Tisuće hodočasnika hrle u Međugorje na 32. Festival mladih - Mladifest. Otvara ga kardinal Sarah

Tisuće hodočasnika već od jučer sa svih strana svijeta hrle u Međugorje na 32. Festival mladih - Mladifest, koji započinje večeras u 19 sati i trajat će narednih pet dana i sigurno će biti najveći katolički skup u svijetu ove godine.

Večerašnje otvaranje Mladifesta i euharistijsko slavlje predvodit će umirovljeni prefekt Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata kardinal Robert Sarah. Vijest o njegovu dolasku u Međugorje poklonici međugorskog fenomena s oduševljenjem su , jer je „kardinal iz afričke šikare“ izuzetno cijenjen prelat iz najvišeg crkvenog vrha. Radi se, naime, o svećeniku izuzetne biografije, koji je bio među najbližim suradnicima pape Benedikta XVI. i pape Franje i koji je ostavio duboki trag u Vatikanu u vrijeme njihovih pontifikata, a mediji ga svrstavaju u konzervativnu crkvenu struju.

"Benedikt XVI. povjerio mu je 2010. Papinsko vijeće Cor unum, kojemu je uloga upravljati papinskim karitasom. To je odlučio jer je bio siguran da će taj čovjek, podrijetlom iz male, krhke države, bolje od ikoga razumjeti život siromaha. Stari papa je bio posve u pravu! Jer Robert Sarah nije upoznao bijedu iz knjiga, u salonima imućnika zavidnih na mirnoj savjesti ili u velikim predavaonicama uspaljenima za mijenjanje svijeta poremećenom voljom nadutih sebičnosti… On se rodio u siromašnoj obitelji koja nije imala posjeda, a školu je pohađao uz pomoć francuskih misionara, koji su mu dali sve što je bilo potrebno“, zapisao je Nicolas Diat, koji je s kardinalom Sarahom napisao knjigu-intervju „Bog ili ništavilo“, koja se zbog njegova uzbudljiva životnog puta čita u jednome dahu, jer primjerice kardinal Sarah postao nadbiskupom već u svojoj 34. godini i bio najmlađi biskup na svijetu. Knjiga je predstavljena prije pet godina u Zagrebu, kada je sudjelovao na proslavi Majke Božje od Kamenitih vrata na poziv zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića.

Rođen je 15. lipnja 1945. u Ourousu, jednom od, kako kaže, najneznatnijih sela u Gvineji, na sjeveru države, blizu granice sa Senegalom, pokrajini sa srednje visokim brdima, udaljeno 500 kilometara od glavnoga grada Conakryja, koju su upravne i političke vlasti držale posve nevažnom.

"Prijevoz do tamo traje cijeli jedan dan po vrlo razrovanim cestama. Katkada se, u kišnom razdoblju, dogodi da vozila jednostavno zaglibe u blatu. Putovanje se zbog toga može zaustaviti satima, koliko treba da bi se vozilo izvuklo iz blata i da bi onda ponovo zaglavilo samo malo dalje. A u doba kada sam se ja rodio glavnina cesta bile su obične poljske staze. Ourous je najdragocjenije razdoblje moga života u Gvineji. Odrastao sam u tome mjestu odsječenom od svijeta i u njemu pohađao osnovnu školu. Imali smo isti školski program kao i mali Francuzi pa sam tako naučio da su moji preci Gali. U to doba su oci spiritanci, članovi Kongregacije Duha Svetoga, koju je u 18. st. utemeljio Claude Poulart, a u 19. st. reformirao François Libermann, već bili obratili mnoge animiste na kršćansku vjeru. Ti misionari su došli u naš kraj jer je islama jedva bilo u njemu i u njemu su prepoznali moguće polje evangelizacije. U Conakryju je, na primjer, rad na obraćenju ostajao gotovo neplodan jer su muslimani u njemu bili odavno na vladajućem položaju – kaže kardinal Sarah, dodajući da su u njegovu plemenu Koniaguis isključivo poljodjelci i stočari, koji su uspjeli sačuvati svoje običaje“, ispričao je kardinal Sarah, dodajući kako su njegovi preci bili pravi animisti, vjerni stoljetnim obredima i svetkovinama koje i danas daju ritam njihovu načinu života.

