Tito is not dead

Najeksploatiraniji proizvod bosanskohercegovačke retro-priče i nakon što se točno prije 26 godina pridružio drugovima na onom svijetu je Tito. O trendu kolektivne nostalgije za titoizmom najbolje govori statistika. Na području BiH, pod eufemizmom nevladine organizacije, djeluje više od 30 udruženja Josip Broz Tito kojima koordinira Savez društava Tito u BiH.

U mjesecu svibnju, kad je komunistički autokrat rođen i umro, aktualizirano je obilježavanje svih njegovih obljetnica. Spremaju se brojni javni skupovi, tribine, priprema se CD izdanje s partizanskim, patriotskim i rodoljubnim pjesmama. Titonostalgiju će podržati i javna televizija, koja priprema emitiranje  romansiranog dokumentarca o liku i djelu pokojnog Maršala. Njegovi idolopoklonici više se ne novače u redovima starih senilnih komunista ili antifašista, već u redovima cyber-generacije koja je rođena debelo nakon njegove smrti.

U okruženju socijalnih nemira, izgubljenih ideala, Broz je postao ikona bolje prošlosti, ili kako je jedan od kolega zaključio, referentno mjesto na kojem se sve više Hrvata, Bošnjaka, Srba bez velikih sukoba okuplja. Krivce za tu retromaniju ne treba tražiti među starim partizanima koji su ionako vjerovali u Titovu dogmu, već u strukturama vlasti, nakaradnoj državi koja već godinama tjera javnost na žal za boljim Titovim vremenima.

Sinovi i kćeri vatrenih titoista i danas sjede u foteljama koje su im u nešto izmijenjenim političkim okolnostima ostavili njihovi preci. Jedno je sigurno, titonostalgičarstvo neće zahvatiti one slojeve bh društva koji se sjećaju Golog otoka, Zenice ili Foče.