Dvadesetpetogodišnja apsolventica Filozofskog fakulteta Anita P. ostala je bez prava na vaučer, koji bi joj možda ubrzao put do prvoga posla, jer je prekoračila prosječno vrijeme studiranja na tom fakultetu. Anita je, kaže, već dvije godine apsolventica, ali nije žurila sa završnim diplomskim ispitom jer se zaposlenju nije nadala, a sa studentskom iskaznicom mogla je ponekad nešto zaraditi preko Student-servisa, hraniti se u studentskoj menzi ili pokucati na vrata jedne od agencija koje organiziraju studentska turistička putovanja u inozemstvo. Anita se još nije odlučila na taj korak, ali među studentskom je populacijom, bez obzira na to je li riječ o ljudima koji su sa studijem zastali već na prvoj godini i ne namjeravaju studirati ili o mladima koji su studij kao Anita priveli kraju, odlazak u Irsku privremeni spas od hrvatskog beznađa. Pod izlikom da žele učiti jezik u Irsku se, kažu upućeni u tajne studentskog preživljavanja, uputilo nekoliko tisuća hrvatskih studenata koji ondje bez problema pronalaze posao. Samo preko jedne zagrebačke turističke agencije u Irsku je otišlo 1500 studenata.
Statistika kaže da je u Hrvatskoj bez posla 43 posto mladih između 15 i 24 godine života, dok je stopa nezaposlenosti mladih te životne dobi u drugim državama bitno niža. U Austriji je pet posto, Danskoj sedam, Irskoj 6,5 posto, Nizozemskoj pet posto, Njemačkoj devet. Čak je i u tranzicijskim državama situacija sa zaposlenošću mladih povoljnija nego u Hrvatskoj. U Mađara je bez posla 12 posto mladih, Rumunja 17 posto, Poljaka 35 posto...
Subvencije nedovoljno poticajne
Nedavno je sociologinja Helena Štimac-Radin objavila rezulatate istraživanja o odnosu mladih prema radu, koje je prvi put provedeno 1986. godine, a ponovljeno je 1999. Istraživanje na uzorku od 1700 mladih ljudi potvrdilo je manje-više poznatu činjenicu da je nezaposlenost ne samo dominanatan nego i kronični generacijski i općedruštveni problem Hrvatske.
Državna burza u evidenciji nezaposlenih vodi oko 170.000 mladih do 29 godina starosti, od kojih više od 100.000 nema nijednog dana radnog staža. Država je nedavno pokrenula akciju za njihovo brže zapošljavanje kroz subvencioniranje dijela plaće, ali prvi mjeseci primjene državnih mjera pokazali su da ni subvencije nisu dovoljan poticaj za značajnije zapošljavanje. Helena Štimac-Radin otkriva da većina mladih smatra da je društvo ambivalentno prema nezaposlenosti, a osim ispraznog govora ne osjećaju volju i namjeru da se nezaposlenima stvarno pomogne da nađu posao. Tri četvrtine nezaposlenih ne može niti približno procijeniti vrijeme potrebno za pronalaženje stalnog zaposlenja.
- Ovako dominantno pesimistička percepcija dodatno potvrđuje nedostatak radnih perspektiva za najveći dio mlade populacije te pogoduje ne samo spremnosti za odlazak u inozemstvo nego i u sudjelovanju u radu na crno, zaključuje Helena Štimac-Radin.
U inozemstvo bi 58 posto mladih
U hijerarhiji ukupnih vrijednosti suvremene mladeži, pojašnjava autorica, rad zauzima vrlo istaknuto mjesto. Na pitanje: "Kakvu važnost pridaješ radu?", od ukupnog broja svih ispitanika, čak 91 posto odgovorilo je da mu pridaje veliku ili vrlo veliku važnost. Suprotno uvjerenju kako su mladi ljudi inertni i skloni dokolici, oni sami rad doživljavaju kao aktivnost kroz koju bi se dokazivali i potvrđivali i sebi i okolini, samo kad bi imali prilike za to. Budući da većina ni približno ne može procijeniti koliko će vremena proći dok ne dobije zaposlenje, nedostatak radnih perspektiva i frustracije kojima su mladi izloženi dovode do brojnih psiholoških i socijalnih posljedica.
- Jedna od specifičnih posljedica visoke nezaposlenosti u nas, s dalekostežnim posljedicama za cjelokupno društvo, jest odlazak mladih i obrazovanih kadrova izvan zemlje, upozorava H. Štimac-Radin.
Njezino je istraživanje pokazalo da je 1986., kada je prvi put ispitivala odnos mladih prema radu, svaki treći ispitanik odgovorio da ni na kraće niti na dulje vrijeme ne bi išao u inozemstvo, dok se 1999. godine samo 18 posto mladih izjasnilo za bezuvjetni ostanak u zemlji. Većina, njih 58 posto, prihvatili bi takav izazov, kad bi im se pružila odgovarajuća prilika. Uostalom, takve stavove život potvrđuje svakodnevno. Pretpostavlja se da je posljednje desetljeće zemlju napustilo oko 130.000 mladih, uglavnom visokoobrazovnih ljudi, što je, s obzirom na to koliko je zajednica uložila u njihovo obrazovanje, velik gubitak čije značenje malo tko može sagledati.
Posao samo u mjestu stanovanja
Oni koji ne odlaze van, snalaze se u sivoj ekonomiji. Preuzimaju bilo kakav posao jer nemaju izgleda ni izvjesne perspektive za pronalaženje redovnog zaposlenja. Većina mladih koji su prijavljeni na burzi - njih 64 posto - tvrde da im Zavod za zapošljavanje nije ponudio nikakvo zaposlenje, a samo 11 posto odgovara da su dobili ponudu koja im nije odgovarala. Najveći dio ispitanika i dalje traži posao samo u mjesto stalnog boravka. Odlasku u velike gradove zbog potrage za zaposlenjem, suprotno uvriježenim mišljenjima, mladi nisu posebnice skloni.
- Pretpostavljamo da je to, prije svega, zbog dodatnih visokih troškova potrebnih za osiguranje temeljnih egzistencijalnih potreba, primjerice stambenog pitanja. To što manje od sedam posto ispitanih izjavljuje da posao traži bilo gdje, govori o niskoj razini mobilnosti radne snage, ali isto tako i o nepostojanju gospodarskih i drugih sociokulturnih pretpostavki da ta mobilnost bude u funkciji smanjivanja nezaposlenosti, komentira Helena Štimac-Radin.
Najnovijim zakonom o zapošljavanju država je zasad odlučila utjecati na povećanje mobilnosti tek uz pomoć represivne mjere. Svakoga tko odbije posao na udaljenosti do 80 kilometara od mjesta rada, ako poslodavac plaća troškove prijevoza, maknut će iz evidencije nezaposlenih. Poslovi će se morati prihvaćati i na udaljenosti većoj od 80 kilometara ako poslodavac radniku osigura primjeren smještaj. U vrijeme kada se pripremao zakon, upućeni u stanje na tržištu rada upozoravali su da su nezaposleni, bez obzira na dob, rijetko odbijali posao u drugom mjestu, te da nije problem u tome što se poslovi odbijaju nego što ih - nema.
Pišu: Ljubica Gatarić i Višeslav Majić