Thatcher 1990.: Pod europskom bankom ne može biti demokracije 2015.

London, mjesec studeni 1990. godine. Odolijevajući nekoliko tjedana uzastopce u ljutoj borbi da se obrani od gomile uobraženih ministara kabineta koji su bili zapeli iz petnih žila da je nadvladaju, Margaret Thatcher pružila je svoj posljednji otpor u okviru sad već čuvenog sastanka kabineta u Downing Streetu br. 10. Pitanje koje je prvacima Konzervativne stranke pružilo mogućnost da se ujedine protiv svoje premijerke bilo je pitanje monetarne unije Europe. Ona nije htjela ni čuti. Ubrzo pošto je sastanak kabineta počeo bilo je jasno da je njezina jedanaestogodišnja vladavina završena.

Jedan za drugim, čak i oni do tog trenutka njoj lojalni ministri, napuštali su brod uza sav kukavičluk koji se može očekivati od političara koji osjećaju da će njihov kruh biti bolje namazan maslacem, a njihove fotelje sigurnije uz novog vođu. Pričalo se da je Željezna dama pustila suzu, što je bio znak njezine pripadnosti ljudskom rodu koju su mnogi dovodili u pitanje.

Iste te večeri posljednji se put pojavila u Donjem domu parlamenta u okviru uobičajene prakse odgovora koje premijer daje na postavljena pitanja. Bila je to predstava za pamćenje. Pokazujući na djelu svoje impresivno vladanje parlamentom, Margaret Thatcher nikada ne bi propustila priliku osvetiti se svojim kolegama pokazujući im da nitko od njih neće nikada moći dominirati u raspravi na način kako je uspijevalo njoj.

Njezina maloprijašnja suza postala je vodopad retorike zapapren humorom koji je zbrisao njezine protivnike. Vođa opozicije Neil Kinnock sigurno još uvijek žali što je izabrao temu monetarne unije Europe na temelju koje bi mogao poentirati protiv premijerke u odlasku. „Bi li nam premijerka htjela reći“, pitao je jedan od Kinnockovih zamjenika, u varljivom očekivanju da će Thatcher biti zbunjena temom, „hoće li nastaviti svoju osobnu borbu protiv jedinstvene valute i neovisne (što znači europske) centralne banke?“ Prije no što je uspjela odgovoriti, još jedan poslanik zlonamjerno je dobacio: „Sigurno bi postala njezin guverner!“

„Kakva divna ideja!“, uzvratila je Thatcher dok je dobro raspoloženje ispunjavalo Donji dom. I onda vragolasto prešla na stvar.

„Nije mi to palo na pamet. Ali da jest, to ne bi bila Europska centralna banka koja ne bi polagala račun nikome, a pogotovo ne centralna banka koja ne polaže račune baš svim nacionalnim parlamentima. Jer pod jednom takvom centralnom bankom ne bi bilo nikakve demokracije, a jedna takva centralna banka oduzimala bi ingerencije od svakog parlamenta i tako bila u mogućnosti da ima jedinstvenu valutu i monetarnu politiku i politiku kamatnih stopa koja nas lišava svake političke moći.“ Bio je to možda prvi i posljednji put da je premijer jedne velike europske zemlje rekao bobu bob, a popu pop kad je riječ o europskoj monetarnoj uniji.

Dojam da novcem može rukovoditi apolitički, samo uz pomoć tehničkih sredstva, opasna je besmislica najvećih razmjera. Fantazija o apolitičnom novcu bila je ta koja je učinila zlatni standard u međuratnom periodu jednim tako primitivnim sistemom čija je neumitna smrt iznjedrila fašističke i nacističke zločince s posljedicama koje svi dobro znamo i zbog kojih žalimo. Zlatni standard bio je poduprt idejom o depolitiziranom novcu s pomoću vezivanja njegove kvantitete za količinu zlata – metala koji političari nisu mogli stvoriti ni iz čega s obzirom na to da se za njegov nastanak pobrinula priroda.

Danas istu fantaziju o apolitičnom novcu možemo naći ne samo u strukturi Europske centralne banke koja ne polaže račune nijednom parlamentu (na što je Thatcher tako pronicavo ukazala), već i u novonastalim digitalnim valutama kao što je bitcoin, čija je prednost u odnosu na obične valute upravo nepostojanje političkog autoriteta nad njima. Kako je Margaret Thatcher ukazala svojim dragocjenim uvidom, kontrola kamatnih stopa i zaliha novca u suštini je politička aktivnost koja bi, kad bi se odstranila iz djelokruga demokratski izabranih parlamenata, prouzročila postojan pad u autoritarnost.

Njezina završna izjava odjekivala je u mojoj glavi pet mjeseci tijekom kojih sam služio kao ministar financija. Svaki put kad bih u parlamentu pogledao preko puta i vidio razbojnike iz Zlatne zore kako me gledaju s podsmijehom, ili prilikom svakog sastanka Eurogrupe, na kojem bi Mario Draghi, predsjednik Europske centralne banke, odredio parametre unutar kojih smo mi političari trebali djelovati ne polažući pritom račun bilo kojem parlamentu ili bilo kojoj proceduri koja bi se mogla okarakterizirati kao demokratska, riječi Margaret Thatcher odzvanjale su potvrđujući svoju istinitost: Jedinstvena valuta je politička stvar “Europe”.

S vremena na vrijeme vraćam se izblijedjelom videozapisu završnog parlamentarnog nastupa Margaret Thatcher da izvučem malo gorke radosti. „Uživam u ovom! Zaista uživam u ovom!“, zaključila je veselo prije no što je sjela, zadovoljna što je podsjetila svoje krvnike na to koliki su mediokriteti.

Budući da sam proveo mladost sudjelujući na svakim demonstracijama koje su se održavale protiv gospođe Thatcher i politike njezine vlade, moje današnje uvažavanje njezine proročke kritike demokratskog deficita koji je bio ugrađen u euro naročito je zabavno. Politika, sada shvaćam, jest u svom najboljem elementu kada nas prosvjetljuje kroz uvide protivnika. U okviru sastanaka u Londonu na kojima sam se u rujnu 2015. zatekao kao sudionik proslave dolaska Jeremyja Corbyna na mjesto vođe Laburističke stranke, usudio sam se spomenuti svoje odobravanje Thatcheričine kritike apolitičnog novca. Na moje veliko olakšanje, publika je pozdravila moje odavanje počasti jednoj političarki koja je, za nas ljevičare, predstavljala simbol svega onoga protiv čega smo se borili. 

>>Mitterrand i Kohl: Znali su da će kriza zateći euro nepripremljenim