The New York Times je jedan od najjačih bedema u obrani tiskanog novinarstva

Kada je najuspješniji irački špijun, kapetan Harith al-Sudani, poginuo iza neprijateljskih linija, njegovo tijelo nikada nije pronađeno iako je njegova obitelj godinama tražila dokaz o smrti: i zbog posljednjeg oproštaja od voljenog člana i zbog beneficija koje bi dobila od države za palog junaka. Za istraživanje kapetanova slučaja novinarki Margaret Coker, dopisnici The New York Timesa iz Bagdada, trebalo je punih pet mjeseci, ali samo 12 sati nakon objave članka bilo je potrebno da premijerov pomoćnik Haider al-Abadi nazove Sudanijevu obitelj, ponudi im pomoć i pokrene proceduru izdavanja certifikata o smrti.

Reporterka New York Timesa iz jugoistočne Azije, Hannah Beech, pisala je o djevojčici mladenki, 11-godišnjoj Ayu, koju su roditelji udali za oca njezina najboljeg prijatelja, starijeg od nje 30 godina. Djevojčica je rođena u Tajlandu, ali se obitelj preselila u Maleziju zbog očeva posla. Tek nekoliko tjedana nakon objavljivanja članka o Ayunoj sudbini, koja je zgranula svijet, tajlandska vlada službeno je uputila dopis reporterki da je Ayu u pratnji roditelja vraćena u svoj rodni Tajland i da se o njoj brinu socijalni radnici.

Nakon tragične pogibije dvoje osnovnoškolaca iz Južnoafričke Republike koji su se utopili u školskom zahodu, odnosno u velikoj rupi iskopanoj u zemlji, tog su se slučaja primili Norimitsu Onishi, reporter Timesa iz Johannesburga, i Selam Gebrekidan, dopisnik iz Londona: počeli su istraživati urušeni obrazovni sustav i njegove propuste koji su doveli do smrti školaraca. I deset dana nakon što je njihov članak ugledao svijet, južnoafrički predsjednik Cyril Ramaphosa pokrenuo je novi program za rješavanje tog problema u sklopu Obrazovne inicijative i prikladne sanitacije.

Predanost, istinoljubivost, hrabrost i profesionalnost spomenutih novinara The New York Timesa ponovo postavlja ono vječno pitanje: mogu li novinari promijeniti svijet? Je li pero ubojitije od mača? Je li kvalitetne priče moraju biti samo informativne ili mogu biti i okidači prema zadovoljenju pravde, otkrivanju istine, kvalitetnijem životu, boljem društvenom uređenju, općenito jednom boljem i ljepšem svijetu? Premda je u vrijeme digitalizacije i ere novih medija u pitanje doveden opstanak novina, postoji dnevnik koji i dalje stoji kao jedan od najjačih bedema obrane tiskanog novinarstva: The New York Times.

Visoka profesionalnost

Možda je bolje reći da se radi o instituciji, a ne o pukim dnevnim novinama: utemeljen je još 1851., dakle prije čak 168 godina, otprilike toliko je u vlasništvu obitelji Sulzberger (predsjedajući je Arthur Ochs Sulzberger Jr.), a sjedište mu je u zgradi, tzv. Times Toweru s potpisom Renza Piana, koja zauzima cijeli blok na Osmoj aveniji u srcu Manhattana (upravo je početkom 20. stoljeća, 1904. u čast novina The New York Times, tadašnji Longacre Square nazvan Times Squareom). Slogan novina od 1869. je “All the News That’s Fit to Print” (Sve novosti koje su prikladne za tiskanje), trenutačno broje oko 3700 zaposlenika, s podružnicama u Londonu i Hong Kongu (pariška središnjica internacionalnih izdanja zatvorena je prije dvije godine), prosječna dnevna naklada je 571.500 primjeraka, a nedjeljom se udvostruči.

