Tisućljetna tradicija tetoviranja bosanskih Hrvatica

Tradicija tetoviranja ruku bosanskih Hrvatica izumire s posljednjim nositeljicama toga starog običaja. Neke od njih se još uvijek živo sjećaju kad su kao djevojčice tetovirane i tako bile uvedene u svijet odraslih.

„Halo Marina?! Slušaj, ima ova jedna baka iz sela išarane ruke, i to dobro išarane", govori mi u slušalicu jedan od mještana sela Bare pokraj Jajca, kraja koji je poznat po tradiciji tetoviranja bosanskih katolkinja. Stigavši u Bare, uz pomoć poznanika odmah nalazim kuću Ružice Jagodin. Mojim pratiteljima iz sela i meni nudi kavu, ali joj je teško ustati, kamoli hodati. Kaže, i ove zime ju je za krevet bila privezala neka bolest. Po stasu se vidi da je baka Ružica nekoć bila visoka i jaka žena, a sada, sa svojih 82 godine, pogurena, oslanjajući se na štap pokušava izvaditi džezvu iz kredenca, da bi odmah potom susjedu Katu zamolila da ipak ona skuha kavu i posluži sok.

Pita me, što hoću od nje, na koja pitanja da mi odgovori, i potom i ne čeka odgovor te mi pokazuje svoje ruke i strastveno počinje pričati o njezinom trajnom nakitu. Ponosna je što netko od nje želi čuti priču o, kako kaže „bocanju“ po njezinim rukama. „13 godina mi je bilo kad sam to napravila, na Svetog Josipa“, priča ona i pojašnjava kako se to radilo: „Uzme se 'saje' (čađa) i meda, dobro se pomiješa i onda se prvo napiše na ruke, pa se onda uzme igla i boca se. Poslije to prenoći, a onda sapereš i sve to ostane." Boljelo ju je, kaže, „jašta, kako i ne bi", ali su to „sve curice" tada dale uraditi po rukama, prisjeća se, pa tako i ona.

Neke od njezinih tetovaža se mogu dobro raspoznati, dok se na drugima vidi trag vremena. „Ovo je križ, ovo je kolo, a ovo su narukvice", pokazuje mi. „To je za mene ukras. Samo, 'insan' ostario, pa ostarilo sve. Vidiš kako sam se 'uškorala'", govori kroz smijeh.

Stid zbog tetoviranih križeva na rukama

Ružica Jagodin je jedna od rijetkih koje se još mogu pohvaliti ovim tradicionalnim ukrasom. Jer, tradicija tetoviranja bosanskih katolkinja se danas više ne njeguje, te ona polako s ovim bakicama izumire. Shodno tome je i teško doći do žena koje na svojim rukama još imaju tragove te tradicije. No, ne odustajem. Raspitujem se dalje. Saznajem za još jednu baku u jednom drugom jajačkom selu. „Naći ćeš lako njezinu kuću. To je ona zadnja u selu, usred šume“, pričaju mi opet drugi poznanici o Ivki Petrović.

I doista, nije ju teško naći. Ova sitna bakica sa živahnim očima se još dobro drži na nogama, iako je godinu dana starija od bake Ružice. Zatičem je kako čisti oko kuće, dok je tri mačke radoznalo prate u njezinom poslu. Kaže, sama živi u ovoj kući, jer su joj se djeca odselila tamo gdje je bilo posla. Ali joj, ističe, nije teško biti samoj u kući, jer je djeca posjećuju, a i čitav svoj život je provela ovdje, gdje joj je, kaže, najljepše. I na njezinim rukama se vide tragovi vremena, ali se još uvijek mogu dobro raspoznati križevi koji su nekoliko centimetara iznad ručnog zgloba tako tetovirani da izgledaju doista poput jedne pripijene narukvice.

Krijem zato što nema ovo ni u koga. I onda sam rekla, da ja to mogu ikako skinuti, skinula bih

Bio se upravo završio Drugi svjetski rat, prisjeća se, kad su joj s 12 godina „izbocane" ruke. „Moralo se to uraditi", kaže ona. „Dok se krv ne ukaže, to se bocalo. Mi smo i plakale, ali džabe je, moralo se. 'Izdeverale' smo." Prisjeća se, međutim, da se zbog svojih tetovaža znala i stidjeti, jer nakon nje, već pedesetih godina, ta tradicija više nije njegovana. Sjeća se tako kad je jedne prilike sa svojim pokojnim suprugom Jozom išla u Banju Luku i u restoranu krila svoje tetovaže. Na upit konobara, zašto krije ruke, odgovorila je: „Krijem zato što nema ovo ni u koga. I onda sam rekla, da ja to mogu ikako skinuti, skinula bih." Ali je naučila živjeti sa svojim tetovažama i, kaže, čudna joj je ova današnja mladež koja se ne tetovira po rukama, već po nogama i svugdje drugdje po tijelu.

