova, 15 ih ima zgradu s pristupačnim ulazom za osobe s invalidnošću (41,6%), devet pristupačnost prostorija na katu te pet prilagođeni sanitarni čvor. Jedino Općinski kazneni sud u Zagrebu ima taktilne crte vođenja. Slijedom riječkog slučaja, sudskim se putem može inzistirati na pristupačnosti i prostora u ustanovama visokog obrazovanja, ali i prostora državnih tijela, obrazlaže Ured pravobraniteljice Slonjšak.