Website je pokrenut 1996. (u jednom danu bilo je zabilježeno čak 555 milijuna pregleda), ukupno od tiskanih novina i digitalne verzije imaju tri i pol milijuna pretplatnika, mjesečno ih čita više od 130 milijuna ljudi, a ukupna godišnja zarada kompanije je oko milijardu i 676 milijuna dolara. Primjerice, prosječna novinarska plaća godišnje iznosi 105.000 dolara (oko 689.000 kuna), a dosad su Timesovi novinari osvojili 125 Pulitzerovih nagrada na raznim poljima izvješćivanja.

“Prva stvar koju ujutro uzmem u ruke je New York Times. Unatoč svim njegovim slabim točkama, realan je te i dalje ima najširi pregled događaja i najiscrpniju pokrivenost od svih ostalih novina u svijetu”, napisao je u djelu “Manufacturing Consent: The Political Economy of the Mass Media” čuveni američki lingvist, filozof, znanstvenik, povjesničar, politički aktivist i socijalni kritičar Noam Chomsky.

Times, odnosno “The Gray Lady”, kako ga neki i dalje nazivaju arhaičnim nadimkom, među novinarima je visoko rangiran po svojoj profesionalnosti i temeljitosti, a u anketi američkih urednika za Columbia Journalism Review te su novine rangirane među vodećima u Americi, uz The Washington Post, The Wall Street Journal i Los Angeles Times. Primjera radi, New York Times je 1971. prvi počeo objavljivati dokumente iz Pentagona, istinu o Vijetnamskom ratu i svim lažima političara, pogotovo predsjednika Nixona. Cijeli je slučaj završio i na sudu, Nixon je čak svom savjetniku Henryju Kissingeru govorio “da treba mučiti sve one koji to objavljuju”, a na kraju je Washington Post pobrao lovorike za aferu Watergate.

Sloboda govora u SAD-u zajamčena je Prvim amandmanom ustava, a Timesov neslužbeni redakcijski moto je: “novine su na prvome mjestu”, tako da se još u redakcijskim krugovima prepričava napadaj bijesa čuvenog izvršnog urednika Abea Rosenthala kada je saznao da je Timesova dopisnica u Philadelphiji u ljubavnoj vezi s tamošnjim visokim dužnosnikom. Kada ju je pitao je li to istina, novinarka se zacrvenila i skrušeno priznala da jest, na što joj je urednik pobacao stvari sa stola i rekao da se kupi istog trena iz redakcije. Način na koji je reagirao osudile su neke kolegice, optužujući ga da nije zaslužila takvu reakciju, na što je Rosenthal samo prijeteći podignuo prst tražeći tišinu i zarežao: “Ne zanima me spava li i sa slonom u svoje slobodno vrijeme, ali onda za ove novine ne može pisati o cirkusu!”.

I lani se potkraj godine dogodio sličan incident, kada su federalni istražitelji osudili Jamesa Wolfea, dugogodišnjeg direktora sigurnosti iz Senatskog odbora za inteligenciju da im je lagao o kontaktima s reporterima, među kojima je i Ali Watkins, novinarka Timesa koja je pokrivala provođenje federalnih zakona. Možda njihov ljubavni odnos nije za kritiziranje, ali davanje povjerljivih informacija ili njihovo skrivanje od javnosti za svaku je osudu.

Među najgorim primjerima je onaj takozvane feministice Glorije Steinem, koja je izgubila sav dignitet kada je 1998. napisala esej u obranu tadašnjeg predsjednika Billa Clintona kojega su Paula Jones i Kathleen Willey optužile za seksualno uznemiravanje.

“Čak ako su optužbe i istinite, predsjednik nije kriv za seksualno uznemiravanje. Optužen je za vulgarno, neprimjereno i nepromišljeno ponašanje, ali predsjednik Clinton shvatio je “ne” kao odgovor. Prikazivati takvo seksualno ponašanje kao seksualno uznemiravanje je kao da posuđeni auto prikazujete kao ukraden”, napisala je Steinem sramotni komentar za Times, desetljećima kasnije pokušavajući se “oprati” da više takvo što ne bi napisala jer “žena treba pomoći ženi”.