Kultno-ritualni običaj

No, stidjeti se za svoje tetovaže baka Ivka ni u kojem slučaju ne mora. Štoviše, mogla bi čak biti ponosna što na rukama nosi jednu vjerojatno čak tisućljetnu tradiciju. Iako se u ovom kraju s koljena na koljeno prenosi kako je svrha ovih tetovaža sprječavanje otimanja djevojaka u vrijeme Osmanlijskog carstva i njihovog prisilnog prevođenje na islam, taj običaj se njegovao i prije dolaska Osmanlija na današnje prostore Bosne i Hercegovine, pojašnjava Ivan Lovrenović, književnik i etnolog. Lovrenović ističe, pozivajući se na istraživački rad Ćire Truhelke (1865.-1942.), arheologa i povjesničara te nekadašnjeg direktora Zemaljskog muzeja u Sarajevu, da se kod tih tetovaža radi o „zaostatku prastarih običaja, prethistorijskih, o kojima je Truhelka pronašao neke fragmentarne zapise kod nekih antičkih rimskih pisaca, a koji se svi tiču centralnoga balkanskog areala Bosne, uskoga područja za koje se pretpostavlja u znanosti da su ga naseljavala Ilirska plemena. Ne može se baš sa sigurnošću utvrditi koja je njegova svrha bila, ali je sasvim sigurno da se radilo o nekom kultno-ritualnom običaju koji je imao duhovnu funkciju.“

No, nije baš ni slučajno što je taj običaj upravo u jajačkom kraju tako raširen. Lovrenović obrazlaže da je Truhelka došao do spoznaje da se radi o području koje se prostire „na sjeveru do blizu banjolučkih krajeva, na jugu negdje do Rame, na istoku do Kraljeve Sutjeske, na zapadu do Jajca i Mrkonjić Grada. Dakle radi se o jednom uskom arealu koji je istovremeno i areal u kojemu su današnji katolici preživjeli kao očigledno neki potomci populacije naroda, etnosa koji vuku korijen čak još iz predslavenskih vremena.“

Tetovirale se da bi bile teže izložene prelasku na islam

A zašto se tetoviranje vršilo na blagdan Svetog Josipa, koji se u tim krajevima slavi 19. ožujka? Lovrenović pojašnjava da to vjerojatno ima veze s proljećem, s buđenjem prirode, i da se stoga taj običaj „veže za taj datum, kada počinje novi životni ciklus". Ovaj etnolog usto dodaje kako se pretpostavlja da taj običaj ima i svrhu uvođenja u odraslo doba. Zbog toga su žene, ali i muškarci – iako rjeđe – tetovirani upravo u doba kada počinje pubertet. „Taj običaj jeste vjerojatno povezan i s inicijacijskim namjerama, ali je onda kasnije s promjenama vjerskih, civilizacijskih, kulturnih paradigmi u turskim vremenima kod katoličkih žena poprimio vrlo naglašenu funkciju vjerskog razlikovanja. I to uvjerenje se zadržalo kod katoličkih žena u središnjoj Bosni i do danas. Taj je običaj, dakle imao svrhu da se po crtežima, simbolima, one vjerski raspoznaju kao katolkinje da bi teže bile izložene prelasku na Islam“, navodi Lovrenović.

Iako je u vrijeme kad su Ružica Jagodin i Ivka Petrović kao mlade djevojke tetovirane Osmansko carstvo već odavno bilo prošlost u tim krajevima, običaj se ponegdje zadržao sve do kraja pedesetih godina 20. stoljeća. Njih dvije su se morale tetovirati, jer su to „sve djevojčice imale“, a da nisu bile ni svjesne da će na svojim rukama čitav svoj život nositi jedan običaj koji je puno stariji nego što mogu i zamisliti. No, ono što nije teško zamisliti, a i evidentno je, jest da s bakom Ružicom, bakom Ivkom, bakom Marom, bakom Katom, bakom Mandom,…taj tisućljetni običaj i tradicija iščezava, čini se, u nepovrat.

>> Novi modni trend osvaja svijet: Tetoviraju pjegice da bi izgledali ljepše

>> Kralj tatooa: Traže me zvijezde, ali na ekipi iz kvarta su mi omiljene tetovaže