Glasina o singlovima zagonetnog The Gentlemana prvo se proširila privatnim dojavama, a zatim je stigao i dokaz u obliku CD-a. Kao prvo veliko ovogodišnje iznenađenje, Marka Lucijana Hraščaneca (sudjelovao u projektu Moskau) The Gentlemana, najuputnije bi bilo nazvati “samostalnim umjetnikom” u punom smislu riječi, jer potpisuje glazbu i sve tekstove osim tri pjesme (Mrs. Dulovsky), a s električnom gitarom Mikagi i glasom izvodi svih jedanaest, koje je sam i aranžirao.
Uz pomoć iskusnog producenta Konrada Mulvaja, koji zna da je u glazbi tiho jednako važno kao i glasno, dobro pogođeno sudjelovanje gudačkog kvarteta i vokalnog zbora te Ivana Graberskog s basom i drugom gitarom u tri pjesme, The Gentleman ima album koji je netipičan primjer uzbudljivog izleta talentiranog i ambicioznog novog autora. I izvođača, jer s glasom negdje između Marka Almonda i Scotta Walkera i odličnim gitarističkim učinkom, The Gentleman je sam svoj majstor s odličnim pjesmama. Recitativne i smirene rijeke koje brda valjaju, s tekstovima otpjevanim na engleskom jeziku, The Gentleman se lako uklapa u svjetsku kantautorsku struju samostalaca koji s dvije ruke, glasom i inspiracijom mogu puno toga. Fini ukrasi gudačke sekcije u pjesmi “Srce”, dodatne noise gitare u “Epitaph For A Friend” ili zbora i bas-gitare s ritmičkom podlogom u “Diffusion Of Responsibility” te harmonike Paula Rušnovija u temi “Hole” proširuju ionako uvjerljive i sugestivne pjesme. Iako sve skupa na prvi pogled može djelovati komplicirano ili pretenciozno, The Gentlemana trebate poslušati pa onda donijeti odluku. Jer, u suštini sve je vrlo jednostavno – ne računajući ozbiljan talent – i jasno se čuje.
Na tragu kabaretskog izvođača The Gentleman očitu muzikalnost s jasnom autorskom podlogom i artikuliranom koncepcijom koristi kako treba; kao izravan kanal za plasiranje netipičnih (barem kod nas) pjesama, ali takvih koje će osvojiti publiku željnu zahtjevnijih autorskih iskaza, pa odmah zatim i poklonike Nicka Cavea, Toma Waitsa i samostalnih klasičarskih izleta Elvisa Costella.
Od ovakve introvertne strategije sasvim je različit album “New Bonebomb Experience” basista i producenta Nikole Jerkovića, ranije člana postave The Bonebomb koja je pred koju godinu iznenađivala smjesom elektronike i funka na svojim izdanjima. U novoj inkarnaciji, očito prouzročenoj nevoljkošću da dugo čeka između albuma te očite volje za svirkom, Jerković s provjerenom ekipom izvrsnih svirača na “New Bonebomb Experience” nudi manje elektronike, a više slasnog i strasno odsviranog jazzy-funka.
Od početne “Early Morning Funk” koja simbolički počinje poput “Satisfaction” Rolling Stonesa, samo s rifom na klavijaturama, u sedam pjesama poput furiozne “Is Anybody There?” s istaknutim duhačima i sintesajzerom, mješavina funka Isaca Hayesa i jazz-fusiona sedamdesetih svjedoči koliko se povijesnih elemenata uguralo u suvremenu clubbing glazbu koja s dodacima elektronike paše od klubova do festivala Dimensions i Outlook.
“Punk Bop” komotno se mogla zvati i “Funk Bop”, a kao prvi singl s albuma možda je najefektniji primjer kako se Jerković na basu, Jurica Leikauff na hammond orguljama, iskusni Mario Bočić na saksofonu, uz sempleove i gramofonsko scratchanje Ljube Kraljevića i Franu Puticu na bubnjevima, mogu zamalo odvojiti od zemlje slasnom i glasnom svirkom. Jerković na basu pustio je mašti na volju u “In The Cab” koja, poput jam sessiona kakve je Prince znao organizirati u svojem Paisley Park studiju, pokazuje da je manje od dvije minute dovoljno za pravi groove. Luka Žužić na trombonu i električnom klaviru upotpunjuje ekipu glazbenika koja u završnoj “Red Beet Jam” stavlja sve na kocku i proteže temu na osam minuta, za razliku od konciznih i kratkih ostalih skladbi.
Sjajna, furiozna svirka i zajedničko disanje svih instrumenata, s podlogom Jerkovićeve bas-fraze i solima Žužića na klaviru i Bočića na saksofonu te brzom vožnjom synth sola, završava album koji ćete možda često čuti, a možda i nećete znati tko to svira, jer ćete pomisliti da se zasigurno radi o nekim američkim all stars zvjerkama.