“Vjerujemo da je naša misija ujedno i poslovna strategija: da Times bude novinarski toliko jak da nekoliko milijuna ljudi diljem planeta želi platiti da nas čitaju. Naravno, moramo biti duboki u istraživanju i široki u mišljenjima da bismo dugo opstali i nastavili težiti novinarskoj izvrsnosti. I zato je najvažnija strategija – rad. Naše novine čine vrhunski novinari i bez premca smo po originalnosti i kvaliteti novinarstva, kao i po pokrivenosti vijestima jer su naši reporteri u više od 150 zemalja”, zaključili su na inicijativi 2020., odnosno kakva je budućnost The New York Timesa, kolumnisti, novinari i urednici David Leonhardt, Jodi Rudoren, Jon Galinsky, Karron Skog, Mark Lacey, Tom Giratikanon i Tyson Evans. No, kao i svuda, tako ima i nezadovoljnika politikom tih novina, a među glavnim kritikama je politika jasnog zauzimanja strana.

Trump nema dokaze

Primjerice, Times još od 1960. godine otvoreno podupire kandidaturu svakog demokratskog kandidata za predsjednika SAD-a, s iznimkom pružanja potpore republikanskim gradonačelnicima New Yorka Rudyju Giulianiju i Michaelu Bloombergu. Kritičar Matt Taibbi optužio je Times da je favorizirao Hillary Clinton preko Bernieja Sandersa još prije objave demokratskih nominacija. No, zato su s Donaldom Trumpom gotovo u otvorenom sukobu: potkraj lanjske godine Times je objavio na 12 stranica feljton o Trumpovu “sumnjivu bogatstvu i poreznim prijevarama”, utemeljen na 18 mjeseci istraživačkog rada i iščitavanju 100.000 stranica dokumenata. Iako novine imaju izrazito oštru politiku prema psovkama (recenzija koncerta punk sastava Fucked Up (Sjebani) napisana je bez riječi spominjana njegova imena), tijekom predsjedničke kampanje 2016. Times je objavljivao riječi poput “fuck” i “pussy” kako bi pokazao vulgarnost potencijalnog predsjednika.

– Kada pobijedim, prisilit ću New York Times da se ispriča svojim pretplatnicima. I naravno da su napisali pismo isprike, što je prvi put da se itko ispričao što je o izborima pisao nepošteno – rekao je Trump nakon pobjede nad Hillary, iako nema dokaza da su se novine ispričale.

No, to američkog predsjednika nije zaustavilo u daljnjem napadanju novina:

– Times je podbacio. Da nisam bio u predsjedničkoj kampanji, vjerojatno bih vjerovao da te novine nikada nisu ni postojale. Jednog dana, kada više ne budem predsjednik, New York Times i CNN i sve te lažne novine bit će izbačeni iz biznisa. I to zato što neće imati o čemu pisati jer nikoga to više neće zanimati.

Trumpovo proročanstvo pokazalo se više nego neutemeljeno, pogotovo stoga što Timesov broj pretplatnika raste, a redakcija i međunarodna izdanja se šire – lansirani su websiteovi na kineskom i na španjolskom jeziku za države toga govornog područja. Naime, Times, koji je organiziran u tri sekcije: novosti, mišljenja i reportaže (s posebnim prilozima o umjetnosti, filmu, kazalištu, putovanjima, hrani, kući i vrtu, modi i stilu, križaljkama, recenzijama knjiga itd.) najcitiranije su novine u drugim medijima, najviše diskusija izaziva među korisnicima na Twitteru i s najviše je zabilježenih pretraga na Googleu.

>>Donald Trump