Teza o Hrvatima kao najvećim žrtvama Udbe je promašena

Dokumentarni serijal “Jugoslavenske tajne službe” bio je prilika nad prilikama da se prvi put javno, otvoreno, pred stotinama tisuća gledatelja Hrvatske televizije progovori o Ozni, Udbi i Službi državne sigurnosti, odnosno o tajnoj komunističkoj policiji koja je bila glavna poluga represije jugoslavenskog režima.

I sad, nakon što je završilo njegovo emitiranje, najveći dobitak jest upravo to da smo nakon mnogih objavljenih knjiga i članaka o tome gledali i slušali na nacionalnoj televiziji, da je serijal potaknuo nove rasprave, da je dao do znanja kako se komunistički režim održavao na vlasti, što je sve činio u tom smjeru, ne prežući od likvidacija svih nepoćudnih, neposredno nakon Drugog svjetskog rata masovno, a poslije pojedinačno. Serijal je usto dobrodošao baš na nacionalnoj televiziji kako bi se uklonila pozlata s lika i djela Josipa Broza Tita koji je bio personifikacija tog režima i bez čijeg znanja svega toga nije bilo, a kojemu se još i danas mnogi klanjaju.

Loš Zafranovićev film

Serijal nam je trebao i zbog činjenice da su mnogi pojedinci iz obavještajnih struktura bivšeg sustava i bivše države ušli u sustav nove, hrvatske države, da nije provedena lustracija koja se imala u prvom redu provesti upravo na tom dijelu dužnosnika i službenika bivšega režima pa danas imamo situaciju da nam Njemačka neizravno provodi lustraciju, ili će je zapravo tek provesti kad uđemo u EU, istražujući i procesuirajući ubojstva hrvatskih emigranata u Njemačkoj od strane Udbe, kolokvijalno kazavši. Serijal je također bio dobra prilika da uživo slušamo i gledamo neke od aktera bivšeg sustava i njihova svjedočanstva, od vrhuške u liku Jove Kapičića pa do onih koji su izvršavali zadatke na terenu, kao što je bio Ilija Stanić. I svakako je dobrodošao nakon serijala o Titu Lordana Zafranovića koji je bio negledljiv, totalno neobjektivan, zanatski primitivno odrađen, pa je pitanje gdje je Zafranović potrošio sav novac koji je za njega dobio, za razliku od serijala o Udbi iz kojega se vidjelo da se novac u nešto i potrošio, a i da je film tehnički puno bolje napravljen.

I tu zapravo prestaju one dobre strane serijala, a dolazimo do onih loših, negativnih, do totalnih promašaja koji su bacili debelu sjenu na serijal koji je puno obećavao. A na kraju se ispostavilo da je pun rupa. Prvi veliki promašaj dogodio se odmah na početku, i vrtio se cijelo vrijeme serijala. A to je teza koju zastupa Josip Jurčević, i njemu skloni, kako su Hrvati najviše stradali od Udbe, pa se hoće valjda reći da je i Udba bila osnovana u prvom redu zbog likvidacije Hrvata. Nije poznato je li Jurčević istražio postotke nacionalnosti žrtava, što zacijelo nije, nego je na djelu nova mitologija koja nikome ne treba, a samo svima nama šteti.

Ne treba nam mitologija

Godinama i desetljećima borimo se protiv velikosrpske mitologije i beogradske kuhinje, a na našoj su strani činjenice, koje su mogle kao takve biti prezentirane i u serijalu, i ne samo o Udbi. A onda i s naše strane pojedinci zagovaraju novu mitologiju, da su Hrvati najveće žrtve, pri čemu se posve prešućuje i zaboravlja da Udba nije osnovana zbog obračuna po nacionalnoj osnovi nego radi obračuna sa svim neprijateljima jugoslavenskog režima bez obzira na nacionalnost. Ići licitirati s time da su najviše stradali Hrvati s profesionalne historiografske razine posve je neprihvatljivo i nepotrebno, osim ako nije u pitanju politikantstvo i mitologiziranje.