"U doba moga djetinjstva, živjeli smo u okruglim kolibama ozidanima opekom, sa samo jednom prostorijom, prekrivenima slamnatim snopićima, okruženima 'verandom', u kojoj smo redovito blagovali. Osim nje smo posjedovali još jednu ili dvije kolibice u kojima smo skladištili rižu, fonio, kikiriki, proso i ostale plodine. Imali smo polja i rižišta. Plodovi zemlje su služili za prehranu obitelji, a višak se prodavao na tržnicama. Bio je to jednostavan život, bez napetosti, skroman i bezazlen. Veliku važnost imao je život u zajedništvu, obzirnost svakog pojedinca prema potrebama ostalih. Seljani su se, kako bi se međusobno ispomagali u poljodjelskim radovima, sami od sebe organizirali u skupine od petnaest do dvadeset osoba. Za cijelo razdoblje sjetve i žetve, svaka je skupina posvećivala točno određeno vrijeme radu na dijelu polja jednoga od svojih članova, po redu koji se utvrđivao zajedničkim dogovorom. Kad bi pojedini krug tih radova bio dovršen, pošto bi svatko dočekao skupinu u svom polju, ponovno bi se započinjalo dok se žetva ne bi dovršila. To bi savezništvo omogućivalo svakome, kad bi došao njegov red, da mu saveznici djelotvorno pomognu. Događalo se i to da bi poneke obitelji odlučile pozvati i dodatni broj drugih osoba iz sela kako bi im pomogli u poljodjelstvu. Ta bi obitelj pripremila pivo od prosa ili medovinu, te podnevni objed za sve prijatelje koji bi prihvatili poziv na suradnju“, ispričao je kardinal Sarah neke detalje svoga djetinjstva, u kojemu ga je fasciniralo otajstvo liturgije.

"Liturgija je vrijeme Božje i ona teži postati srž borbe na ideološkoj razini između različitih koncepcija. Žalosno je kad se u kuću Božju ulazi borbeno naoružan i sa srcem ispunjenim mržnjom. Ako taj razdor postoji, znaju li zbilja oni koji vode bitku što doživljavaju u liturgiji? Božanski kult je susret s nadnaravnim stvarnostima i po tome susretu ljudsko se treba preobraziti, a ne obezvrijediti ispraznim i neplodnim pokusima. Dopušta li mi Bog, s kojim se susrećem u liturgiji, da se „ukopam“ u jedan obred isključujući druge“, pita se kardinal kojega zbog ljubavi prema tradicionalnoj misi svrstavaju u konzervativno krilo Katoličke crkve, dodajući kako „liturgija ne može biti ništa drugo osim povezivanje s božanskim, a nerazumijevanje između raznolikih načina shvaćanja liturgije može se objasniti legitimnim kulturnim elementima, ali nema nikakva opravdanja ako se preoblikuje u međusobno bacanje anatema s jedne i druge strane“.

"Benedikt XVI. je žarko želio pomiriti različite liturgijske škole. Uložio je mnogo snage i nade u taj pothvat, ali ipak nije dosegnuo svoj plemeniti cilj. Zapravo, u obredu Bog ponajprije traži srce čovjekovo. Isus nam u liturgiji daje svoje tijelo i krv kako bi nas suobličio sebi i učinio da postanemo s njime jedno biće. Postajemo Krist, a njegova krv nas čini srodnicima, muškarcima i ženama uronjenima u njegovu ljubav, nastanjenima Svetom Trojicom. Postajemo jedna obitelj: obitelj Božja", veli kardinal Sarah i dodaje da „ako neki čovjek cijeni stare obrede Crkve, a nije ispunjen ljubavlju, taj pojedinac se gubi“.

"Mislim da se u tom stanju nalaze oni krajnji obdržavatelji različitih liturgijskih škola. Sitničavi, nazoviintegristički ritualizam ili razgradnja obrednosti modernističkog tipa mogu odsjeći od istinskog traženja ljubavi Božje. Neosporno je, ta ljubav se rađa i raste kroz poštovanje oblika, ali nestrpljivo obavljanje vodi prije ili kasnije k uništenju", drži kardinal Sarah, koji je osobito veliki štovatelj tišine u duhovnosti, pa tako i tišine u liturgiji.

"Pred Božjim veličanstvom, ostajemo bez riječi. Tko bi se usudio progovoriti pred Svevišnjim? Sv. Ivan Pavao II. gledao je u liturgiji bit svakog molitvenog stava, zato što ta tišina, bremenita prisutnošću kojoj se klanjamo, očituje 'ponizno prihvaćanje ograničenja stvorenja naspram beskonačne transcendencije Boga koji se neprestano obznanjuje kao Bog ljubavi'. Odbiti tu tišinu ispunjenu sigurnim strahopoštovanjem i klanjanjem znači odbiti Božju slobodu da nas pridobije svojom ljubavlju i prisutnošću. Sveta tišina je stoga mjesto gdje možemo susresti Boga, zato što mu dolazimo s ispravnim stavom čovjeka koji podrhtava i stoji na udaljenosti dok s pouzdanjem gaji nadu. Mi se svećenici moramo iznova naučiti sinovskom strahopoštovanju spram Boga i svetoj naravi našeg odnosa prema njemu. Moramo iznova naučiti podrhtavati s divljenjem pred Božjom svetošću i jedinstvenom milošću našega svećeništva", veli kardinal Sarah, dodajući kako nas tišina uči velikome pravilu duhovnoga života: familijarnost ne pogoduje intimnosti; naprotiv, ispravna distanca je uvjet za zajedništvo.

