Thompsonove pjesme pjevaju i Hrvati i Srbi – hoće li napokon i političari?

Subota 17. veljače
Savčićev unuk Tita ni mrtvog ne želi na svojemu

Kad bismo rekli da su komunisti s Titom na čelu bili “obični lupeži”, djelovalo bi vulgarno, kavanski, uličarski, ali samo zato što su u ljudima još ostali duboko utisnuti tragovi nedodirljivog mita o diktatoru i njegovoj Partiji nametanog desetljećima. U pravoj kriminalnoj lopovštini oteli su ljudima mnoga bogatstva, tvornice, kuće, zemljišta, dragocjenosti... Komunistička elita prisvojila je najraskošnije vile koje su nekad pripadale bogatim vlasnicima. U nekima su u Drugom svjetskom ratu živjeli “kvislinzi”, Nijemci..., a poslije rata ugrabila ih je komunistička elita. Povremeno ta otimačina dolazi na naplatu, a sada na način za tu elitu najsramotniji, jer pokazuje da je Tito ne samo živio u tuđim vilama koje je imao po cijeloj Jugoslaviji, nego je na tuđemu i pokopan. Unuk nekad poznatog srbijanskog bogatuna i gradonačelnika Beograda Miloša Savčića zahtijeva da mu vilu na Dedinju u kojoj je diktator živio i zemljište uz nju na kojemu je sagrađena Kuća cvijeća, sadašnja vlast vrati, ali bez Titova groba. Ni mrtva ga ne žele u svojemu. Zahtjev Savčićeva unuka izražava općenitiju težnju da se s lica zemlje uklone tragovi “antifašista” koji su pokrali cijelu zemlju i, kako bi rekao Igor Bunič, gomilali “partijsko zlato” prisiljavajući narod da ih slavi i obožava.

Nedjelja 18. veljače
Šampioni u kamuflaži gospodarske katastrofe

Vijest koju su objavili listovi i portali kaže: dok se, prema podacima Eurostata, u EU industrijska proizvodnja povećava, u Hrvatskoj pada dva mjeseca uzastopce – u prosincu 2017. prema istom mjesecu godinu prije pala je 2,5 posto, nakon 1,7-postotnog pada u studenome. Usporedite to s redovitim samohvalama vlasti po kojima raste i proizvodnja, i izvoz, i BDP..., dok se smanjuju deficit proračuna, javni dug, nezaposlenost... pa ćete vidjeti bitnu razliku. Tako bez prekida traje nadmetanje između službi EU koje prate gospodarstvo i život u zemljama Unije i hrvatske Vlade – pa tko nadjača! Plenković i ministri stanje u bitnim područjima prikazuju kao vrlo dobro, dok iz EU stižu suprotni podaci – u svim smo tim područjima na dnu ili pri dnu. Dalija Orešković, srdita što više neće odlučivati o sukobu interesa, jer je tako odlučio HDZ, poručila je danas Plenkoviću da na pet europskih jezika pripremi kamuflažu korupcije po kojoj smo vodeći u EU. S kamuflažom podataka o gospodarskom stanju u zemlji to bi nas učinilo apsolutnim europskim šampionima u gospodarskoj katstrofi i nemoralu u državi.

Ponedjeljak 19. veljače
Blizu smo komunizmu - svi ćemo raditi za državu

Čitam u jednom listu kako “uprava koncerna Agrokor... nikad nije imala prilike razgovarati o strategiji, o razvojnim planovima”, i radila je potpuno drukčije “nego što to zahtijeva Zakon o trgovačkim društvima”. To je istražiteljima Uskoka rekao jedan od negdašnjih visokih dužnosnika u Agrokoru koji su svjedočili o Todoriću. No zašto nije otišao iz toga bezakonja? Očito je da se istragom nastoji opravdati što s Agrokorom nije postupljeno po postojećim zakonima kao i u sličnim slučajevima, nego ga je Vlada otela privatnom vlasniku i u njega uselila svoje ljude koji su u koncern “uselili” svoje privatne interese. Da nisam bio usamljen u mišljenju o državnoj otimačini Agrokora, pokazuje i HTV-ova rasprava o toj temi u kojoj je financijski savjetnik Andrej Grubišić naglasio kako se država u sve upleće pa smo po svim pokazateljima u gospodarstvu i standardu stanovništva pri europskom dnu, “a lex Agrokor je samo zadnji primjer” koji to potvrđuje. I dok država tako siromaši zemlju, od ono malo ljudi što radi, kaže Grubišić, čak je 400.000 u državnom sektoru ili su povezani s njim i imaju plaće 25 posto veće nego u privatnim tvrtkama. Blizu smo stanju u komunizmu u kojem se zapošljavalo manje-više samo kod jednog vlasnika – države.