Druga velika zamjerka serijalu jest snažan dojam da se kroz njega provlače nečiji pojedinačni, privatni obračuni. Serijal je tako počeo kao da je riječ o obračunu s Titom, a ne da je to serijal o tajnoj policiji. Ali lako za Tita, tu ima dovoljno materijala i za njega i za Udbu. No poražavajuće je, i u tome je serijal doživio potpuni fijasko, kad je posljednji nastavak iskorišten za obračun s Franjom Tuđmanom. I kad se kroz serijal pokušava provući teza, koju je izustio Ivan Zvonimir Čičak, a ekipa koja stoji iza serijala pritom samo ostala, da je Tuđman bio projekt Udbe i Mike Špiljka, da je stara garnitura njega izabrala kako bi preživjela političke promjene koje dolaze. A Čičak, inače godinama osobno nesnošljiv prema Tuđmanu, cijelu tezu temelji na činjenici da je Tuđman u Jugoslaviji dobio putovnicu prije njega i nekih drugih disidenata. Ako se već u serijalu išlo na tu tezu, jer je to teza koja nema dokaza osim Čičkova ispraznog govora, onda se toj tezi trebala suprotstaviti druga teza. A ta je da jugoslavenski režim nije Tuđmanu dao putovnicu kao svom novom “odabraniku”, nego su ga s njome pustili van, izvan zemlje, da ode, da se možda ne vrati, da kod kuće manje smeta, da vani priča, a da ih doma ostavi na miru. I nisu li autori serijala, a onda i Čičak s njima, možda razmislili je li Udba tako Tuđmana htjela prvo pustiti iz zemlje i onda ga negdje u svijetu likvidirati i sve to prikazati kao obračun među ustaškom emigracijom, kako se to radilo? I ništa tu ne bi bilo čudno, jer je Udba u emigraciji ubijala gotovo do pada režima. Posljednji ubijeni bio je Ante Đapić 29. lipnja 1989. godine u Nürnbergu, u Njemačkoj. Protiv jugoslavenske, udbaške vrhuške jedino je radilo vrijeme, ubrzo je stigao pad Berlinskog zida, a time i komunizma.

Kome trebaju takve izmišljene teze o Franji Tuđmanu? Je li to u pitanju samo osobna nesnošljivost, kao kod Čička, ili trajna nesnošljivost prema njemu jer je bio komunist, partizan, Titov general, što mu nikako ne mogu oprostiti oni na krajnjoj desnici pa ga nazivaju izdajnikom i tko zna sve kako još, što je notorna glupost i sljepoća? A protiv te teze o Tuđmanu kao udbaškom, Špiljkovu projektu, govore svi kasniji događaji. Nije li činjenica da je Tuđman zamalo ostao bez vodećeg mjesta u HDZ-u? Nije li činjenica da je on pružio ruku pomirbu mnogima iz sustava bivše države samo zbog nacionalnog jedinstva toliko potrebnog u ratu, a dovoljno je samo vidjeti “čiji” su generali poslije izručivani Haagu, i da bi i sam Tuđman bio izručen da je poživio? Nije li malo prekomplicirano i nemoguće preko jednog čovjeka pokušati kontrolirati povijesne i političke procese?

Problem je vrlo jednostavan. Tuđman je bio i komunist i Titov general, ali nakon sloma vlastitih ideala, nakon smjene on se okreće izučavanju povijesti i počinje prepoznavati procese koji se zbivaju na globalnoj razini. I postaje s vremenom jedan od glavnih aktera tih procesa. O tome dovoljno govori njegov osobni dnevnik koji je prošle godine izdao Večernji list. A u tom dnevniku Tuđman piše i kako je dobio putovnicu, kao i svom razgovoru sa Špiljkom dugo godina nakon što se nisu ni čuli ni vidjeli. Sve to nije važno, glavno je baciti tezu bez pokrića i tako zapravo izmanipulirati javnost. A samo zbog nečijih vlastitih frustracija. Kako Čičkovih, tako recimo i onih Dušana Bilandžića koji se ne može pomiriti s time da mu Tuđman nije ispunio ambiciju da bude hrvatski veleposlanik u Beogradu pa otuda izlaze svi njegovi kasniji historiografski zaključci, kao oni o podjeli Bosne. Titula akademika bome svašta podnosi.

Zašto amnestirati Beograd

I na kraju, opet nešto posve neshvatljivo. Zašto se Beograd amnestira u pogledu ubojstava hrvatskih emigranata? Zašto u serijalu nije jasno i glasno naznačeno ono što je istina, da je Beograd donosio odluke o likvidacijama, da je Beograd držao pod kontrolom ubojice na terenu, a da su republičke službe bile zadužene za pripremu terena, za logistiku, već po tome odakle je podrijetlom, iz koje republike bio emigrant kojega je trebalo ubiti?

I opet se pojavljuje teza da je Hrvat ubijao Hrvata. Je li, recimo, Ilija Stanić kao Hrvat išao ubijati Maksa Luburića zato što je i on bio Hrvat? Totalno promašeno, kao i teza s početka, da su Hrvati najviše stradali od Udbe. Kome treba amnestiranje Beograda? I takvih pitanja ostalo je još puno nakon gledanja serijala, gorak okus u ustima kod svakoga tko je tražio i očekivao više, bolje. Šteta, jer je dokumentarac mogao biti činjenično puno jače potkrijepljen, puno objektivniji, bez osobnih obračuna. A kad bi se još išlo analizirati snimljene scene, kadrove, glumu...