"Po klanjanju, čovječanstvo hoda prema ljubavi. Sveta tišina otvara put mističnoj tišini, punoj ljubavlju ispunjene intimnosti. Pod bremenom sekularnog umovanja, zaboravili smo da su sveto i bogoštovlje jedini ulazi u duhovni život. Stoga ne oklijevam reći da je sveta tišina kardinalni zakon svakog liturgijskog slavlja. Štoviše, ona nam omogućuje sudjelovanje u otajstvu koje se slavi. Drugi vatikanski sabor je naglasio da je tišina povlašteno sredstvo promicanja sudjelovanja Božjega naroda u liturgiji. Saborski oci su namjeravali pokazati što je istinsko liturgijsko sudjelovanje: ulazak u božansko otajstvo. Pod izlikom olakšavanja pristupa Bogu, neki su htjeli da sve u liturgiji bude odmah razumljivo, racionalno, horizontalno i ljudsko. Ali postupajući na taj način, upadamo u opasnost da sveto otajstvo svedemo na lijepe osjećaje. Pod izlikom pedagogije, neki si svećenici dopuštaju beskrajne, nezgrapne i mondene komentare. Boje li se ti pastiri da bi tišina u prisutnosti Svevišnjega mogla uznemiriti vjernike? Misle li da je Duh Sveti nesposoban otvoriti srca božanskim otajstvima, izlijevajući na njih svjetlo duhovne milosti“, pita se on i navodi upozorenje sv. Ivana Pavla II. da ljudsko biće ulazi u sudjelovanje u božanskoj prisutnosti “iznad svega tako što dopušta da ga se odgaja u klanjalačkoj tišini, zato što se na vrhuncu spoznaje i iskustva Boga nalazi njegova apsolutna transcendencija".

"Sveta tišina je dobro vjernika i klerici ih toga ne smiju lišiti! Tišina je materijal od kojeg se naše liturgije trebaju sastojati. Ništa u njima ne treba prekidati tihu atmosferu koja je njihovo naravno ozračje", poručuje afrički kardinal.

On je u javnosti poznat i kao žestoki protivnik rodne ideologije i zalaganja za izjednačavanje prava bračnih i istospolnih zajednica. No naglašava kako je „jedna stvar istinski poštovati homoseksualne osobe, koje imaju pravo na izvorno poštovanje, a druga je propagiranje homoseksualnosti kao društvenog modela“.

"Taj način smišljanja ljudskih odnosa zapravo je napad na homoseksualne osobe, koje su žrtve ideologija nezainteresiranih za njihovu sudbinu. Svakako treba štititi homoseksualce od sramotnih i zaluđenih napadača. Ipak, mislim da je poremećaj kad se ta spolnost pokušava predstaviti naprednjačkom ideologijom. Uočavam htijenje određenih utjecajnih struktura da homoseksualnost pretvore u kamen kušnje nove svjetske etike. Svaki ekstremistički ideološki projekt nosi u sebi vlastitu propast. Na kraju, bojim se da homoseksualne osobe ne postanu prvim žrtvama tih političkih poplava", misli kardinal Sarah, koji je poznat i kao nemilosrdan borac protiv pedofilije u Crkvi.

"Biskupi koji su premještali prezbitere pedofile iz župe u župu, kako bi prikrili njihovu nasrtljivost, ponijeli su se odvratno. Kako su mogli i pomisliti da će njihovi zločini prestati kao da bi mahnuli čarobnim štapićem“, izjavio je kardinal Sarah o pedofiliji u Crkvi, dodajući da se on kao nadbiskup u Conakryju s tim nije imao problema, no da se morao suočavati s prezbiterima koji su održavali tajne veze sa ženama te da su vjernici uvijek bili pogođeni takvim prekršajima svojih pastira.

"Uostalom, ne čine puno manje zlo ni prezbiteri koji vode dvostruki život sa ženom i djecom, dapače oskvrnjuju sliku velikog svećenika Isusa Krista i svećeničku milost“, veli kardinal Sarah i pita se „kako je neki prezbiter koji se neshvatljivim nasiljem oborio na nevino i čisto dijete mogao slaviti svetu misu“.

"Počinivši tako težak spolni zločin, prezbiter ne smije više u svojim rukama nositi posvećenu hostiju. Ako odluči nastaviti slaviti misu, njegovo nepoštivanje Sina Božjega postaje tako teško da upada u stanje, svjesno ili nesvjesno, ugovora s đavlom. Prezbiter pedofil koji slavi misu čini svetogrđe. Pedofilski čin napada ontološki samo biće prezbitera; dosljedno tome, svećenički vez koji ga je povezivao s Kristom bačen je na tlo i pogažen. Raskid je toliko snažan da više ne može uspostaviti zajedništvo s Kristom“, odlučan je umirovljeni afrički kardinal, koji ove godine dolazi na jednu od najposjećenijih katoličkih manifestacija u svijetu, Mladifest u Međugorju, i to na poziv njegova prijatelja i dugogodišnjeg suradnika mons. Henryka Hosera, apostolskog vizitatora za župu Međugorje.

Ne čudi stoga da Međugorje, kao hodočasničko mjesto kojemu je upravo u središtu liturgija i klanjanje u tišini, dočekuje afričkog kardinala s oduševljenjem te će i ove godine s Mladifesta, na kojemu sudjeluju mladi iz 80-ak zemalja, poslati aktualnu poruku Crkvi i svijetu.