Utorak 20. veljače
Što se može naučiti od skijaša na Jahorini

Veselim se što evo po drugi put u protekla dva mjeseca Hrvati i Srbi zajedno pjevaju Thompsonove pjesme. Nedavno su mediji s oduševljenjem pisali o tome kako Srbi i Hrvati u kafićima u Moravicama kraj Vrbovskog (gdje je miješano stanovništvo, ali gdje zahvaljujući razumu i snošljivosti nije bilo rata!) zajedno pjevaju Thompsona i Malog Baju Knindžu. Sada čitam kako se druže hrvatski i srpski skijaši rekreativci na Jahorini – “Hrvati sviraju i pjevaju, a Srbi se pridružuju.” Pa je Thompsonova “Lijepa li si”, kako piše u jednom izvještaju, ujedinila skijaše “u srcu Bosne i poslala lijepu sliku uz dokaz da je prijateljstvo moguće unatoč ratnim ranama i događanjima proteklih desetljeća”. To bi svakako trebali pročitati Bojan Glavašević i slični te neki riječki i istarski političari koji se ježe na Thompsona pa mu i zabranjuju nastupe. Thompsonove su pjesme lijepe i pjevne, pobuđuju plemenite osjećaje i premda “nacionalističke” univerzalne su glazbene metafore, i svima prihvatljivi domoljubni, zavičajni, socijalni... izričaji. Poneka se njegova pjesma može kome učiniti militantnom, no ona samo izražava patriotizam i odlučnost u obrani domovine. To može smetati samo onima koji ne znaju što su domovina i domoljublje, bili Hrvati ili Srbi.

Srijeda 21. veljače
Manjinska samouprava Srbima je cijela Hrvatska

Traju i još će potrajati mahom negativne reakcije na “naredbu” Srpskog narodnog vijeća po kojoj “institucije srpske zajednice, posebno Srpsko narodno vijeće i Zajedničko vijeće općina, moraju dobiti status manjinskih samouprava”. Slično je bilo i 2010. – tada je Vesna Pusić odlučno spriječila inicijativu da samoupravu dobiju općine sa srpskom većinom u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu. Sada su Arsen Bauk i drugi izjavili da je zakonski okvir kojim se uređuju prava nacionalnih manjina dobar, a Erdutski sporazum na koji se poziva SNV otišao je u povijest. I Ustavni je sud izrazio jasan stav – poslije stupanja na snagu Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina postaje suvišno pozivati se na druge dokumente. Ako su protiv Pupovca i SNV-a Ustav i zakoni te k tome liberalka Pusić i ljevičar Bauk, onda su doista pretjerali. Saveznik im još može biti samo Beograd, a takvo su savezništvo prije dvadeset i nešto godina skupo platili. I što će im samouprava kad im je samouprava – Hrvatska!? Barem onima koji nisu zarobljenici povijesnog nasljeđa po kojem im je ovdje svaki drugi gazda (Turci, Austrijanci, Mađari, Talijani, beogradski vlastodršci) – od Hrvatske bio draži.

Četvrtak 22. veljače
Plenković je za oporbu i dalje neosvojiva tvrđava

Poslije jučerašnje Plenkoviće konferencije za medije oporba je složna – premijer i Vlada moraju otići, a najavljuje se i zahtjev za opoziv u Saboru. No opoziv je sporan iz dva razloga. Prvo, kako će se skupiti potrebnih 76 glasova kad ih nema? I drugo, tko bi umjesto Plenkovića mogao voditi Vladu i zemlju? Mlad i zelen – čelnik Živog zida Ivan Vilibor Sinčić koji sazrijeva u vlastohleplju te se, “sve uvjereniji da će vlast morati osvojiti sam”, već vidi na tronu do kojeg junački razgrće i odbacuje sve prepreke, i nevaljali HDZ i SDP i Most...? Nebeski Božo Petrov koji, kao i cijela mu stranka, jedno govori o tome kakva bi vlast trebala biti a drugo radi kad je se dokopa? Ili možda zasad najjači (ili najslabiji) u oporbi Davor Bernardić, koji jedva uspijeva voditi vlastitu stranku koja ga sve manje podnosi, a nekmoli bi vodio zemlju? Unatoč nevoljama koje gotovo danomice potresaju vlast, Plenković je za sve njih neosvojiva tvrđava. U svojoj stranci, bar što se dade vidjeti, nema protivnika, a čini se da ga još uvijek većina građana doživljava kao najautoritativnijeg i najozbiljnijeg političara. Stoga bi oporba trebala imati više strpljenja, za javnost sricati neke uvjerljive zamisli i programe, a manje tresti Plenkovićevu stolicu samo zato da se u nju ubaci, što je iluzorno.

Petak 23. veljače
Orban se bori, a Hrvati su pretvoreni u migrante

Najveće priznanje bivši premijer Zoran Milanović doživio je dvije godine poslije odlaska s vlasti. Kako javljaju mediji – u govoru o stanju nacije, uz podosta drugih političara iz zemalja EU, spomenuo ga je mađarski premijer Viktor Orban, i to među onima “koji su pokušali zariti zube u nas, no svi su ih na nama polomili”. Podsjetio je na ogradu koja je Mađarsku uspješno zaštitila i na granici s Hrvatskom u vrijeme najveće migranste krize, kad je žestokim riječima napadao migrante i one u Europi koji su ih primali “raširenih ruku”. Tada je Milanović govorio: “Tim ljudima treba dati priliku da se zaposle, da stvaraju, da plaćaju porez...” Nisu baš svi u Hrvatskoj bili veseli zbog te njegove plemenitosti pa su mu se neki političari, ali i obični ljudi, usprotivili govoreći kako Hrvatska “nije u stanju zaposliti svoje ljude pa oni odlaze u inozemstvo, a on bi zapošljavao migrante”. Milanović je nestao s političke scene, Orban je nastavio svoju antimigrantsku politiku kojoj su se s vremenom priklonili i mnogi drugi. Ali nastavio se, prkoseći Bruxellesu, herojski boriti i za mađarske nacionalne interese, za razliku od Milanovića i njegovih nasljednika koji su Hrvatsku poazijatili i poafričili a Hrvate pretvorili u migrante.