U Hrvatskoj i u BiH do 1990. slavio se 27. srpnja kao Dan ustanka, što i danas izaziva prijepore u hrvatskoj javnosti. Taj je srpski ustanak kompromitiran masovnim zločinima nad Hrvatima i Muslimanima (Bošnjacima), o čemu je prvi pisao i o tome ključne dokumente otkrio pokojni povjesničar Ivan Jelić, koji je bio uvjereni ljevičar. Njegove su spoznaje karakter ustanka u Srbu 27. srpnja razobličile kao četnički i komunistički.
Riječ je o ustanku Srba protiv NDH, a u njemu su sudjelovali i budući četnici i komunisti. Štab gerilskih odreda sa sjedištem u Grahovu bio je glavni štab za sve ustanike, a uime komunista formalnu odluku o ustanku donio je Kotarski komitet KP za Bosansko Grahovo na sastanku u selu Kamenici 20. srpnja 1941. Srbe iz Like na tom sastanku zastupali su Đorđe Jovanić i Dušan Mileusnić, koji su prenijeli informaciju Gojku Polovini, komunistu koji će kasnije postati komandant združenog Štaba gerilskih odreda za Donji Lapac i vođa ustanka za područje Hrvatske. Pripreme su se vodile bez odobrenja KP Hrvatske.
“Industrija smrti”
Ustanici su napali Drvar, Bosansko Grahovo, Oštrelj i Srb, a već sljedećeg dana počinjeni su stravični zločini. Mara Došen, partizanka, svjedočila je o tom događaju pred istražnim povjerenstvom NDH u Prijedoru 1942. Prema njenom svjedočenju, ubijeno je oko 300 Hrvata, svi su, vezani žicom, bačeni „u jedan ponor“ pokraj sela Kamenice. Supruga poznatog ljevičarskog književnika i hungarologa Ervina Šinka, dr. Irma Rotbart, koja je bila liječnica u Drvaru, u svome dnevniku 30. srpnja 1941. napisala je:
„Kolovozom prolazi grupa od pedesetak ljudi u širokim redovima, to su muškarci vezanih ruku, a pored toga svi su vezani za onog ispred i iza sebe“, pisala je dr. Irma Rotbart. Kako su srpski ustanak uime komunista na području Hrvatske vodili Đorđe Jovanić i Gojko Polovina, oni su i najodgovorniji za zločine nad civilima – Hrvatima u Lici i Hrvatima i Muslimanima u zapadnoj Bosni. Ustanici su ubili i protjerali više od 4000 Hrvata i Bošnjaka.
"Nijemci su pokazali od samog početka da nisu za Jugoslaviju, oni nisu Jugoslaveni, nego Nijemci"
Gojko Polovina je o (nacionalno motiviranim) zločinima svojih ustanika pisao čak i u svojim memoarima, opravdavajući ih, naravno. No, komunisti su sa zločinima, motiviranima ne samo nacionalno nego i ideološki i politički, nastavili tijekom cijeloga rata, a sve je kulminiralo kad su na području Austrije i Slovenije krajem rata našle stotine tisuća zarobljenih vojnika poraženih vojski i civila. Stoga je Tito 15. svibnja pohvalio treću Jugoslavensku armiju što je “brzim i energičnim nadiranjem presjekla odstupnicu ostacima njemačkih i ustaško-četničkih bandi i zaokruživši ih na području Slovenj-Gradec – Guštanj – Bleiburg – Dravograd“.
Trećom armijom zapovijedao je general Kosta Nađ, a njegove postrojbe zarobile su više od 100 tisuća vojnika. Nađ se pohvalio vrhovnom komandantu Titu kako je “domaćim izdajnicima, četnicima i naročito ustašama, zadan odlučujući smrtni udarac i tako im onemogućeno da izbjegnu zasluženu kaznu za zločinstva i nedjela”. Iako nisu sačuvani pisani tragovi, Tito je, po predaji, pred načelnikom Trećeg odsjeka OZNA-e Jeftom Šašićem usmeno naredio likvidaciju zarobljenika, što je on prenio zapovjednicima Titovih armija. Sukladno Titovoj naredbi, poslije predaje, kolone vojnih zarobljenika i civila našle su se na povratku u Jugoslaviju, najprije u Sloveniju pa dalje u Hrvatsku i prema Vojvodini i Srbiji.
Jugoslavenske armije su u strijeljanjima bile jako učinkovite. U Sloveniji je „krvava voda tekla“. Na području Slovenije više je od 600 masovnih grobnica. Samo je na Kočevskom rogu početkom lipnja 1945., procjenjuje se, ubijeno nekoliko desetaka tisuća zarobljenih vojnika poraženih vojski. Strijeljanjima je zapovijedao Simo Dubajić, a izvršitelji su pripadali odabranoj postrojbi iz 11. dalmatinske brigade. Zdenko Zavadlav, koji je bio šef načelnika OZNA-e u Mariboru, organizirao je „serijska strijeljanja“ jer je dobio naredbu „s vrha“. Likvidacije su odrađivali KNOJ i OZNA.
Slovenski povjesničar Jože Dežman, bivši predsjednik slovenske Komisije za rješavanje prikrivenih grobišta, kaže da je za takvu „industriju smrti“ bila potrebna ogromna potpora. „Logistički, tu su jugoslavenski komunisti nadmašili naciste. Ubijanje 100-200 tisuća ljudi u dva mjeseca morala je pratiti golema logistika. To je najveći ‘pothvat’ jugoslavenskih partizana, to je Titovo ‘remek-djelo’.
On je po zločinima uz bok Staljinu, Polu Potu, Mao Ce-tungu. Zločin je boljševički koncept, politički proizvod, a sustav ubijanja bio je sofisticiran“, govorio je Dežman. Masovna strijeljanja u Sloveniji analizirao je Pavel Jamnik, kriminalist MUP-a Slovenije: jedni zatvaraju, drugi saslušavaju, treći voze na stratište, a četvrti ubijaju. Na stratištima su svlačili žrtve i miješali grupe. Ostalo je svjedočenje jednog dječaka, mariborskog Nijemca, kojeg su vodili u koloni pokraj Tezna za vrijeme likvidacija.
„On je rekao da su uz rov, na određenim udaljenostima, bila mitraljeska gnijezda. Kad bi dionica rova bila puna trupala, to bi posuli zemljom i ubijali dalje. Na toliki broj ubijenih bilo je potrebno nekoliko tisuća ljudi u logistici ubijanja“, kaže Dežman. Prema njegovu mišljenju, može se, hipotetički, govoriti o 100.000 žrtava samo na području Slovenije. „Više od polovice žrtava, 50.000 - 60.000 žrtava, vjerojatno su Hrvati, odnosno državljani NDH.
Oko petine tih žrtava su Slovenci, domobrani i pripadnici njemačke manjine, drugu petinu čine Nijemci i četnici“, kaže Dežman. Komunisti su se obračunavali i s narodnim neprijateljima u oslobođenim gradovima. Unatoč učinkovitosti u ubijanju, načelnik OZNA-e za Jugoslaviju, Aleksandar Ranković, kritizirao je zagrebačke vojne vlasti zbog „neodlučnosti u čišćenju zlikovaca“.
Nikad se nisu vratili
Na temelju odluke Predsjedništva AVNOJ-a od 21. studenoga 1944., jugoslavenskim Nijemcima, kojih je bilo oko 500.000, nametnuta je kolektivna krivnja za rat, ostvaren njihov progon te im je oduzeta imovina. „Oko 240.000 Nijemaca evakuirano je pred naletom Crvene armije i NOV i POJ i nikada se više nije vratilo na svoja ognjišta. Oko 200.000 Nijemaca civila potpalo je pod komunističku vlast u Jugoslaviji. Od toga je četvrtina stradala u koncentracijskim logorima, a ostatak je nestao tijekom etničkog čišćenja ili je morao izbjeći“, obrazlaže povjesničar Vladimir Geiger koji se više od dva desetljeća bavio sudbinom folksdojčera. Logori za Nijemce bili su više nego strašna mjesta.
Zbog loših higijenskih uvjeta u logorima i neishranjenosti, mnogi logoraši obolijevali su i umirali, a harao je i tifus. Usto, nitko nije morao odgovarati pred zakonom ako bi ubio folksdojčera. Povjesničar Geiger došao je do dokumenta Generalštaba JNA od 7. svibnja 1945., u kojem je naredba Josipa Broza Tita da se Nijemci iz logora u Vojvodini moraju „što bolje i racionalnije“ iskoristiti za poljoprivredne radove na državnim dobrima.
Početkom 1946. je, prema podacima MUP-a FNRJ, na području države u logorima bilo 117.485 folksdojčera – 34.214 muškaraca, 58.821 žena i 24.422 djeteta. Aleksandar Ranković, ministra unutarnjih poslova, u izvještaju vladi s početka 1947. navodi podatak da se u logorima na području Vojvodine još nalazi 100.000 osoba. „U jugoslavenskim koncentracijskim logorima smrtno je stradalo najmanje 50.000 do 60.000 pripadnika njemačke manjine.
Do sada je oko 50.000 žrtava poimenično identificirano“, kaže Geiger. A odakle tolika Titova mržnja prema jugoslavenskim Nijemcima, on je to otkrio u razgovoru s Vladimirom Dedijerom: „Meni se ‘Princ Eugen’ divizija popela na vrh glave. I zato sam poslije bio za to da se Nijemci protjeraju, da ne budemo više imali s njima glavobolje. Jer su pokazali od samog početka da nisu za Jugoslaviju, oni nisu Jugoslaveni, nego Nijemci“.
>> Slovenija i Srbija otišle su dalje u istraživanju komunističkih zločina
Pa ako je istina da su u Srbu i okolini 1941. godine ubijani ljudi samo zato što su Hrvati (ili Muslimani) trebalo bi zabraniti te "proslave ustanka srpskog naroda" jer one slave zločin.